Sve do četvrtka ujutro, uprkos sili informacija o ruskom kidisanju na Ukrajinu, vjerovala sam u dogovor u posljednji čas, bolje rečeno nadala sam se da će Evropa izbjeći novi rat na svome teritoriju. Zašto i to ne reći, uzdala sam se u silu onih važnih državničkih imena, koji su svoje evropske karijere krunisali angažmanima za Rusiju – od nekadašnjeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera koji od 2005. radi za Gazprom, preko bivše austrijske ministrice vanjskih poslova Karin Kneissel angažirane u Rosneftu (na čijem je vjenčanju Vladimir Putin s mladom plesao valcer, kako je podsjetila prošli vikend naša suradnica Nada Zdravič), do Françoisa Fillona, francuskog premijera u tri mandata koji je odustao od predsjedničke kandidature na izborima što ih je dobio Emmanuel Macron, zbog afere nazvane Penelopa Gate.
Sličice mozaika
Mediji su se pozabavili Fillonovom imovinskom karticom pa se ispostavilo da nedostaje pokrića, naročito na imovini supruge, zbog kojih su i bračni par i najbliži suradnici 2020. godine u Parizu osuđeni na (različite) kazne zatvora i vraćanje milion eura, no u junu 2021.
Fillon je postao član Uprave Zaroubejnefta u Moskvi. Naravno, ovo su samo najzvučnija imena (javnosti poznata) elitne zapadne družine na platnom spisku ruske države. Schrödera novinari zovu i kumom Sjevernog toka II, evropsko-ruskog projekta zaustavljenog s početkom agresije na Ukrajinu, no analitičari su godinama upozoravali na to da je upravo ovaj projekat Putinovo ulaganje u zatvaranje oba oka Angele Merkel na njegov nimalo europski odnos kako prema ljudskim pravima vlastitog stanovništva, tako i prema svim onim ruskim uplitanjima u tuđe poslove, istovremeno podsjećajući na to kako Evropa nema ništa protiv kapitala ruske oligarhije. Upravo su tako, uostalom, ruske državne kompanije – dakle, Rusija – osvajale Evropu, ali i naše prostore – sjećamo se afere Agrokor koja je potresla Hrvatsku i cijeli Balkan, a nakon koje su dvije ruske državne banke postale gotovo stopostotni vlasnici nekadašnjeg Todorićevog carstva. Ovdje zaista vrijedi napraviti digresiju: od početka invazije na Ukrajinu, Bosanci i Hercegovci su se (neopravdano) uspaničili zbog Sberbank BH, koja je u procesu transformacije vlasništva, ali i bez toga je bila pod evropskom kapom matične firme u Beču, a zapravo mnogo više razloga za brigu ima zbog Raiffeisen banke, koja je na brdovitom Balkanu u vlasništvu RB International. Problem je zapravo u podatku da 40 posto prihoda RBI nastaje na prostoru Rusije i Ukrajine, što se – i bez najnovijih sankcija – mora odraziti na poslovanje.
No, to su tek sličice mozaika koji potvrđuje onu staru narodnu da para vrti gdje burgija neće, ali i ilustrira uzroke već poslovične inertnosti Evrope i njezina ignoriranja problema čak i kada su do bola razgolićeni. Što nije slučaj samo Ukrajine već i Balkana. Mjesecima, da ne kažem godinama Ukrajinci sanjaju evropsku budućnost i to su pokazivali i impozantnim okupljanjima, dok se Rusija tome vrlo konkretno suprotstavlja: krenulo je okupacijom Krima 2014, a ovih dana se nastavlja invazijom na teritorijalno najveću evropsku zemlju. Kijev je oslobođen, objavili su ruski mediji u petak ujutro, no Kijev odolijeva, a kako se da čuti, čak je počela stizati i pomoć borcima protiv agresije. Mi, koji ovih dana obilježavamo 30 godina nezavisnosti i međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, jako dobro razumijemo jezik laži agresora jednako kao i silne apele da se rat zaustavi te najave pregovora i očekivanja da će civilizirani slobodarski svijet ustati u zaštitu svojih i naših ljudskih vrijednosti. I iz iskustva možemo posvjedočiti da su to teške tlapnje (SAD i NATO neće braniti Ukrajinu, jasni su bili i američki predsjednik Joseph Biden i generalni sekretar NATO-saveza Jens Stoltenberg). Kao i uvijek, čeka se Evropa, da makar sankcijama poput američkih da do znanja ruskom predsjedniku da ne može baš sve što je naumio: za sada, na širokoj listi sankcionisanih je i Putinov kuhar, a posljednji su na listu dodani sam Vladimir Vladimirovič i ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov (od koga je, vjerovali ili ne, odustala i naša čuvena Bisera Turković, koja mu se ničice bacala pod noge onomad u Sočiju). Za sada, bliski savjetnik ruskog predsjednika, onaj isti Dmitrij Medvedev koji mu je čuvao stolice dok nije potpuno preinačio državni ustav po vlastitoj mjeri, cijelom svijetu prijeti “recipročnim sankcijama”, a po ruskim društvenim mrežama agilno objašnjava kako Rusiji više nisu ni potrebni diplomatski odnosi sa Zapadom. “Vrijeme je da zaključamo ambasade i nastavimo kontakte gledajući jedni druge kroz dvoglede i preko nišana”, poručio je Medvedev u subotu. Svaki komentar je suvišan, no poslije ovog ona izjava srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o poštivanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta svake međunarodno priznate države (što tako često govori i o BiH), uz zaključak da Srbija neće stati uz ostatak svijeta i uvesti sankcije Rusiji, zahtijeva budnu pažnju ne samo u našoj zemlji i u ostatku regiona već i u evropskim i svjetskim institucijama moći.
Otplata političkih političkih kredita
Zapravo, baš takav stav je, po svemu sudeći, i očekivao hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je i prije Vučićevog jasnog zauzimanja za rusku agresiju, u Bruxellesu upozorio na to da ni na Balkanu nije sjajno jer bi regionalni hegemoni mogli po istom ruskom modelu napasti neku zemlju bez ikakvog razloga. Predsjednik Hrvatske je promptno reagirao u već prepoznatljivom jalijaškom stilu (čime će napasti, pištoljima na vodu, koga će napasti – Kosovo, Srbija i Dodik su slabi), pa se tek onda zaputio na vanredni NATO-samit. Zoran Milanović i tako otplaćuje svoje političke kredite, no koliko god se Hrvatska sve više zgražavala njegovom odanošću savezu SNSD-a i HDZ-a u BiH, jasno je da je i ovakvim istupom pokazao koliko mu je stalo do onoga čega se sav razuman svijet plaši: ako se, naime, u ovom vremenu rata za Ukrajinu zanemare balkanski problemi, oni zagovornici strategija iz devedesetih, u koje se zaklinje Dragan Čović, dobit će šansu za konačan obračun. Crna Gora ima razloga za strah, Kosovo i Makedonija također, no nema nikakvih dilema – Bosna i Hercegovina bi mogla biti nova Ukrajina. To bi, uostalom, ubrzalo stupanje na snagu već donesenih secesionističkih odluka u Narodnoj skupštini Republike Srpske i izvadilo iz ladice ostale pripremljene, kako to ima običaj reći Milorad Dodik. Uostalom, ruski ambasador u našoj zemlji već otvoreno prijeti: nakon što je onako dodikovski izvrijeđao zamjenicu američkog ambasadora u BiH, okrenuo se medijima pa nam još i poslao saopćenje s uputama kako da izvještavamo?!
