Danas i(li) sutra najavljen je sastanak opozicije iz Republike Srpske sa vrhom SDP-a Bosne i Hercegovine. Tema razgovora je SNSD, odnosno izbor delegata u Dom naroda PSBiH: nije tajna, Milorad Dodik već sedmicama najavljuje kontrolu u srpskom klubu sa svoje četiri ruke, a sva se bitka zapravo vodi oko Četvrtog čovjeka. Iz RS-a se bira pet delegata, tri su nesumnjivo SNSD-ova, SDS-u pripada jedan, a peti je ustvari taj Četvrti oko kojeg se lome koplja. Ako bi bio Dodikov, omogućio bi mu da blokira državu i sve procese na nivou BiH, odnosno – ako mu izmakne – natjerao ga da se dogovara, što on ne želi, a možda čak i potpuno istisnuo SNSD iz državne vlasti.

Dodik je već u prednosti

Da bi Dodik ostao bez Četvrtog čovjeka, neophodan je dogovor opozicije u RS-u i Pokreta za državu, združenih snaga političkih partija iz Federacije. S obzirom na to da je na listi PzD-a Vojin Mijatović, kao kandidat, inače jedan od potpredsjednika SDP-a BiH, slijedi sastanak koji objektivno određuje budućnost BiH, koja bi se tim dogovorom mogla riješiti Dodikove omče i blokade euroatlantskog puta zemlje. Važna napomena: Dodiku je dovoljno da se PDP, Nebojša Vukanović i SDP ne dogovore, jer ga i to katapultira na njegovu omiljenu ucjenjivačku poziciju.

Uoči sastanka i opozicija i PzD navodno očekuju da popusti onaj drugi, no objektivno Dodik je već u prednosti koju mu je obilato isporučio upravo SDP. Mijatović se, naime, na svom FB profilu požalio na hajku na SDP, pritiske mađunarodnih dužnosnika i tobože ljutito poručio kako je PzD spreman podržati kandidata opozicije, ako potpišu sljedećih pet rečenica: Bosna i Hercegovina je nezavisna i suverena država, i nikada nećemo pokretati pitanje nezavisnosti Republike Srpske; Glavni grad države BiH je Sarajevo i radićemo u interesu naše države, a nikako u interesu susjednih država; Radićemo na članstvu u NATO-savezu jer time omogućavamo mir i stabilnost u našoj državi i regionu; U Srebrenici je počinjen genocid, što je i potvrđeno presudama Međunarodnog suda u Haagu i radićemo svi zajedno da se više nikada nikome ne dogodi; te Osuđujemo agresiju Ruske Federacije na nezavisnu državu Ukrajinu. Gordo zvuči, nema šta! Melem za federalnu javnost, no baš zbog tih pet (ne)potpisanih rečenica malo ko može povjerovati da se SDP nije obavezao isporučiti Dodiku Četvrtog čovjeka. I zato – između ostalog – što ništa slično nije tražio od Dodika, ukoliko se PzD ne udruži s opozicijom. A to je ustvari jedina dobitna opcija, svaka tobožnja principijelnost široko otvara vrata SNSD-u da nastavi putem koji je krenuo.

No, treba pošteno priznati: Dodik je sav svoj politički pragmatizam upregnuo u ašikovanje ne bi li dobacio do cilja. Namignuo je Zoranu Tegeltiji, pa je nakon pet uzastopnih skidanja s dnevnog reda Akcioni plan BiH za NATO jednoglasno protutnjao Vijećem ministara BiH. U svojim starim/novim odajama predsjednika RS-a ugostio je Ćamila Durakovića i Davora Pranjića, novoizabrane potpredsjednike RS-a, plus poslanike Pokreta za državu. Sav sretan, Duraković nam je nakon sastanka pričao o novitetu u odnosima, iskazanoj namjeri predsjednika za zajedničku saradnju (vjerovali ili ne, bio je ozbiljan dok je to govorio), “dosta zajedničkih stvari, počev od promjene prostora i našeg boravka i nekih tehničkih i operativnih stvari koje moram pohvaliti”. Spomenuo je Ćamil i budžet koji predsjednik ima, “nekih 50 i nešto miliona”, a “od toga će biti i za potpredsjednike koji će moći realizirati na terenu kod svojih građana”. Malo podsjećanje: to je onaj famozni budžet koji je za godinu sa 11 skočio na 56,5 miliona maraka, a eto ispade da samo Ćamil ne zna tačnu cifru. A najveći performans Dodik je isporučio sa svog svečanog prijema, organiziranog u vlastitu čast stupanja na dužnost predsjednika RS-a. RTRS je direktno prenosio ovaj događaj od samog početka dolaska zvanica, pa nije trebalo biti naročito pažljiv da bi se primijetilo kako je brižni redatelj striktno vodio računa da – recimo – sa dolaska šefa Misije EU u BiH Johanna Sattlera skrene kameru na ruskog ambasadora Igora Kalabuhova, koji uz već poslovično divljenje Dodiku nije propustio reći kako njegova zemlja i RS dijele stavove o neprihvatanju visokog predstavnika Christiana Schmidta u BiH. Za svaki slučaj, sam je Dodik gostima govorio kako Schmidta i američkog ambasadora u BiH Michaela Murphyja nije ni pozvao, baš kao da zvaničnici SAD-a obilaze prijeme likova sa svoje crne liste.

RTRS naravno nije propustio da posebne zvanice, a la Dragan Kalinić i Darko Mladić, sin ratnog zločinca Ratka, dobiju priliku za specijalni nastup, valjda zarad ravnoteže i uvaženih zvanica, jer patrijarh Porfirije je svoju čestitku fokusirao na mir, čestitost i podsjećanje da u RS-u ne žive samo Srbi i da je izabrani zvaničnik predsjednik i onima koji se drugačije mole. Elem, Dodik ne bi bio Dodik kada bi dopustio da se dugo razmišlja o njegovoj (eventualnoj) promjeni kursa: Ćamila Durakovića je žestoko napao zbog prisustva prijemu Predsjedništva povodom Dana državnosti BiH u Sarajevu, a još je ranije – valjda za svaki slučaj – opleo po BHRT-u zbog prenosa utakmica sa Svjetskog fudbalskog prvenstva u Kataru, sve da bi odaslao svoju poruku kako “Srpska navija za Srbiju i nama utakmice Srbije može komentarisati samo onaj ko otvoreno navija za Srbiju”. Hljeba i igara, što bi se reklo, da bi se pažnja skrenula sa onih pitanja koja su važna, a neki će reći i da bi se unaprijed amortizirao ishod koji je Dodiku više no bitan – odlučivanje na nivou države BiH.

Situacija je zapravo posve čista

Ne treba prejudicirati, pristojno je sačekati da nas lider SDP-a Nermin Nikšić izvijesti o konačnom ishodu, no ne smije se ne primijetiti da je i sporazum Osmorke sa HDZ-om, koji je trebao biti potpisan u petak, odgođen za sutra. Neće lider HDZ-a Dragan Čović odustati od Osmorke, ali neće ni od Dodika, a da je partijama koje su raspoložene formirati federalnu vlast sve jasnije da i u svojim redovima imaju Dodikove igrače, priznala je Sabina Ćudić iz Naše stranke, ne krijući revolt zbog mogućnosti da upravo SDP isporuči mehanizme blokade države Miloradu Dodiku. Javna je tajna da se kao idealan scenarij za BiH spominje formiranje vlasti u kojoj nema ni SNSD-a ni SDA, što bi i HDZ-u značajno skresalo krila. Baš je zato NN lider SDP-a na popriličnoj kušnji: niko nije toliko naivan da povjeruje kako su Vojin i Ćamil samostalni strijelci, ma kolike se sume po kuloarima spominjale kao isplata papaka (termin u upotrebi otkad ga je SNSD inaugurirao 2014. kupovinom dvojice poslanika u NSRS-u). Situacija je zapravo posve čista: ako se SDP ne dogovori sa opozicijom za zajednički nastup sa PzD-om, onda više niko iz Sarajeva nema pravo prozivati Dodika zbog negiranja države BiH, genocida u Srebrenici i prijetnji otcjepljenjem. Čak ni tražiti reakciju međunarodne zajednice. Adresa je čista k’o suza: lider SDP-a BiH. Jer papci su prolazna kategorija. A Bosna i Hercegovina to ne smije biti.