Sredinom decembra prošle godine u Zagrebu je održan REKOM-ov 15. forum za tranzicijsku pravdu u postjugoslavenskim državama. O suočavanju s prošlošću, odnosu prema žrtvama, (ne)uspjelim političkim praksama govorili su aktivisti, novinari, pokoji političar i predstavnici akademske zajednice.

Irski/naš/evropski akademik

Nije samo moj dojam: ubjedljivo najzapaženiji istup imao je naše gore list, rođeni Banjalučanin, redovni profesor Univerziteta u Dublinu, viši naučni suradnik CNAM-a u Parizu, angažirani sociolog čije su knjige, recenzirani članci i gostovanja zapaženi širom svijeta. Siniša Malešević, pazi sad, 2010. primljen je u Kraljevsku irsku akademiju, dvije godine kasnije postao je dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a 2014. postao je član Academia Europaea.

Po čemu se irski/naš/evropski akademik Malešević razlikuje od akademika koje možemo čuti i nerijetko slušamo na Balkanu? Akademik Malešević – u najkraćem – ne bježi od jasnih rečenica, (bolne) analize stanja u našim društvima i, zamislite, stvari zove imenima koja im pripadaju. I pritom ne samo da ga svi razumiju već je njegov pristup potpuno rasterećen svih strahova koje iščitavamo u domaćim opcijama.

Zašto se, dakle, naši akademici, a nije da ih nemamo, boje reći popu pop, a bobu bob? Zašto naša akademska zajednica ne daje očekivani doprinos razvoju društva, već, štaviše, nerijetko saučestvuje u njegovom raspadu? Zašto su naši akademici, čast izuzecima, sluge politike? Posegnuću za vjerovatno najtačnijim odgovorom, definicijom čovjeka koji nije akademik, već vrhunski poznavatelj ljudi na ovim prostorima: Mustafa Spahić, koji je kao imam prehodao Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko više puta, ima običaj reći da mi živimo u zapušćanom društvu, vrlo svjesno insistirajući na ovom nepravopisnom epitetu. I nije nevažno napomenuti da je riječ o čovjeku koji nije samo čitao Hegela već i (nedostajuće) knjige prepisivao u zloglasnom zatvoru u Foči, u kome je služio kao politički zatvorenik. Opširni Mujki bi mogao stranice (šta stranice, tomove knjiga) potrošiti argumentirajući svoju tezu, no svaki početak i kraj bi morao završiti u domaćem odnosu prema znanju, obrazovanju, nauci i njezinoj primjeni. Odmah iza rata, ovdašnje su se politike bacile na spuštanje obrazovanja u nadležnosti općina i kantona, na nivou države OSCE je svojevremeno jedva progurao Okvirni zakon o visokom obrazovanju, a paralelno s tim naši su političari – insistirajući na podijeljenim društvima – pravili i akademije za vlastite potrebe. Akademija nauka i umjetnosti RS-a začeta je (još) u ratu, no osnovana godinu iza njega, oktobra 1996. Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH nastala je dosta kasnije, juna 2014, tri godine nakon što je u Novom Pazaru – na inicijativu Fatmira Alispahića – tadašnji glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer Zukorlić odlučio ustanoviti Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti. Zukorlićev put od muftije do akademika bio je strelovit, neuporediv čak i sa akademskom karijerom Dragana Čovića, kako u BiH tako i u Hrvatskoj. No, ilustrativniji i od Zukorlića primjer je akademika Suada Kurčehajića, koji je u BANU primljen 2017. pa valjda nezadovoljan brojem titula, 2021. osnovao ovdašnju akademiju Kulin ban koja ga je izabrala za predsjednika.

Gdje je tu ANUBiH? Najviša naučna i umjetnička državna institucija Bosne i Hercegovine, utemeljena 1951. godine, koja kao Akademija djeluje od 1966, i u ratu je čuvala obraz BiH. Od Daytona naovamo imala je sigurno i propusta i podlijeganja aktualnim politikama, no bila je i ostala hram nauke i umjetnosti, ono najbolje što imamo. Mnogo više o ANUBiH – nego svi godišnjaci, konferencije i prijemi u članstvo – govori odnos službenog Sarajeva i države BiH prema njenom opstanku, čuvanju i razvoju. Banja Luka i Mostar je jedva trpe, a u prioritetima osmorke je rame uz rame s BANU! To se vrlo slikovito pokazalo na izglasavanju najnovijeg budžeta Federacije, amandmanom u Predstavničkom domu FBiH po kojem i BANU i ANUBiH zaslužuju podjednakih 300.000 KM. S obzirom na to da je paket od 50 amandmana zajednički uradak stranaka osmorke i HDZ-a BiH, ne treba uopće sumnjati da je i HAZU dobio identičnu sumu. Irfan Čengić, jedan od rijetkih esdepeovaca koji i javno vjeruje u zajedništvo osmorke, pokušao je u Domu naroda (možda i zbog ANUBiH?) objasniti kako amandmani na budžet nisu rezultat stranačkih opredjeljenja, već samostalnih angažmana zastupnika, no čak i to je u ovom slučaju manje bitno od političkog stava osmorke spram ANUBiH. Koja im je, dakle, jednaka udruga građana kao i sva ona političko/nacionalna uzgajališta neostvarenih akademika.

Teški iskoraci

Danas je najavljen koalicijski sastanak osmorke. Nakon što su u javnosti pale teške riječi i još teže Viber poruke, nema sumnje da će na dnevnom redu biti mnogo važniji problemi od pojedinačnih budžetskih stavki. Pitanje opstanka koalicije. Sve su oči uprte u SDP, koji spin-majstori SDA uvjeravaju da je malo mačku teleća glava. Osmorka je – makar kao šestorka – uspjela formirati Vijeće ministara i sada je pred njom naredni korak od sedam milja. Federacija. Ako opstane, ima šansu uraditi upravo ono zbog čega se i okupila, napraviti važne iskorake za BiH na njenom euroatlantskom putu i pokrenuti reforme od kojih ćemo svi vidjeti korist. Za razliku od dosadašnjeg trojnog jedinstva u nečinjenju. No, kako god da odluče, stranke koje su napravile Vijeće ministara sa SNSD-om i HDZ-om moraju biti svjesne da će se njihov odnos prema državi BiH mjeriti na principijelnom stavu kakav je odnos prema ANUBiH i spremnosti da (i) Islamska zajednica dobije svoj ugovor s državom. I naravno, prema reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću, s kojim naprosto nije primjereno dopisivati se na već viđeni način. Pred BiH je historijska šansa, kandidatski status koji moramo zgrabiti, zarad onih principa za koje se ova zemlja i njena Armija borila devedesetih. Zemlju ravnopravnih naroda i građana, koji se ne moraju voljeti, ali se mogu dogovarati, i zemlju u kojoj će ekonomija, investicije i razvoj biti privilegija svih, a ne samo nekih. Na dosezanju tih ciljeva moraju biti angažirani naučnici i akademici, ne titulaši, već oni koje i danas oko sebe okuplja ANUBiH.