U predvečerje katoličkog Božića, nakon što sam jedva osvojila taxi, vozač mi je – uz izvinjenje što sam čekala – ispričao kako već treći put toga dana silazi s Jahorine: turistima vrijeme ne da skijati, pa dolaze u Sarajevo. Da je bar ljepše okićeno, smrsim ja, a on uzvrati: “I ovo im je previše – nije to naš praznik!”. Debata koja je uslijedila jedva se okončala nakon što je promašio traženu adresu, no moram priznati da sam svog sugovornika najviše naljutila preporukom da pogleda fotografije Banjaluke, koja, za razliku od Sarajeva, zaista bliješti. Sasuo je na mene salvu pridika o talu Čovića i Dodika, kršćanske ljubavi usmjerene protiv muslimana i primjere iz opsjednutog Sarajeva, no od priče o ratu naprasno je odustao nakon što sam ga priupitala u kom je tačno rovu bio. Ova mi je vožnja bila prva misao kada je Bosnom pukla bužimska bruka: znamo već, Mersudin Nanić, načelnik Općine Bužim, obračunavao se s panoom u središtu svoga grada zato što su na njemu bile ispisane čestitke za Božić i Novu godinu! Ovaj kadar SDA, pano sa čestitkama proglasio je “neprimjerenim sadržajem i provokacijom”, a da bruka bude kompletna, potrudila se njegova partija koja je punim stala iza načelnikove odluke o uklanjanju panoa.
Agresija na Božić i Novu godinu
Ne, naravno, nije to prva agresija SDA na Božić i Novu godinu. Na današnji dan 1996. tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH i lider SDA Alija Izetbegović poslao je otvoreno pismo uredništvu Televizije BiH izražavajući neslaganje s raspojasanim dočekom Nove godine i Dedom Mrazom te “drugim simbolima stranim našem narodu”. Iako je raspojasanost, tvrdili su bolji poznavatelji SDA (ne)prilika, targetirala Muhameda Šaćirbegovića, tada ljubimca bošnjačkog vrha, ostao je gorak okus dočeka te prve poratne nove godine zbog spremnosti partijskog lidera najjače bošnjačke partije da sebi da za pravo propisivanje “ispravnog” načina proslave i radovanja “svog naroda”, ali još i više zbog toga što je ta “ispravnost” automatski značila atak na slavlje i radovanje drugih i drugačijih. Da je Izetbegović (otac) za ovakve istupe imao saveznika u tadašnjem lideru IZBiH, bila je javna tajna, koja je puno godina kasnije (2008) kulminirala nizom odluka tadašnje direktorice dječijih vrtića u Sarajevu Arzije Mahmutović koja je iz igraonica protjerala ne samo Deda Mraza već i sve “druge simbole strane našem narodu”. Hoću zapravo reći da su uoči ove 2022. samo naivni mogli biti iznenađeni sramnim nastupom bužimskog načelnika i još sramnijom podrškom takvom nastupu iz njegove partije.
Hrvatski narodni sabor BiH ocijenio je poruku bužimskog načelnika najboljim pokazateljem “kako SDA vidi modernu i građansku” državu BiH: “Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer ‘moderne i građanske’ države kako je očigledno promišlja SDA. To je valjda taj primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, naveli su uz očekivanje da i SDA i načelnik Nanić upute ispriku zbog ovoga sramnog ispada. “Ne katolicima niti nekome Hrvatu, nego svim normalnim ljudima u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to kojem konstitutivnom narodu ili konfesiji pripadali”, poentirali su s pravom iz HNS-a BiH. Uslijedile su i slične reakcije ostalih stranaka, a prava lekcija političarima i isključivim politikama očitana je u Zenici. Braneći čast svoga grada, Zeničani su u roku odmah prefarbali pano na kome su sljedbenici ispravnog puta željeli poručiti kako “jelka, Djed Mraz i Nova godina nisu dio tradicije Bošnjaka”.
Jedni radikalizmi hrane druge
Čini mi se, ipak, važnim istaći dvije reakcije. Prvu je sjajno ispisao profesor Fakulteta islamskih nauka, inače renomirani pisac i suradnik našeg Oslobođenja Enes Karić u uvodniku Preporoda. U tekstu “Krik počasnog građanina Bužima” Karić kao musliman ustaje protiv skidanja bilborda i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke zato što ona “ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine”. Osvrćući se na višegodišnje “glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole”, jasno kaže koliko se uvijek “gnušao nad tom našom glupošću” i poručuje: “Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!”. U post scriptumu Karić podsjeća na to zašto je – još za vakta Alije Izetbegovića (1995. godine) i projekta vrijednog milion dolara – proglašen počasnim građaninom Bužima, objašnjavajući da baš zbog tog statusa uzima sebi za pravo da “dobrim Bužimljankama i Bužimljanima održi vazi-nasihat”. I reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Husein ef. Kavazović je počasni Bužimljanin i također nije imao dvojbi: IZBiH ne vidi ništa sporno u čestitanjima vjerskih praznika vjernicima drugih religija, jer IZBiH poštuje sve vjerske praznike drugih konfesija i ona to pokazuje time što pripadnicima tih konfesija javno upućuje iskrene čestitke povodom njihovih praznika.
Ova dva primjera izdvajam zato što je znakovito da među Bošnjacima multikulturu najsnažnije zagovaraju i brane muslimani vjernici i današnja Islamska zajednica. Ako bismo htjeli ići korak dalje, morali bismo priznati da to i u ovoj konstelaciji odnosa i političkih snaga pokazuje staru tezu da jedni radikalizmi hrane druge, da zapravo ništa nije potrebnije Miloradu Dodiku i njegovoj agresiji na Dejtonski ustav od SDA-ovih progona jelke, Božića i Nove godine, odnosno da nema tih međunarodnih faktora koji više navijaju za izmjene Izbornog zakona po volji HDZ-a BiH koliko je argumenata za ugroženost Hrvata i katolika u BiH, pa samim tim i za tražene izmjene, ponudio bužimski SDA načelnik. Ovo sveto trojstvo SDA-HDZ-SNSD se hrani isključivošću i progonima drugih i drugačijih, no dodatni je problem što oni koji zagovaraju građansku i multietničku Bosnu i Hercegovinu to rade blijedo i nedovoljno artikulirano pa smo danas, na početku izborne 2022. godine, u paradoksalnoj situaciji u kojoj o zajedništvu ne govori ljevica, već Islamska zajednica. Sarajlije su na svoj način reagirale: 30. i 31. decembra majice, džemperi i kape s Dedovima Mrazovima nisu samo bili traženi artikli već su se nosile i po javnim ustanovama, firmama i naravno proslavama. Iako je glavni grad BiH – navodno zbog koronavirusa – izbjegao proslavu na otvorenom. Nek’ nam je sa srećom!
