Još dok su se slagali utisci nakon izbora 2018. godine, dok se, dakle, nije znalo ko će s kim i kako, pokojni Svetozar Pudarić u Oslobođenju je analizirao moguće koalicije i pravce raspleta te ustvrdio da je Bosna i Hercegovina na raskršću sličnom onom iz 2000. godine, kada je nastala Alijansa za promjene. Pudarić je svojoj partiji, koja ga se tada već bila slavno odrekla odbijanjem da podrži njegovu kandidaturu za Predsjedništvo BiH, nacrtao put kojim može povesti zemlju u drugačijem pravcu, potencirajući, naravno, odgovornost koju bi (novi) vrh SDP-a morao preuzeti. Zadrti Bosanac i doživotni idealista, Pudarić je do zadnjeg časa htio vjerovati svom nekadašnjem partijskom šefu koji je vrijeme Alijanse proveo slično kao i vrijeme SDP-ove vladavine od 2010. do 2014. godine – okrivljujući sve druge za vlastite grijehe i usput nas zabavljajući svojim zivkanjima Miće i Zokija (za one zaboravnije: Mića je Milorad Dodik, a Zoki Zoran Milanović).
Umirio se
Sva filozofija lagumdžizma svodila se na profanu ambiciju da se očuvaju principi vladavine prostom zamjenom kadrova i sehare, tako je uostalom najdugovječniji vlasnik SDP-a i srozao partiju na grane koje sada brsti njegov nasljednik i dugogodišnji gensek Nermin Nikšić. NN lice je, naravno, odbilo preuzeti odgovornost i nastavilo urušavati socijaldemokraciju: isto onako kako je 2018. odbio ponijeti odgovornost za šansu Ostalih, prošlog vikenda je odbio otići do Neuma na pregovore o izbornoj reformi, pa je posegnuo za saopćenjem koje je najtačnije definirao lider SBB-a Fahrudin Radončić, konstatirajući da se SDP sam delegitimirao s opozicione liderske pozicije.
Što se međunarodnih predstavnika tiče, svako ima svog lagumdžiju – u ovoj ekipi apsolutni je pobjednik evropska predstavnica Angelina Eichhorst, koja nam je nakon šest mjeseci posredovanja u razgovorima o izbornoj reformi, priznala javno da ne zna gdje je došla, a biće ni kud je pošla. U vrijeme formiranja Alijanse za promjene, Thomas Miller, tada američki ambasador u našoj zemlji, bio je medijator koji ne samo da je poznavao situaciju u BiH već ju je i razumio, a imao je i onu buldožer energiju holbrukovskog tipa, onu na kojoj svoje razumijevanje Bosne i Hercegovine crpi i Matthew Palmer, pa njegovo istrajavanje na traženju rješenja nikog ne treba da čudi. Ako je još Miller na početku stoljeća shvatio (a jeste) kakva je ubleha Lagumdžija, što bi Palmera iznenadila njegova loša kopija? Pokušao je – svi smo svjedoci – da na kooperativnost nagovori Našu stranku, no Predrag Kojović nije pristao biti dio neumskog cirkusa: građanska, evropska Bosna i Hercegovina nema šansi u Neumu, ispravno je procijenio bivši lider Naše stranke i šef njezina kluba u državnom Parlamentu. U Neum nije otputovala ni delegacija Demokratske fronte: Željko Komšić je odbio da bude konstantna moneta za HDZ-ovo potkusurivanje i ostavio prostor da se pokuša pronaći dogovor u miru i koliko-toliko relaksiranoj atmosferi. Bez njega, koga Dragan Čović doživljava kao razjareni bik crvenu krpu. Najviše zbog boje.
Nakon dva i po dana umovanja u Neumu pregovori nisu propali, a ne može se reći da su uspjeli, da citiram Iliju Cvitanovića, lidera HDZ-a 1990, koji je ove nedjelje bio najzabrinutiji za o(p)stanak Hrvata u BiH: ustvrdio je čak kako se plaši da će čitav narod biti izbačen iz Ustava. Razuvjeravao ga je Dino Konaković, lider Naroda i pravde, kojem je pripala dužnost da zainteresiranim novinarima kaže šta je epilog razgovora koji su u subotu trajali do tri sata poslije ponoći. Iz njegova nastupa jasno je da su svi pregovarači (konačno) razumjeli težinu problema i očito se angažirali u nastojanjima da dođu do pozitivnih pomaka. Doima se također da su bošnjačke i probosanske snage – što bi rekao Konaković – tražile način da se postigne onaj evropski minimum, da baš svaki građanin, bio on konstitutivan ili ne, dobije priliku da ne samo bira već i bude biran na sve funkcije na cijeloj teritoriji zemlje. Koliko bi to rješenje bilo stvarne, a koliko kozmetičke prirode, drugo je pitanje, no sve što obećava pomak s mrtve tačke bolje je rješenje od nikakvog. Naročito ohrabruje – a tu su se složili gotovo svi akteri neumskih događanja – što postoji konsenzus oko unapređenja samog izbornog procesa, njegove transparentnosti, trošenja para i eliminacije jezika mržnje. Da samo to dobijemo, moglo bi se govoriti o kvalitetnim efektima šestomjesečnih dogovaranja. Ali, vrag je uvijek u detaljima i ništa nije dogovoreno dok sve ne bude dogovoreno.
Zato je najbolji i najsigurniji pokazatelj stanja pregovaranja vječni optimista Dragan Čović. Lider HDZ-a se umorio, tako je rekao novinarima. Za razliku od svih ostalih, koji pretendiraju da se razgovori još ove sedmice nastave u Sarajevu i to u organizaciji nevladajućih partija, kao sazivača, Čović je na kraju neumskog sijela ostavio dojam satjeranog u kut. Da li su mu međunarodni posrednici već jednom doskočili, pa omogućavanjem otvorene veze sa Venecijanskom komisijom i ostalim ekspertnim timovima razbili njegovo samouvjereno tumačenje zakona po volji njegove partije, ili se naprosto ispostavilo da postoji spremnost čak i za elektorsko kombiniranje, kao mehanizam obezbjeđenja, na koje lider HDZ-a nije imao šta reći već tražiti dodatne osigurače, kako tvrdi dobro obaviještena Istraga, manje je važno od spoznaje da je naš eurooptimista ostao kratka daha. I pokazao da je najzainteresiraniji za rješenje koje neće biti postignuto. Što nas, naravno, dovodi do druge raskrsnice, daleko od neumske. Ako je, dakle, Čović došao do zida iza kojeg više izborna reforma nije ključ rješenja već istrajavanja na problemu, onda je jasno da lidera HDZ-a od Hrvata u BiH mnogo više zanima njegov specijalni partner sa (pojačane) američke crne liste, poznat kao Mića Dodik. Pa umjesto kompromisa – koji je neminovnost svakog pregovaranja i dogovaranja – bira način na koji će dokazati da je BiH nemoguća misija.
Izljevi mržnje
Ta je raskrsnica opasna za BiH, ali i za lidera HDZ-a. Dodik je svoje crvene krpe potrošio i već poodavno prešao sve crvene linije. To je jasno. Uostalom, opozicija iz RS-a je (uzaludno) čekala poziv da se pridruži u Neumu prisutnim pregovaračima. Na Dodika niko nije ni računao. Možda, eventualno, Zoki Milanović koji je i ovaj vikend potrošio da svojim izljevima mržnje spram Andreja Plenkovića pokuša zamazati oči hrvatskoj javnosti zgroženoj što im se predsjednik pretvorio “u političkog saveznika kreature koja negira genocid u Srebrenici, voli Ratka Mladića i Radovana Karadžića”, kako pišu tamošnje kolege. Mića, Zoki i Lagumdžija ponovo su – kao i početkom vijeka – u istom vrzinom kolu: ako su onomad šansu za podebljavanje vlastitih džepova vidjeli u okretanju Zapadu, danas je prepoznaju u Rusiji i Kini, no važno je da to više ne kriju jednako kao što je važno i da se nauči lekcija – Lagumdžija više politički ne postoji, Dodik je na dobrom putu, a Zokiju će suditi hrvatski birači koji znaju prednosti EU i NATO-saveza. Čović još uvijek ima priliku da bira i pregovara, ma kako razočaran bio. Bosni i Hercegovini treba kompromis, trebaju joj izbori i trebaju joj reforme. Ova neumska i ako ne uspije, barem će ogoliti sve aktere. A i to je nešto.
(Oslobodjenje.ba)
