Prije više od deset godina, ljeto je bilo, u krcatoj sarajevskoj ulici Ferhadija me presreo Amir Pašić Faćo, opskurni gangster iz sarajevskog podzemlja, “inventar” sudskih klupa i starosjedilac novinskih crnih hronika. Njegova krvava “slava” je dobacila do inozemstva gdje godinama živi prijateljica sa kojom sam bio u šetnji tog jutra; zabrinuto je pratila naš razgovor, očekujući sve samo ne ćaskanje koje je uslijedilo. Stotine pari znatiželjnih očiju iz ljetne bašte “Vatre” sa velikom znatiželjom i očekivanjima raspleta, pratila je susret gradskog revolveraša i relativno poznatog novinara koji je tekstovima pozorno pratio njegove kriminalne poduhvate. Očekivali su kakvu robusnu kavgu, udarac drškom revolverom po tintari, ili pucanje u noge ili nešto slično iz bogatog Pašićevog nasilničkog “opusa”.
Svi su oni bili razočarani. Ili, nisu, ne znam. Amir Pašić mi se sav skrušen i u behutu požalio da mu je tih dana umrla majka, da je on “trenutno bez love”. Naručio je, veli, kifle u pekari za materin tevhid, ali nema para da ih plati, moli me ako imam štogod kod sebe da mu dadnem, vratit će čim uzmogne. I dalje je auditorijum u Ferhadiji potmulom napetošću posmatrao taj bliski susret visokog rizika. Mogao se u zraku kod publike osjetiti antiklimaks kada sam iz džepa izvadio neku crkavicu od para i dao mu. Izgovorio sam Bašum sagosum, dodao je halal olsun, udaljivši se.
Nakon što smo se izvukli iz vreve glavne ulice, prijateljica me prekorila: “Ti si fakat neodgovorna budala. Pred onolikim ljudima daješ pare ozloglašenom kriminalcu. Znaš ko će ti povjerovati u priču o kiflama za materin tevhid? Niko! Pola onih ljudi koji su vas gledali će vjerovati da su od njega kupovao “bijelo”, a druga, dobronamjernija polovina, da si mu plaćao reket”.
Nisam provjeravao u istinitost Pašićeve priče, za šta god da su mu panično trebale pare, moralo se dobro poniziti i prosjački ispružiti ruku. Jesam, međutim, strepio da je neko iz mase za uspomenu snimio taj bizarni susret i da će ga okačiti na društvene mreže kao nepobitan dokaz da sam “up'o u Faćinu raju”, kao glavni junak one pjesme o babi Atifu.
Nije od toga događaja prošlo ni pet-šest Bajrama na društvenim mrežama pojavila se fotografija Amira Pašića Faće sa tadašnjim predsjednikom Vlade Kantona Sarajevo Elmedinom Konakovićem. Snimljeni su u nekoj elitnoj kafani gdje su se opuštali u drugarskom ozračju, šeretski i razmetljivo ispoljavajući vrlo visok stupanj intimiziranja. Druženje sa kriminalcem čiji je kazneni dosije vjerovatano deblji i opširniji od kompletnog štiva kojeg je on u životu pročitao, Konaković je objasnio u televizijskom intervju. “Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Ti sarajevski momci nisu nikada od mene tražili ništa nezakonito”. Nije dugo trajala idila između Konakovića i Pašića-Faće, kao što savezništva sa lupežima nikada nisu dugog vijeka, budući da počivaju na sirovim interesima i klijentelističkim “sentimentima”: Pašić ga je, koliko se sjećam, javno prozivao da mu nije “izašao u susret” u nekom posliću.
Novinarima priroda posla dopušta da se sreću, druže, razgovaraju sa najokorjelijim kriminalcima i huljama, što sam decenijama sa zadovoljstvom koristio u izobilju; političari i javni djelatnici tu privilegiju nemaju, odnosno ne bi smjeli imati.
“Sarajevski momci”, kako je Elmedin Konaković tepao lokalnim kriminalcima i nasilnicima, munjevito, a neobjašnjivo obogaćeni pseudobiznismenima, postali su njegov ultimativan kadrovski dekor i prirodni saveznici osobito nakon što se razišao sa Strankom demokratske akcije i politički osamostalio. Njegova insuficijentnost i negadljivost prema osobama sa one strane zakona, nešto, dakle, od čega bi pristojan svijet trebao zazirati i gnušati se, pretvoreni su u stranački trade mark, prepoznatljiv, transparentan narativ.
Prema izbornim potencijalima njegove stranke Naroda i pravde sam bio prilično rezerviran, tačnije rečeno-skeptičan, sve do nekoliko nedjelja prije izbora 2018. godine. Tada sam na nekom privatnom druženju slučajno upoznao jednog, kako sam razumio, lojalnog aktivistu NIP-a, niskorangiranog, ali izravno uključenog u predizbornu kampanju i solidno upućenog u mehanizme funkcioniranja NIP-ove strukture. Ugrubo, ali ne i netačno, raspoznao sam da je “platforma” novooformirane stranke amalgam političkog konzervativizma, vjerske isključivosti i liberalno-divljeg biznisa. Prvi put sam čuo priču o njihovom okupljalištu, Malezijskoj džamiji u naselju Breka, u koju SDA-ovci pa čak i njihov lider Bakir Izetebegović dolaze na “vlastitu odgovornost”. Do tada nisma imao pojma o razmjerama bogatstva i utjecaja osobe za koju jedva da sam ranije čuo, Gordana Memije – slike njegovog skupocjenog automobila, “Porschea”, taj je NIP-ovac ponosno pokazivao na svom mobitelu. Od sve “braće”, kako su se međusobno oslovljavali NIP-ovci, najviše me dojmila priča o izvjesnom uspješnom biznismenu, Sarajliji, simpatizeru, ili možda i guruu stranke, koji posluje širom svijeta, najmanje u Bosni i Hercegovini. Kada sam kasnije provjeravao njegov poslovni background i životni put, ime sam mu našao samo u novinskim crnim hronikama: dotični je prije 20-ak godina pucao u izvjesnog stranog investitora pokušavajući mu preoteti firmu. Advokat koji ga je branio, je na moje pitanje ko je njegov klijent, sugerirao da batalim pisanje o njemu, jer je, “vrlo zajeban igrač”. Dodatnu mistifikaciju, možda i namjerno iz stranačkog vrha plasiranu da iza NIP-a stoji tada još agilni i svemoćni Hasan Čengić i time se sveti Stranci demokratske akcije, nisam olako odbacivao.
Kada je na portalu “Žurnal” godinu dana kasnije otvorena senzacionalna priča o narko-karterlu Tito & Dino i njihovim vezama sa sarajevskom novokomponiranom “business klasom”, taj je “vrlo zajebani igrač” putem društvenih mreža uputio polumafijašku prijetnju autoru teksta zato što je prozvao “braću”, Alema Hodovića, pomenutog Gordana Memiju, posredno i njegovog kuma Elmedina Konakovića.
Cijeli ovaj uvod pisan je, naravno, u kontekstu aktuelnih medijskih napisa o vezama Elmedina Konakovića sa članovima jednog od najjačih narko kartela u ovom dijelu svijeta. O tome se posljednjih godina u više navrata spekuliralo, no obrise ozbiljnog skandala taj slučaj dobiva sa nezaustavljivom bujicom konspirativne komunikacije koja je pokuljala iz SKY i ANOM aplikacija koje je godinama koristila međunarodna mafijaška internacionala, pa i njen bosanskohercegovački ogranak.
Sklonost predsjednika Naroda i pravde ka “sarajevskim momcima” i njegova bliskost sa suspektnim poslovnim strukturama svakako su doprinijeli da ovakva medijska otkrića, kao u onoj Čolićevoj pjesmi na tekst Duška Trifunovića, “padnu na zemlju koja samo sumnju rađa”! Kada je prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik u gruboj aluziji natuknuo nešto neodređeno o nekima iz Sarajeva koji putuju u Dubaji na poziv šefova narko kartela, niko živ nije pomislio ni na Fortu, ni Nikšića… Konaković je bio prvi i posljednji “pick”.
Ministar vanjskih poslova BiH je u protekloj sedmici održao dvije konferencije za štampu na kojima se branio od optužbi koje su se najprije pojavile u holandskoj štampi, potom i u (treba reći-malobrojnim) ovdašnjim medijima. U novije vrijeme u zapadnoj socijalnoj psihologiji za metodologiju odbrane od optužbi koje je ovih dana (a i ranije) koristio Konaković odomaćen je naziv “Darvo princip”. Profesorica Jennifer Freud koja je “patentirala” taj termin (akronim više riječi) kaže da se koristeći taj princip optuženi nastoji prikazati kao žrtva, krivnja se svaljuje na onoga ko je izgovorio optužbe. Takav je metodom do savršenstva doveo, Donald Trump, pisao je nedavno u “Guardianu” Sidney Blumenthal: bivši predsjednik SAD koji učestalo sebe prikazuje kao permanentnu žrtvu, pravosuđa, demokrata, žena koje je zlostavljao. “Darvo je njegov pojas nevinosti”, napisao je Blumenthal, bivši savjetnik Billa Clintona.
Elmedin Konaković je u prvi mah optužio holandske i dio ovdašnjih medija, čija je, navodno, on žrtva postao. Potom, nakon što se u međuvremenu njegovo ime pojavilo na šemi kontakata narko kartela koju su radile službe EUROPOL-a, proširio je i internacionalizirao spisak zavjerenika protiv sebe. Proširio je i spisak žrtava: žrtvama “zavjere” je predstavio federalne policajce koji su 2016. godine osiguravali boravak šefa narko kartela Edina Gačanina u Sarajevu i Hrvatskoj. Za političara koji ovih dana požuruje usvajanje “evropskog zakona” o pranju novca nije sporno što je jedan globalni kriminalac, multimilijarder, policiji i drugima koji su se brinuli o njegovom boravku u Sarajevu dijelio desetine hiljada eura. Neprihatljivo mu je samo to što se dotične policajce veže za njega i njegovog stranačkog kolegu, tadašnjeg ministra policije Aljošu Čamparu.
Šuplje je i neuvjerljivo Konakovićevo objašnjenje prema kojem je “grupa građana BiH Dubaija” tražila od njega i stranačkih kolega da posjete njihov dražesni Emirat. Sve ukazuje, međutim, na to da je jedan iz te “grupe građana” bio Dženis Kadrić, desna ruka ozloglašenog i u Holandiji pravomoćno presuđenog Edina Gačanina, koji je nedavno uhapšen u Sarajevu pod sumnjom za pranje ogromne količine novca. U njegovim porukama pribavljenim raspakivanjem SKY aplikacije, saznao je portal “Istraga”, nalazili su se brojevi pasoša Elmedina Konakovića, njegove supruge i djeteta. Sve se to odvijalo početkom, 2021., u vrijeme kada je Konaković bio predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo, pa je dakle, besmisleno uplitanje njegove sadašnje firme Ministarstva vanjskih poslova BiH u ovaj neugodni skandal.
“Ako se pokaže tačnim išta od ovoga za šta me optužuju (EUROPOL, mediji.. op. S.A), ja sam spreman napustiti zemlju”, patetično je kazao Konaković na svojoj posljednjoj konferenciji za medije.
Ne ide to tako, barem ne u pravno uređenoj zemlji. Ako se dokažu ovako teške optužbe, niko pa ni Elmedin Konaković neće moći napustiti zemlju. Legalno, naravno.
