Održavanje Povorke ponosa u Sarajevu, četvrte po redu, proteklo je u mnogo mirnijoj atmosferi, bez tenzija i incidenata, što je dobra vijest i za učesnike i za pluralistički identitet glavnog grada BiH. Na ulicama je bilo mnogo manje policajaca nego prethodnih godina, neuporedivo je manji broj i protivnika koji se okupljaju na kontraprotestima, što ukazuje na to da ova manifestacija ulazi u svoju dobrodošlu rutinu i nekonfliktnu kolotečinu.
Percepcija Povorke ponosa u javnosti se u posljednjih nekoliko godina donekle promijenila na bolje, ali, prema tvrdnjama organizatora i učesnika ne u mjeri kojom bi oni bili zadovoljni.
Ono što se nije promijenilo, što je ostala turobna konstanta jeste odnos političkih stranaka prema Paradi ponosa. Tu su pozicije čvrsto i duboko zakopane, stavovi nepromijenjeni. Ko je bio protiv održavanja ovog događaja i otvoreno opstruirao njegovo održavanje prije 4-5 godina, to čini i danas. S druge strane, politički akteri koji su podržali prva okupljanja LGBT zajednice i danas su bili u prvim redovima povorke u Sarajevu. Doduše, bazično desničarske, konzervativno-klerikalističke partije, poput SDA, Naroda i pravde, ili Stranke za BiH ovoga su se puta držale po strani, nisu glasno iznosile svoje protivljenje, što im u ranijim godinama nije bilo svojstveno. Demokratska fronta se tradicionalno ne petlja u „ovozemaljska“, „trivijalna“, kakva su ljudska prava, sloboda mišljenja, korupcija.. Ona se opredijelila za isključivo visoku politiku, bavi se opstankom i budućnošću države i naroda. Kao što u ovoj stranci ne razumiju da to što je ona formalno multietnička, ne znači da je automatski i građanski profilirana, tako imaju problem i da ukapiraju da država koja počiva na kriminalu, nesnošljivosti prema manjinama, preziru prema meritokraciji… nema budućnost.
Naša stranka i njeno rukovodstvo predvođeno predsjednikom stranke državnim ministrom Edinom Fortom, kao i do sada, bili su jedini unutar vladajuće koalicije koji su bez ikakvih rezervi i kalkulacija stali uz učesnike Parade.
Socijaldemokratska partija BiH je prošle godine na dan održavanja Povorke održavala neko nabrzaka sazvano stranačko sijelo. Ovoga puta ideološko-političko licemjerstvo ove nekada ozbiljne i respektabilne stranke, dobilo je drugačiju formu. Njen prvi čovjek, federalni premijer Nermin Nikšić cijeli je ovaj događaj još jednom prespavao, jendostavno se nije htio miješati, smatrajući ga valjda nedostojnim njegovog uplitanja i očitovanja. Ni njegovi tobožnji oponenti u stranci, poput Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva BiH i Irfana Čengića, jednog od najeksponiranijih sarajevskih SDP-ovaca, nisu bili ništa vidljiviji. Inače, i jedan i drugi ne propuste ni mnogo manje prilike i izazove da javnost zatrpaju svojim, pretežno prizemnim i neartikuliranim stavovima, mišljenjima i smatranjima. No, negativni heroj ovogodišnje Povorke ponosa, bila je gradonačelnica Benjamina Karić. Ponašanje „gradonačelnice svih (malo)građana“ je bilo bezobrazno ignorantsko, a odbijanje da na bilo koji način surađuje sa organizatorima i sudionicioma povorka je najblaže rečeno odraz njene niske kulture i još sumnjivijeg odgoja. Nominalno SDP-ovka, dakle ljevičarka, Karićka tokom dvije godine svog iritantnog mandata obilježenog populističkim hvalisanjem i paradiranjem i očijukanjem sa „većinskom voljom“, nije propustila nijednu priliku da stane na stranu snaga društvene regresije, konzervativizma, plitkog, konfekcijskog patriotizma i saharinskog nacionalizma.
Zapravo, čelnici SDP-a u slučaju Povorke ponosa ponašali su se u skladu sa preporukama vrha Islamske zajednice BiH koji je neposredno pred održavanje ovog događaja preporučio muslimanskim vjernicima da ga ignoriraju. Saopćenje Rijaseta Islamske zajednice je bilo korektno, suzdržano i nedvosmisleno je pozivalo na nenasilje. Ako se sjetimo da je nakon prošlogodišnje Povorke Husein efendija Kavazović, reis-ul-ulema IZ, pozvao na svojevrsni „roditeljski sastanak“ Edina Fortu, onda je njegovo ovogodišnje držanje bilo primjerenije.
Za koketiranje istaknutih SDP-ovaca sa Islamskom zajednicom ima više objašnjenja, a najjednostavnije bi bilo to da su uvjereni da bez podrške vjerskih lidera nemaju ozbiljnih izgleda na podršku unutar bošnjačkog birčkog korpusa. Za razliku od drugih stranaka, SDA, NiP-a Elmedina Konakovića, ili Stranke za BiH koji ne moraju dokazivati svoju vjersko-nacionalnu opredijeljenost, jer se ona podrazumijeva, lideri SDP-a stalno i iznova koketiraju i dodvoravaju se moćnim klerikalističkim autoritetima.
SDP BiH kao multietnička stranka, dovela se u situaciju da se vrh stranke, a vjerovatno i članstvo, oko pitanja Povorke ponosa podijelio gotovo po nacionalnim šavovima! Nebošnjački članovi rukovodstva te stranke, poput Vojina Mijatovića, Saše Magazinovića, Davora Čičića, Igora Stojanovića… su podržali Povorku i sudjelovali u njoj. Za to vrijeme istaknuti SDP-ovi Bošnjaci, poput Nikšića, Heleza, Karićke, Bećirovića, Čengića… pravili su se mrtvi.
SDP BiH, odnosno nekadašnji Savez Komunista BiH čije pravne i idejne tekovine ta stranka slijedi, ako je i po čemu značajna politička činjenica, onda je to po jedinstvu svojeg rukovodstva i članstva u ključnim pitanjima i prelomnim događajima iz novije historije. Na posljednjem Kongresu SKJ 1989. godine, komunisti iz BiH odbili su ultimatume Slobodana Miloševića koji je tražio da ostanu na Kongresu nakon što su Slovenci i Hrvati napustili Kongres. Svojim odlaskom delegacija komunista iz BiH (bez ijednog izuzetka) je delegitimitala sve odluke koje je nametao srbijanski partijski vrh.
Tri godine kasnije, početkom 1992, svi zastupnici SDP-a u Skupštini BiH su odbacili prijetnje Radovana Karadžića i glasali su za održavanje referenduma o samostalnosti BiH. Tokom rata, članovi SDP-a spašavali su legitimitet državnog vrha BiH, Predsjedništva Skupštine, vojske, pravosuđa. Nakon svih tih historijskih uspjeha i zasluga tokom kojih su uspjeli sačuvati stranačko jedinstvo i politički kapital, zahvaljujući snishodljivom, populističkom držanju njenog čelništva SDP se uspio nacionalno podijeliti na pitanju Povorke ponosa!?
Kada bi se Stranka demokratske akcije isključivo posvetila promicanjem svoje ideologije i bavila širenjem, ili nametanjem svojih vrijednosti (kada bi ideologija i borba za naciju bila cilj, a ne sredstvo za ovladavanje ekonomskim polugama i javnim resursima), u tom bi slučaju njen vrh danas imao dobre razloge sa bučni trijumfalizam. SDA je prije pet godina poražena u Kantonu Sarajevo, ali je politika te stranke pobijedila! Temeljni postulati te politike su postali zajednički imenitelj gotovo svih relevantnih političko-stranačkih aktera. Kada makar ovlašno pogledate press konferencije vodećih stranaka suočite se sa paradom bivših, kao, razočaranih SDA-ovaca: možda su se oni razočarali u svoju bivšu stranku, ali SDA nije i nema razloga biti razočarana u njih!
Na svom Sedmom kongresu iz 2019. godine Stranka demokratske akcije usvojila je Programsku deklaraciju. Prva rečenica u Deklaraciji najavljuje stranačke „pravce razvoja“ koje planira provesti „sa vjerom u Boga i odlučnošću da se pridržavamo moralnih vrijednosti koje prozilaze iz temeljnih vjerskih i etičkih načela“.
Četiri godine kasnije, iskristaliziralo se to oko ovogodišnje Povorke ponosa, manje-više cjelokupan stranačko-politički spektar okupio se oko „vjerskih i etičkih vrijednosti“, neupitne dogme koju je autorizirala Stranka demokratske akcije!
