Bakir Izetbegović, onemoćali lider rahitično-sklerotične Stranke demokratske akcije nakon očigledno temeljite, pažljive i zahtjevne analize, kakve su mu, poznato je, svojstvene, napokon je otkrio i raskrinkao najopasniju od svih agresija koje su se nadvile nad “našom državom i našim narodom”. To je, utvrdio je on, pa odmah rastelalio preko svog porodičnog portala “Faktor” “tiha agresija”. Imamo mi u BiH agresija svake vrste, boja i dezena, na bacanje imamo agresija, prosto se ne možeš odlučiti koja je od koje opasnija i podlija. No, zato “njegov narod” ima Izetbegovića/e, koji ih zna učiti, potom nijansirati, klasificirati i kontekstualizirati opasnost od agresije i drugih nedaća. Zašto je, baš ta najopasnija?
“Ova tiha agresija je najopasnija, jer je narod nije ni svjestan, nasjeda na nju. Tuđa kultura i nekultura polako nadiru u naš prostor i istiskuju autohtone vrijednosti, gradi sistem vrijednosti našoj djeci. Mnogi Bošnjaci u borbi za interese i vlast učestvuju u tome. Laž potiskuje istinu”, kazao je lider SDA. Ovo njegovo otkriće je pomalo zazvučalo kao prigodan omaž ovih dana preminulom Božidaru Nikoliću, redatelju “Balkanskog špijuna“, remek-djela iz žanra detekcije “tihe agresije”.
Tiha agresija brijeg roni
Ako ste mislili da je mnogo opasna, pa i kobna, ona sada već višegodišnja agresija kada vam neko otvori istočnu granicu zemlje i propusti kroz nju desetine i hiljade migranata, a onda neko drugi, a suštinski sa istim motivom, uz pomoć druge države, hermetički začepi drugu, zapadnu granicu, pa migranti umjesto tamo gdje su naumili na Zapad, prenapuče cijeli jedan dio zemlje, grdno ste se prevarili. To možda jeste, opasno, ali nikako, po kriterijumima mlađeg Izetbegovića, nije najopasnije.
Ukoliko ste, pak, lakomisleno zaključili da nema plastičnijeg primjera agresije, njenog egzemplarnog uzorka, nego kada vam susjedna država, bez vašeg znanja (i imanja) provuče cijev plinovoda ispod nabujale Save pa njime udahne novi energetski život Rafineriji u vlasništvu treće države, opet ste se, malo, da prostite, zajebucnuli. Ta je agresija vidljiva, pa narod na nju ne nasjeda, dakle, suštinski je bezazlena i faktički bezopasna. Ima i takvih koji su, neuki i neupućeni, spremni ruku u vatru turiti da je strašno opasna agresija kada vam se premijer jednog entiteta i premijerka druge države (ili predsjednik druge države i predsjednica jednog entiteta) sinhrono i sa olakšanjem popišaju, čitavu jednu hidro-akumulaciju mokraće usmjere na Ustavni sud i njegovu presudu da su rijeke u vlasništvu države, bez čije je odluke na njima gradnja hidroelektrana nezakonita. Ali, eto, veli Bakir Izetbegović, da ima i grđih i gorih agresija od toga, ima onih tihih, podmuklih, hinjskih, pritajenih, za koje čak i ne znaš da su agresija, dok ti to onaj ko na sve misli ne rastvori i obasni svojim riječima.
Ta, tiha agresija, na koju se narod u neznanju, naivno i prostodušno upecao je, naime, duhovne prirode, identitetskog karaktera, to je sofisticirana invazija, permenetni desant na dušu, mentalnu građu, raspamećivanje “našeg naroda”. Evo kako tu nevidljivu pošast Izetbegović u istom razgovoru razgolićuje, osvjetljava, čini vidljivom i transparentnom.
“Vidite, ogorman je uspjeh odbraniti zemlju, afirmisati vlastiti identitet, vjeru, vratiti ime narodu, njegovom jeziku”, veli on podsjećajući da taj uspjeh nije sa neba pao, nego su mu doprinijeli najbolji među nama, odnosno njima iz SDA, koji duduše, imaju nekog popusta i kredita na Nebu.
“Na koji način čuvamo uspomene na njih? Sjetimo se nekoliko izjava 1. marta i 25. novembra. Šta rade i šta čekaju naši intetelektualci, historičari, umjetnici? Naša kinematografija je odlična, ali ona nije zabilježila postojanje bosanskog heroja”, kazao je Izetbegović, usiljenim maršom se približavajući svom krajnjem odredištu, odnosno izvorištu “najgore, tihe agresije”: Bosanskohercegovačkom filmu, odonosno kinematografiji kao takvoj.
“Njega (bosanskog heroja, op. S. A.) nema u bosanskohercegovačkom filmu. Heroji su izgleda neinteresantni bosanskohercegovačkim scenaristima. Postoje (u filmovima, op. S. A.) bosanske i bošnjačke žrtve, postoje eksremisti, šverceri i lopovi, pripadnici LGBT pokreta koji bježe sa devizom “Go West”, ali branilaca u bosanskom filmu nema. Nema bosanskih lidera u našim filmovima, serijama, ima pijanica i jugonostalgičara kojim se smiju u susjednim zemljama!”
Svakome ko ima barem letimičan uvid u poslijeratnu bosanskohercegovačku kinematografiju i televizijsku produkciji, lako je prepoznati filmove i televizijske serije u kojima je predsjednik SDA identificirao elemente “tihe agresije”, sadržaje u kojima “laž potisukuje istinu”. “Ekstremiste, švercere i lopove” prepoznajemo kao junake niza značajnih ovdašnjih filmova, poput “Na putu”, Jasmile Žbanić (ekstremisti, vehabije), na “švercera i lopova” nalatjet ćemo u svakom kadru filmova Srđana Vuletića, “Ljeto u zlatnoj dolini” i “Teško je biti fin”, “Gori vatra”, Pjera Žalice.. Jasno je, ašićare, da “pripadnici LGBT-a” čeznu za odlaskom na Zapad u filmu “Go West” Ahmeda Imamovića (kojeg je Izetbegović nedavno svojeručno primio u članstvo SDA!). “Pijanica i jugonostalgičar” kojem se smiju u susjednim zemljama” je, Izet Fazlinović, kojeg u seriji “Lud zbunjen normalan” glumi neponovljivi i nenadoknadivi glumački bard Mustafa Nadarević. Pitanje je da li su se u “susjednim zemljama” , a i u ovoj našoj, ljudi zadnjih godina više smijali rastresenom “pijancu i jugonostalgičaru” Izetu-Mustafi, ili tragikomičnom lideru Stranke demokratske akcije.
Nisu Bakiru Izetbegoviću, njegovom istančanom filmskom ukusu baš po volji ni filmovi u kojima se govori o bosanskim i bošnjačkim žrtvama, jer “branilaca u njima nema”.
Pa kad je već metodom vulgarne moralno-političke eliminacije otpisao manje više sve što je vrijedno, relevatno, međunarodno verificirano i kritičarski hvaljeno u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, red je da čovjek čija je najveća i jedina veza sa filmom porodična isprepletenost i kooperativnost sa vlasnicima Sarajevo film festivala Mirom Purivatrom i suprugom mu, izdiktira scenaristima i režiserima šta bi trebali pisati i snimati. Umjesto što vrše “najopasniju, tihu agresiju” na bošnjački narod i podmeću mu “laž umjesto istine”. Treba snimati filmove o “braniocima” i “bosanskim liderima”, poručuje lider stranke koja je srušila komunizam. Nedemokratski društveni poredak kojeg je SDA sa zbratimljenim nacionalističkim partnerima porazio, je u svom izvornom učenju, Lenjinovom, tretirao i upotrebljavao film kao “najznačajniju umjetnost”. Nije daleko od tog “lenjinizma” ni mlađi Izetbegović, koji filmu i vizuelnim umjetnostima daje toliki značaj da mu pripisuje nerealne moći – vršenje “najopasnije, tihe agresije”.
O herojima, liderima i filmovima
Evo, spiska najvažnijih tema, ličnosti i događaj sa kojima lider SDAlicitira i preporučuje (nameće?!) filmskim scenaristima i redateljima da ih ekraniziraju.
O rahmetli Aliji je seriju snimila turska TV, o Dudakoviću, Oriću, Hamdiji Abdiću Tigru, koji je nadmudrio Fikreta Abdića i nanio mu prvi poraz nije niko… Nema naših heroja, ali je zato srbijanskih serija na kanalima u Federaciji toliko da ćemo i početi govoriti ekavskim govorom”.
Umjesto Izeta Fazlinovića, “pijanca i jugonostalgičara”, Bakir Izetbegović za junaka ovdašnjih serija predlaže svoga oca Aliju. A gdje je Alija, na prvim linijama, zna se, tu je i sin Bakir, kojeg su turski scenaristi predstavili u svojoj humorističnoj seriji kao borca, ranjenika i ozbiljnog kandidata za šehida. Umjesto “ekstremista, švercera i lopova”, treba snimati filmove o herojima Naseru Oriću i Hamdiji Abdiću-Tigru, legendarnim komandantima za koje je teško utvrditi jesu li teže gubitke u ratu nanijeli agresorskim zavojevačima, ili, i u ratu i u miru, “ekstremistima, švercerima i lopovima”.
Dvadeset i šest godina nakon okončanja rata, Bakir izetbegović trasira neku svoju kulturnu i umjetničku politiku, bezmalo maostičku “kulturnu revoluciju” koja bi favorizirala i nametala akterima kulturne scene tematske okvire i kreativne obrasce osjenčene patriotskom potrebom i obavezama da se veličaju naši “lideri i heroji”. U komunizmu/socijalizmu se ova doktrina nazivala teorija odraza, ili socijalistički realizam, sa kojom su i umjetnici i glavni poltičke akteri u bivšoj zajendičkoj državi rasčistili u godinama neposredno nakon rata. (Čuveni govor Miroslava Krleže iz 1950. na Kongresu pisaca). Recimo, prije pola stoljeća, također 26 godina nakon rata, Bahrudin Bato Čengić snimio je film “Slike iz života udarnika” u kojem je kritici i satiri podvrgao lažni moral komunističkih moćnika koji su se zaklinjali u radničku klasu i zaklanjali iza njenih heroja. Kroz primjere udarnika, poput jednog drugog heroja, Alije Sirotanovića, obespravljenoig, izmanipuliranog, a u osnovi “prezrenog na svijetu”, Čengić se ruga i socijalističkim šarenim lažama i navodnoj “avangardi radničke klase”, a zapravo “crvenoj buržoaziji”. Možete li pola stoljeća kasnije zamisliti da se snimi, državnim novcam i javnim fondovima, film koji bi snimio slike iz života boraca, zlatnih ljiljana, invalida, porodica palih boraca i konfrontirao ih sa slikama iz života njihovih civilnih i vojnih komandanata Izetbegovića, Ganića, Orića, Abdića…
Zoran Milutinović, autor po mnogo čemu problematične, sa pozicije pansrpskog diskursa pisane, ali ne nužno i sasvim netačne knjige “Bitka za prošlost”(“Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam) ukazao je na fenomen, kako ga je nazvao “muslimanskog realizma”, ili “musrealizma”, svojevrsne replike mrskog “socrealizma” koji mu je prethodio. “Musrealista”, piše on “treba da prikazuje stvarnost ne onakvom kakva jeste, ili on misli da jeste, nego kakva bi trebala da bude”. Dakle, idealizirano i ideologizirano. To je kreativni postupak kojeg Bakir Izetbegović, njegovi mediji i “intelektualci” traže od (filmskih) umjetnika. Vjerovatno bi, ne samo filmski, vrhunac tog umjetničkog postupka bio film kojeg je odmah iza rata o Armiji BiH i njenom civilnom komandantu Aliji Izetbegoviću, planirao snimati stari opsjenar Veljko Bulajić: srećom, odustalo se, nakon što je utvrđeno da nakon prvih 2-3 miliona dolara, film ni scenarij još uvijek nije imao.
Vrlo je indikativno, ali nikako ne i neočekivano, da se niko iz filmsko-umjetničke zajednice još uvijek, dva-tri dana nakon što je intervju sa Bakirom Izetbegovičćem objavljen, nije oglasio tim povodom, niti ga javno komentirao. Isti oni ljudi koji ne propuštaju priliku da se javno očituju, oštro reagiraju na zlostavljanje glumica u Srbiji, ili suspektne izjave Čovića, ili Dodika, odjedno nikom ponikoše i u crnu “ničiju zemlju” propadoše nakon što ih je lider jedne stranke prokazao i prozvao za “tihu agresiju” i bavljenje nepatriotskim poslom. Vrlo je ljupka i dražesna opurtunistička filmska scena u Sarajevu, klijentelistički i interesno povezana sa samim vrhom bošnjačkog tranzicijskog kriminala i politike. Treba je razumjeti: najugledniji njeni predstavnici zadeverani su posljednjih nedjelja oko novog filma Danisa Tanovića, kojeg ne bi bilo bez novca turske televizije TRT, a turske državne televizije ne bi bilo da nema, zna se…ono dvoje sa Poljina!
Prozvani propali u (ničiju) zemlju
Nije, isto tako, niko od filmskog “esnafa” (kako to voli kazati Izetbegovićev agent u filmsko-umjetničkom svijetu glumac Emir Hadžihafizbegović) propustio prepoznati smrdljive nacionalističke porive onih koji su prije dva-tri mjeseca ponizili Bogića Bogićevića. Međutim, nije se, niko od njih, časnih građanskih režisera, glumaca, scenarista … sjetio da isti nacionalistički zadah prepozna i osudi u divljačkom, vulgarnom napadu jedne pomahnitale redateljice, Ines Tanović, na Milenka Prstojevića Badeta, dugogodišnjeg filmskog i televizijskog radnika, čiji se moral i čestitost mogu porediti sa Bogićevićevim. “SDA je za direktoricu Filmskog centra imenovala Ines Tanović iako on nije član SDA”, napisao je nedavno Hadžihafizbegović, vjerujući da time ekskulpira vlastitu stranku od utjecaja na umjetnički život. Nimalo ne čudi što gospođa nije član SDA, jer čak ni oni takve huligane ne primaju, osobito otkako je to radno mjesto popunjeno Harisom Zahiragićem.
Ne treba, objasnio je Bakir Izetbegović i zbog čega je to tako, snimati filmove (samo) o patnjama, stradanjima “Bošnjaka i Bosanaca”, treba se podvetiti “našim liderima i herojima”. Promašila je u tom (be)smislu svoju temu Jasmila Žbanić kada je u svom filmu, kojem je za dlaku umakao Oscar, tretirala patnju, stradanja, genocid nad hiljadama Bošnjaka i globalne izdajničke okolnosti koje su omogućile taj užas. Jer, u filmu nema heroja nigdje! Svoj (negativan) sud o Žbanićkinom filmu dao je i “heroj” Naser Orić, koji se ne pojavljuje u filmu, jer ga paklenih julskih dana 1995. kao ni prethodnih mjeseci, nije bilo u Srebrenici, a bilo ga je svugdje drugo na “slobodnim teritorijama”. A zašto se Oriću početkom proljeća 1995. godine naredilo da napusti Srebrenicu i svoje vojnike u njoj, odgovor je imao, pored ostalih, i još jedan potencijalni filmski junak, lider Alija Izetbegović. Eto ozbiljnog izazova za scenariste, da jednim filmom dvojicu heroja i lidera i jedan genocid obuhvate! Teško da bi to mogao biti onaj film koje Emir Hadžihafizbegović najavljuje da će se snimati o “kontroverznom” komandantu iz Srebrenice…
