Biti Bošnjak i građanin Bosne i Hercegovine u entitetu Republika Srpska znači živjeti istovremeno u tri ravni: kao pripadnik naroda sa snažnim historijskim iskustvom, kao građanin države koja je formalno zajednička i kao manjina unutar entiteta u kojem političke procese dominantno oblikuje većina kojoj ne pripadamo.
Kako dalje? Integracija podrazumijeva uključenost u zajedničke institucije bez posebnih kolektivnih garancija. Ona može funkcionisati tamo gdje su manjine raspršene, gdje postoji snažna vladavina prava i gdje etnicitet nije glavna politička linija podjele. Mi ne živimo takvu stvarnost. U RS-u Bošnjaci jesu manjina, ali nisu politički nevidljivi. Njihovo prisustvo ima historijsku i teritorijalnu dimenziju; to prisustvo je vezano za ovaj prostor, neobrisano čak ni genocidom i zločinima protiv čovječnosti. U takvom kontekstu integracija bez stvarnih mehanizama zaštite lako se pretvara u situaciju u kojoj većinska volja oblikuje obrazovanje, javni diskurs, kulturu sjećanja i raspodjelu resursa. Tada većinsko odlučivanje prestaje biti neutralno i postaje oblik političke dominacije. To moramo razumjeti da bismo pronašli nove mehanizme borbe. Moramo nuditi vlastita rješenja.
I tu mi stvarno ne biramo šta smo. Identitet nije samo lično osjećanje pripadnosti; on postaje politički relevantan kada se institucionalizira i kada se od pojedinca traži da se jasno svrsta. Na ovom prostoru etničke kategorije nisu samo društvene oznake nego i ustavne i administrativne činjenice. Kada institucije, javne škole ili politički narativi stalno reproduciraju podjelu na “naše” i “njihove”, tada se identitet učvršćuje kao granica. U takvom ambijentu biti Bošnjak znači stalno balansirati između ličnog osjećaja pripadnosti i institucionalne kategorizacije. Problem nastaje kada se raznolikost ne doživljava kao sastavni dio političke zajednice, nego kao ostatak prošlosti ili prijetnja homogenosti. Neobrisani.
Raspad Jugoslavije nije bio rezultat samo kulturoloških razlika, nego kombinacije institucionalne slabosti, ekonomske krize i mobilizacije nacionalizma od strane političkih elita. Kada su institucije oslabile, nacionalizam je postao glavni okvir političke mobilizacije. U tom kontekstu, u Bosni i Hercegovini etnička pripadnost je postala primarni politički identitet, to je uvezeno i postalo alat politika zločina. To naslijeđe i danas oblikuje odnose u entitetu RS. Politička većina upravlja procesima kroz narativ o entitetskom suverenitetu, dok se državni okvir često dovodi u pitanje. Za Bošnjake to znači život u prostoru gdje je njihova državna lojalnost nerijetko predstavljena kao politički suprotstavljena entitetskoj većini.
Iskustva iz podijeljenih društava pokazuju da se podjele ne održavaju samo kroz visoku politiku nego kroz svakodnevne prakse: obrazovni sistem, komemoracije, javne medije, simboliku prostora. Kada su sjećanja na rat selektivna, kada su narativi o žrtvama hijerarhijski raspoređeni, tada se stvara osjećaj isključenosti. Biti Bošnjak ovdje često znači živjeti s napetošću između vlastitog kolektivnog pamćenja i dominantnog javnog narativa.
I zato, u ovom trenutku moramo znati da biti Bošnjak i građanin Bosne i Hercegovine u RS-u znači: tražiti ravnopravnost unutar entitetskih institucija bez osporavanja vlastitog državnog identiteta; suočavati se s političkom strukturom u kojoj većina određuje tempo i pravac procesa; insistirati na vidljivosti vlastitog jezika, kulture i sjećanja; navigirati između formalne ustavne jednakosti i stvarnih odnosa moći.
To nije samo pitanje etničke pripadnosti nego pitanje političke pozicije u sistemu u kojem su identiteti duboko institucionalizirani. Oni ne razumiju da raznolikost sama po sebi ne proizvodi konflikt. Konflikt nastaje kada se identitet pretvori u zatvorenu, hijerarhijsku kategoriju i kada institucije ne nude dovoljno povjerenja da manjina vjeruje u zaštitu svojih prava.
U RS-u izazov nije samo biti Bošnjak; izazov je biti punopravni građanin u prostoru u kojem političku dinamiku određuje etnička većina. Rješenje ne leži u brisanju razlika, nego u stvaranju institucionalnog i društvenog okvira u kojem razlika ne znači podređenost. Mi nećemo sami svojim glasovima izgraditi društvo ravnopravnosti, a opet znamo da nam ono samo doći neće. I opet se moramo obratiti toj većini, predlagati rješenja svakog dana i jasno govoriti kako vidimo put do te slobode. Ta misija je donkihotovska, unaprijed predodređena za podsmijeh, odbacivanje i poraz. No kako uopšte sanjati pobjedu ako ne pokušamo? Mi, neobrisani. Doći ćemo do slobode.
