Ne bi bilo pretjerano reći da je rat u Siriji, koji uz kraće obustave paljbe traje gotovo deceniju i po, najkompleksniji moderni sukob. Dinamike koje potresaju sjeverni dio zemlje oslikavaju sve kompleksnosti ovog sukoba. Nakon nešto dužeg prekida, uz povremene limitirane sukobe otkako je COVID-19 i Rusko-turski dogovor iz marta 2020. godine uglavnom zamrznuo obimnije operacije, sukobi su se ponovo intenzivirali prije tri dana.
Zašto je baš sada došlo do sukoba?
Argument koji savez više milicija (kolektivnim imenom nazvan “sirijska opozicija”) koristi za pokretanje sukoba je to što se Damask (Asadov režim) i njegovi saveznici, posredno Rusija i Iran, nisu pridržavali dogovora koji je postignut u Mirovnom procesu u Astani. U više navrata je dolazilo do revizije inicijalno dogovorenog, jer svaki put su Asadove trupe prekršile što su Iran, Turska i Iran kao zemlje garantori prethodno dogovorili. Nakon svakog dogovora Asadove trupe su napale Opoziciju i nastavile osvajanja teritorija, time izazivajući snage oko Idliba (zvanično glavni grad Opozicije). U jednom trenutku su čak natjerali tursku vojsku da povuče svoje osmatračke pozicije, na što je Ankara radi mira u Siriji nevoljko pristala. Kada zbog COVID-19 sve zemlje bivaju zatvorene i podrška raznim sirijskim grupacijama postane isuviše skupa, Rusija i Turska u martu 2020. godine dogovaraju da zamrznu sukob – nakon čega sve strane, osim Asada, odlučuju da se zadovolje sa onim što dotad drže pod vojnom kontrolom. Međutim, ohrabren činjenicom da posjeduje avijaciju, međunarodnu podršku (stolicu u UN-u) i širok spektar saveznika i stranih plaćenika na terenu, Damask se odlučuje da periodično nastavi napade na Idlib koristeći avijaciju i dalekometne projektile koji četiri i po godine ubijaju civile na sjeveru Sirije. Ukratko, činjenica da je Asadov režim ignorirao sve međunarodne dogovore, na koje je inicijalno pristao, dala je Opoziciji i moralni i pravni argument da krene u ofanzivu prema Halepu i okolini.
Asad dugo ignorirao pozive Ankare
Turska je tokom cijelog rata aktivno uključena u sukobe tako što je stala na stranu Opozicije. Zadnjih mjeseci Ankara je izašla sa prijedlogom normalizacije odnosa sa Damaskom, tako što bi zauzvrat od Asada dobila čvrstu garanciju da će aktivno raditi na inkorporiranju pod svoju upravu dijelova koji drže SDF (koalicija okupljena oko kurdskog YPG-a koju pored njih tvore druge kurdske milicije, arapska, turkmenska i čečenska plemena sa istoka i sjeveroistoka Sirije, te ermenske milicije). Iako je ,kako se navodi iz Ankare, Asad ignorirao taj poziv, veliko je pitanje da li je za takav poduhvat uopće i imao kapacitete, s obzirom na to da je u dijelovima koji drži SDF nekoliko stotina američkih vojnika. Kako HTS-u, tako i SDF-u odgovara da pokušaji dogovora između Ankare i Damaska propadnu, što ih je nakon vakuuma koji je nastao povlačenjem režimskih trupa iz Halepa i okoline i natjeralo u akciju. Pored HTS-a i SDF-a, ni Opoziciji lojalnoj Ankari svakako ne odgovara gubitak tzv. tampon zone uz tursku granicu, što ih je vjerovatno uz koordinaciju sa Ankarom, natjeralo da i oni iskoriste priliku za širenje prema jugu, a to su danas i učinili osvajanjem malog grada Tadifa sjeveroistočno od Halepa.
Fenomen HTS-a
Hay'at Tahrir al-Sham ili skraćeno HTS je islamistička militantna grupa koja djeluje u sjeverozapadnoj Siriji, posebno u provinciji Idlib. Nastala je 2017. godine kao koalicija nekoliko grupa predvođenih bivšim ogrankom Al-Qaide u Siriji (Al-Nusra front), koja je nastala spajanjem Jaysh al-Ahrara (frakcija Ahrar al-Sham), Jabhat Fateh al-Shama, Ansar al-Din fronta, Jaysh al-sunna, Liva al-Haqqa i Nur al-Din al-Zenki pokreta. HTS je od tada evoluirao u dominantnu vojnu i političku silu u Idlibu i nisu direktno podvgnuti pod političku kontrolu Sirijske opozicije koja svoju vojnu i političku moć primarno ima sjevernije od Idliba prema Turskoj granici, te je uglavnom u bliskoj saradnji sa Ankarom. Za razliku od tzv. umjerene sirijske opozicije (sjeverno od Idliba), kako su je popularno nazvali zapadni mediji (iz razloga što slijede nešto liberalniji pravac političkog Islama i mahom su izrasli iz sirijskog ogranka Muslimanske braće), zvanično HTS nije u potpunosti lojalan nijednoj od zemalja, iako egzistiraju ćelije i grupacije koje su u dosluhu sa Turskom. Riječ je o grupi koja, zbog činjenice da je izrasla iz Al-Nusre (čitaj: Al-Kaide), nije uspjela pridobiti simpatiju nijedne od susjednih država, te se uvijek na nju gledalo sa dozom prezira i skepticizma.
Međutim, ni po tom pitanju realnost nije crno-bijela. Ono što je mnoge iznenadilo i svrstalo HTS u red legitimnih grupacija sa kojom se može razgovarati je što su na osnovu grešaka koje su se pravile u prošlosti izvukle određene lekcije . Naime, ova grupa, iako nikada ni blizu po svom radikalizmu jednom ISIL-u kao što su to neki zapadni mediji sugerisali, je odlučila da svoj tvrdi sektaški pravac ostavi po strani i nešto liberalnijim pristupom privoli stanovništvo koje su držali pod svojom upravom (Kršćani, sufijske milicije, i drugi). Svakako je HTS-u u korist išla činjenica da su dobili četiri i po godine predaha, što im je dozvolilo da se isprofiliraju u ozbiljniju vojnu i političku silu, a ne samo običnu sektašku miliciju. Pravljenje širokog saveza sa drugim grupacijama (primarno selefijskim) je uredilo stvari kod kuće i dalo dodatnu snagu za otvaranje fronta prema Režimu. Asad je od početka sukoba igrao na kartu zavađanja raznih islamističkih grupacija, međutim činjenica da dugo vremena nije imao direktni pristup na terenu, dala je dovoljno vremena HTS-u da međusobne razlike pretoči u čvršći anti-Asadovski savez.
S druge strane, HTS-u je dodatni alibi za početak ofanzive dala i činjenica da su totalno ignorirani i Astanskom mirovnom procesu te nisu potpisnici bilo kakvog sporazuma, kojeg je ionako Asad brutalno prekršio više puta u svojim krvničkim napadima na ono malo prostora koji su držali oko Idliba. Asad nikada nije posmatrao HTS kao isključivo turske saveznike poput ‘umjerene sirijske opozicije’, a i činjenica da su ih mnoge zemlje svijeta i zvanično proglasile terorističkom organizacijom mu je davala pravni i moralni argument da nastavi, kako je to međunarodnoj javnosti predstavljao, “čišćenje terorističkih ćelija Al-Kaide”. Ranije spomenuti pregovori između Ankare i Damaska oko transfera teritorija ‘Kurdi za tampon zonu’ nisu ih nikakvih savezničkim dogovorom vezali sa Turcima, štaviše dali su dodatni motiv da ih se uvaži kao faktor na terenu, jer su svjesni da bi takav dogovor išao njima na štetu, kao i samom SDF-u, što se već vidi na terenu gdje je pored HTS-a upravo SDF taj koji je krenuo u osvajanje teritorija.
Istrošenost Asadovog režima
Rat koji traje gotovo četrnaest godina je iscrpio režim u Damasku do iznemoglosti. Asad je sa svojim Oružanim snagama sirijske arapske republike vremenom pretvorio gotovo isključivo u ‘alavitsku miliciju’ (Alavija ili Nusajirije kojima pripada i sama porodica Asad su šiijska sekta koja je oko 10-15% stanovništva), s obzirom na to da je početkom rata veliki dio sunijske populacije (koja čini oko 75% stanovništva) prešao u redove Slobodne sirijske vojske (vojni ogranak Opozicije). To je natjeralo Režim da se pored svojih vojnih kapaciteta osloni i na veći broj šiijskih plaćenika kojih je čitav ešalon od Hezbollaha, iranskih milicija i njima lojalnih afganistanskih (uglavnom šiije koje su u etničkom smislu Hazare-govornici perzijskog jezika iz Afganistana porijeklom Mongoli), iračkih (niz raznih paramilicija koje su lojalne Iranu, poput Hashd-el Shabi) doborovoljaca, druzijske milicije sa juga zemlje, veći dio sirijskih Kršćana (opet i oni etnički i religijski podijeljeni u arapske kršćane, Asirce, Ermene itd.). Činjenica da se rat predugo vodi, da je Hezbollah onemogućen ratom u Libanu, Iran prezauzet tinjajućim sukobom sa Izraelom i SAD-om, Rusija zauzeta Ukrajinom, režim pod međunarodnim sankcijama je najviše oslabilo upravo Asadove kapacitete za ratovanje. Činjenica da mala skupina Alevija koja mu nikada brojčano nije ni bila dovoljna da vodi rat protiv apsolutne sunijske većine i da su svi njegovi saveznici odveć istrošeni i zauzeti vlastitim problemima dobro je procijenjena od strane HTS-a da je došlo idealno vrijeme za napad, što se i potvrdilo rekordnim zauzimanjem polovine Halepa i njegove okoline.
Kome rat odgovara, kome ne?
Prije svega ovaj rat odvlači pozornost, makar i kratko, od perpetualnih sukoba u Pojasu Gaze, Libanu i Ukrajini. Može se sa sigurnošću reći da, iako je navijao za eskalacije na Bliskom istoku (BI), Putinu neće biti drago gledati eventualno rušenje savezničkog režima u Siriji, jer bi pored glavne poluge na BI, Kremlj mogao izgubiti jedinu vojnu bazu na Mediteranu (jedino formiranje svojevrsnog ‘Alevistana’ u okolini Latakije može spriječiti taj scenarij). Iranu također u ovom trenutku, kada imaju aktivan rat (privremeno obustavljen) sa Izraelom u Libanu, ne odgovara gubitak režima koji im omogućava da budu faktor u Libanu i pristup Mediteranu. Pad Režima je presjecanje linije Teheran-Bagdad-Damask-Južni Liban. Pogotovo ako se u obzir uzme pojava sve izraženijeg anti-iranskog sentimenta među iračkim šiijama. Saudijska Arabija (SA) i ostale zaljevske monarhije (Katar je tu izuzetak) ne žele vidjeti formiranje Sirije pod upravom Muslimanskog bratstva i drugih islamističkih skupina, ma koliko to ironično zvučalo s obzirom na to da je i sama SA teokratska monarhija.
Oni kojima u ovom trenutku dinamike relativno idu u prilog, a već sutra ne mora biti tako, su Izrael i Turska. Iako je teško predvidjeti u kojem prvacu će se dinamike odvijati, činjenica da jedan iranski proxy trenutno gubi krv svakako raduje mnoge u Tel Avivu. To će oslabiti oštricu i Hezbollahu i Libanu, čemu se Izrael i nada. Teorije da HTS ima saradnju sa Izraelom su teorije koji lojalisti režima u Damasku šire, kako bi simpatije islamskog svijeta okrenuli u svoju korist. Izrael dugoročno gledano ne želi na svojim granicama bilo kakvu državu koja će biti vođena principima političkog Islama, pa makar to bio i najliberalniji oblik te ideje. Upravo Izrael i navija za opciju radikalizacije HTS-a kako bi dobili dodatni argument da svoju artiljeriju okrenu u tom pravcu i teritorijalno se prošire, makar to samo značilo učvršćivanje oko Golanske visoravni. Ukoliko HTS nastavi sa svojim uspjesima, vrlo brzo se može očekivati aktiviranje ISIL-a, koji nikada u potpunosti nije nestao. Takvom scenariju se nadaju pored Izraela, SAD, Saudijska Arabija, UAE, Iran, Rusija, a ponajviše sam Asad.
Za Tursku je razvoj trenutnih dinamika podjednako koristan koliko i potencijalno štetan ukoliko SDF nastavi sa svojim širenjem. Uspjesi Opozicije, ali i HTS-a su dobra vijest za Ankaru, koje vjerovatno u ovom trenutku vreba priliku da se i aktivnije uključi u rat. Sa druge strane, Ankari anksioznost stvara činjenica da i SDF demonstrira sličan uspjeh na terenu, a upravo je on razlog zašto se Ankara odlučila u izgradnju tampon zone na sjeveru zemlje. Neosporno je ovom trenutku nužan dogovor između Ankare i Vašingtona, jer su upravo SAD jedine koje imaju kapacitet natjerati SDF na racionalnije ponašanje. Isključivo SDF-u je u interesu da ne otvara novi front sa turskom vojskom, a cijela moderna historija odiše primjerima nagle promjene raspoloženja prema kurdskom nacionalnom pitanju od strane Zapada, što je taj narod u pravilu guralo u dodatnu agoniju.
(autor je profesor međunarodnih odnosa i geopolitike na IUS-u)
