Bio je godinu dana mlađi od mene i jedini sin moje jedine tetke Šuhre, očeve sestre. I bio je najpaženiji dječak u našoj familiji, pogotovo otkada je, u sedmoj godini života, izgubio oca u prometnoj nesreći. Trojica dajdži, s majčine, i trojica amidža, s očeve strane, natjecali su se u tome kako bi dječak što manje osjetio da raste bez oca. Njemu je zato bilo dozvoljeno puno više nestašluka i slobode nego nama ostalim dječacima iz familije. Nije imao brata pa smo rasli i kao vršnjaci i kao braća, a i rivali, barem kad je borba za pažnju naše nene Nure bila u pitanju. Pošto je on imao i nenu Abidu, s očeve strane, ja sam želio biti na prvom mjestu kod zajedničke nam nene Nure. Kasnije se to rivalstvo prenijelo i na neke školske simpatije, pa smo počesto bili zaljubljeni u iste djevojčice. Ja bi im stidljivo crtao srca i pisao pjesmice, a on bi im nudio bombone i karamele – i naravno bolje prolazio od mene. A bio je sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko – i rastao je samouvjereno iz simpatičnog dječaka u atraktivnog i curama poželjnog mladića. Rano smo ga prozvali Čole, jer nam je ličio na popularnog Zdravka Čolića Čolu, koji je pjevao i danju i noću tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. A moj je Čole, pored svih drugih osobnih kvaliteta, na kojima sam mu znao i pozavidjeti, imao i lijep glas i dobar sluh za pjevanje. Samo, umjesto zabavne i rock muzike, koja je mene jedino zanimala, on je puno više uživao u narodnom melosu i valu novokoponovane muzike koja je sredinom osamdesetih preplavila sve krajeve tadašnje Jugoslavije i nekako se zaglavila i našla plodno tlo u našoj srebreničkoj kotlini. Sjećam se kako je tetkina kuća na Učinoj bašči, na južnom kraju srebreničke čaršije, odjekivala Čoletovim glasom dok je on uvježbavao pjesme mlađahnog Halida Bešlića, spremajući se za takmičenje pjevača amatera u Bratuncu. Ne znam da li je ikada nastupio na tom takmičenju, jer sam bježao od takvih pjesama, muzike u Domaviji, Gradskoj kafani i Fontani, seoskih igranki i ruralnih manifestacija, kako sam ih provokativno nazivao. Ja sam se držao kultnog (i jedinog) srebreničkog kafića Olimpic, kojem bi na enterijeru i ambijentu pozavidjeli i najbolji Hard Rock cafei.
Te godine, kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, Čole i ja smo krenuli u srednju školu. Umjesto u neku od tehničkih škola u Srebrenici (elektrotehnička, rudarska, ekonomska, turistička) ili Bratuncu (saobračajna, mašinska, građevinska), mene su upisali u srednju medicinsku u Zvorniku, jer, kako je moj otac rezonirao, budući doktor je prvo morao naučiti davati nekcije, kako mu neka nadobudna medicinska sestra kasnije ne bi osporila njegovo doktorsko umijeće. Čim sam krenuo u tu medicinsku školu, u familiji su me prozvali Doktor, a do kraja svoje srednje škole sam već davao dijagnoze, injekcije i zdravstvene savjete članovima svoje uže i šire familije. Međutim, moja najveća prednost pohađanja ove škole je bila što sam se, s nepunih 14 godina, preselio u dovoljno udaljen Zvornik i, u tim ključnim godinama svog odrastanja, ostao izvan dometa i kontrole svojih roditelja i ostale mnogobrojne rodbine od autoriteta, nešto što bi mi u Srebrenici ili Bratuncu bilo nemoguće.
Za razliku od mene, koji sam jedva čekao da se riješim intime zavičaja i upoznam nepoznate svjetove i ljude, Čole je toliko bio dio srebreničkog kolorita da je bilo teško i zamisliti da bi se on negdje drugdje, osim u Srebrenici, mogao osjećati kao kod kuće. On se, bez ikakva predomišljanja, upisao u srednju rudarsku u Srebrenici, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, u kojem je nekad njegov otac, moj jedini tetak Nijazija, radio kao vozač dampera, onog gigantskog rudničkog kamiona. Na tetkovoj dženazi 1977, njegovi su se kamarati zarekli kako će mu pripaziti na sina pa se neko od njih tog obećanja i sjetio kada je sin njihovog kolege Nijazije trebao upisati srednju školu. Čoletu je škola, kao i svaki drugi ambijent, bila pozornica za zabavljanje vršnjaka, a pogotovo vršnjakinja. Dok sam ja nastavljao s pisanjem pjesmica (polu)imaginarnim djevojkama za kojima sam uzdisao sa sigurne distance, Čole je već imao ozbiljne veze i namjere sa stvarnim i lijepim curama.
Taj dio našeg odrastanja, sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, odvijao se u nekim paralelnim svjetovima, koji su se dodirivali, ali i izbjegavali. Ja sam Zvorniku živio kao podstanar na raznim adresama, najprije sām, a kasnije s nekim od drugih srednjoškolaca koji su, kao i ja, došli sa strane (s obje strane Drine) i koje su roditelji upisali u srednju medicinsku školu s istim ambicijama kao i mene moji. Umjesto uzornih srednjoškolaca, društvo u kojem sam se kretao je uglavnom zanimao rock’n roll, heavy metal, alternative raznih vrsta, a izgledom smo se trudili izgledati kao pankeri s ulica Londona. Sa svojom natapiranom kosom, jaknom prošaranom nitnama, farmericama suženih nogavica, ukrašen lancima i bedževima, izgledao sam kao neki mutant Rod Stewarta i Billy Idola. Kući sam znao ne dolaziti i po tri mjeseca, jer bih tada morao izdržati očeve kritike kako izgledam kao klošar i prikaza i da se trebam ošišati i izgledati kao insan i budući doktor. Jedini koji se u Srebrenici slično odijevao i izgledao poput mene bio je problematični lokalni panker Kaluša, koji je ustvari i bio pravi panker, dok sam samo htio izgledati drugačije.
Za razliku od mog problematičnog stajlinga, Čole je uvijek bio lijepo počešljan i odjeven uredno i po propisu – pedantan, rekao bi moj otac. Odmah se moglo vidjeti da je to budući šef i direktor. Tih godina Čole me zezao zbog mog rokerskog imidža, a ja njega zbog slušanja narodnjaka. Kad god bih svratio do njega na Učinu bašču, kao usput, a uvijek sam išao s namjerom da se družimo, Čole bi me dočekao s pjesmama Halida Bešlića, koji bi, s Čoletovog dvokasetaša po stoti put pjevao Pjesmu samo o njoj. Ti stihovi i rime i zvuci harmonike bi mi dugo odzvanjali u glavi i trudio sam se da ih izbrišem, jer jednom rokeru mog kalibra je bio neoprostivo ikako poznavati, čak i pasivno slušati, ili ne-daj-bože propjevati neku narodnu pjesmu. Taj bi izgubio sav rokerski kredibilitet i bio izopćen iz neformalne rokerske zajednice, koja je, u to vrijeme, bila jača od svake nacije, vjere i drugih kolektivnih identiteta.
Onda se vrijeme ubrzalo, maturirali smo, potom otišli na služenje vojnog roka, Čole u neku vozačku jedinicu, a ja u sanitetsku službu. Bio je uzoran vozač nekim JNA oficirima, uniforma mu je stajala kao salivena, a mene je ubijala kratka kosa i vojvođanska ravnica. Prije nego sam se i riješio SMB uniforme, pohitao sam u Sarajevo da upišem fakultet, samo da se dokopam Sarajeva, a Čoleta je čekao posao rudarskog tehničara u Boksitu, u Srebrenici. Bio je to odgovoran i solidan posao, kojem se Čole ozbiljno i posvetio. Dok sam ja još uvijek tražio sebe i planirao biti doživotni student, on je već bio zaposlen, fino zarađivao, uplaćivao doprinose, vozio auto… Negdje pred sami rat, u svojoj 21. godini života, oženio je svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara (koju ću ja upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu).
Onda je došao rat. Došao je iz Srbije. Cijela istočna Bosna je planula, Drinom su opet plutala mrtva tijela, kao iz priča o prošlom ratu o kojem nam je nekad pričala nena Nura. Srebrenica je postala enklava pa zaštićena zona UN-a. Ja sam se našao daleko od Srebrenice i s vremenom Srebrenica je bivala sve dalja. U Zagrebu sam, 1993, sasvim slučajno, posudivši telefonsku karticu jednom afričkom UN vojniku, upoznao unproforca Faidi Mohsena, Tunižanina, koji mi je u kratkom razgovoru, na obostrano lošem engleskom, objasnio da je boravio u Srebrenici i da je tamo upoznao baš mog Čoleta. To su bile prve vijesti da je neko od mojih tamo još živ. A ova slučajnost susreta se graničila s metafizičkim čudom. Pomislio sam kako je Čole našao neki način da stupi u kontakt sa mnom i uputi tog vojnika u mom smjeru, ni ne znajući gdje sam ja tada mogao biti. Nekih šest mjeseci kasnije, u Austriji, preko Međunarodnog crvenog križa sam dobio prve pisane poruke iz Srebrenice. Među njima su bile i one od Čoleta. Iz njegovih poruka sam saznao da je dobio sina, a potom i kćer. Počele su pristizati poruke i od drugih članova naše familije, u svakoj ispisana bol i patnja i briga. Ni oni, preko godinu dana, nisu znali da li sam ja živ. Čoletove poruke su se razlikovale od ostalih koje su mi stizale iz opkoljene Srebrenice, kako po njegovom lijepom rukopisu tako i po sadržaju napisanog. U svaku poruku bi ugradio neki smiješni detalj kojem sam se kroz suze smijao. Kada je naša kuća srušena haubicama iz Srbije a potom i zapaljena, moji roditelji su se uselili u tetkinu kuću u Srebrenici. Čole ih je pazio kao i rođenu majku. O tome mi je pisao otac.
Nekoliko amaterskih video kaseta koje su se uspjele proturiti iz opkoljene Srebrenice su kružile, bile presnimavane i razmjenjivane diljem mjesta gdje su se Srebreničani izvan Srebrenice stigli naći. Bili smo svi uvezani i te rijetke kasete i vijesti su relativno brzo stizale iz Holandije do svih drugih zemalja i mjesta. Na jednoj od kaseta vidio sam i Čoleta sa svojim sinom u naručju. Slao nam je svima pozdrave, govorio kako nas je poželio i mahao sinovom dječjom ručicom u kameru. Iako mršav od pothranjenosti, njegov pogled i lice su zračili vedrinom.
Onda je sve stalo pa nestalo. Srebrenica je pala 11. jula 1995. UN i svijet su pustili krvnika Mladića i njegove uvježbane ubojice civila da uđu u Srebrenicu i dovrše svoj genocidni plan započet u aprilu 1992. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971.-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Zato u mom sjećanju on ne stari, a svaka pomisao na Čoleta me vraća u naše djetinjstvo i mladalačke dane.
I preko četvrt stoljeća nakon svoje smrti Čole nađe načina da mi se javi. Tu je ispred mene, u mom kompjuteru, u bezbroj puta gledanom videu na YouTube. Još uvijek mi maše iz Srebrenice. U naručju mu njegov Nino.
U zadnje vrijeme me iznenadi dok se biciklom vraćam s posla, obično kad je već mrak i Melbourne svijetli tisućama boja. Dok jednim uhom slušam vozače kako psuju bicikliste, u drugom imam slušalicu i slušam muziku s telefona. Uglavnom se moj muzički repertoar nije bitno izmijenio u zadnjih trideset godina. Započnem Indeksima, Filmom ili Divljim jagodama, stavim na random opciju i slušam šta mi algoritam izbaci. I dok pedalam i strmoglavim se niz La Trobe Street, telefon mi sam odabere Halida Bešlića i Pjesmu samo o njoj, onu omiljenu Čoletovu, koju me nekad tjerao slušati. Pedalam, slušam i plačem. Ne postoji tužnija pjesma na svijetu.
Tebi i meni za prošle dane nek ova priča bar ostane, Čole moj. Znam da mi namiguješ iz nekog sazviježđa. A fališ mi svih ovih dana i godina…
(autor teksta prof. dr. Hariz Halilović, rođen u Srebrenici 1970., socijalni je antropolog pri Centru za globalna istraživanja (Centre for Global Research), na RMIT University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostujući profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), Objaviljivao je radove u naučnim časopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagrađivanoj knjizi Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn Communities (Berghahn: Oxford – New York, 2013/2015)
