Javnost u Bosni i Hercegovini proteklih nekoliko dana imala je najbolju priliku detektovati s kakvim je uvjerenjima Christian Schmidt došao u Bosnu i Hercegovinu. Njegovo poređenje prvog predsjednika Alije Izetbegovića sa presuđenim za genocid i najstrašnije ratne zločine Ratkom Mladićem mnogima je, rekao bih konačno, otvorilo oči u pogledu bavarskog ljubitelja nacista i njihovih nedjela.

Sporadično, više incidentno, jučer se u javnosti postavljalo pitanje i pokušalo dokučiti zašto je izostala reakcija jednog od najdugovječnijih TV novinara na našim prostorima, Senada Hadžifejzovića.

Neobično, da ne kažem zabrinjavajuće, Hadžifejzović je odšutio Schmidtovo baljezganje o Aliji i Mladiću, a potom prešao na posve drugu temu. S obzirom da je poznat kao voditelj koji svoje goste nerijetko tjera na ivicu potpitanjima i insistiranjima na objašnjenjima, mnogima nije bilo jasno zašto nije reagovao na jednu od najstrašnijih izjava o prvom predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine.

Schmidtovo poređenje u rangu je s ratnom terminologijom Riste Đoge o Izetbegoviću.

Je li Hadžifejzović novinarski “otupio” pa nije shvatio da gost diplomata u njegovoj emisiji i na njegovoj televiziji napada sve što personificira Alija Izetbegović kao prvi predsjednik, vrhovni komandant Armije RBiH i državnik čijoj se političkoj misli i strategiji divio svijet?

Ne vjerujem da je Hadžifejzović otupio. Prije će biti da mu je želja za osvetom prema SDA i Bakiru Izetbegoviću pomutila razum, pa je novinarski podmuklo pustio da se Schmidtova verbalna akcija odvija kako bi vidio reakciju javnosti. Smatram da je Hadžifejzović očekivao muk, pa da može nastaviti s napadima na SDA i Izetbegovića mlađeg.

Nakon što je cjelokupna javnost, čak i ona koja je na potpuno suprotnim stajalištima od SDA, reagovala, svjesna da je to napad na blistavu historiju odbrambeno-oslobodilačke borbe, Hadžifejzovićeva televizija nam nudi ponovni snimak Schmidtovog baljezganja, i to iznova bez komentara, reakcije ili nečeg što bi pokazivalo neslaganje s tim baljezganjem.

Je li Senad Hadžifejzović otupio i obnevidio zbog svoje osvetoljubivosti ili je nešto drugo posrijedi, neka sam kaže, ali je kao novinar koji zna kako izvesti gosta na vjetrometinu pa ga ogoliti do kosti, morao znati da u tom trenutku Centralni dnevnik gleda značajan dio dijaspore. A dijaspora je u najvećoj mjeri Podrinje, Srebrenica, Vlasenica, Foča…

U tom trenutku, dakle, Face TV i Schmidta gledao je najveći broj onih koji su na svojoj koži osjetili Ratka Mladića, presuđenog genocidaša i ratnog zločinca. Zbog trauma tih ljudi, Hadžifejzović je morao preći preko svojih ratova sa SDA i reagovati.

Morao je reagovati zbog majki i očeva, kćeri i sinova svakog borca koji je pod komandom Alije Izetbegovića dao život za odbranu Bosne i Hercegovine. Za odbranu one Bosne i Hercegovine u koju Schmidt može doći i službovati, jer tamo gdje je Ratko vojovao, Schmidt ide rijetko i pod ozbiljnom pratnjom.

Morao je Hadžifejzović reagovati i zbog vlastitog, ali i digniteta televizije.

Jer, pustiti Schmidta da stavlja pod upitnik i napada sve što je urađeno na putu odbrane od agresije prilično dovodi pod sumnju da je moguće sve izrežirano. Ali, onda se postavlja pitanje s kojim motivom i razlogom je visoki predstavnik pušten da baljezga.

Malo šta bi bilo čudno da je riječ o prosječnom novinaru koji postavlja već pripremljena pitanja, ali s obzirom na to da je Hadžifejzović više od tri decenije na sceni i neko prepoznatljiv po provokativnim i ubitačnim pitanjima, nemoguće je da nije razumio, istina, smušenog Schmidta koji je očito bio svjestan težine onog što govori, pa se i sam pogubio između Karadžića i Kovačevića.

I na kraju, Hadžifejzović je morao reagovati barem zbog činjenice da je javnosti uživo prenosio zarobljavanje Alije Izetbegovića od strane Ratkove vojske, ali i zbog činjenice da je kako tokom agresije tako i poslije nje bio jedan od bližih novinara prvog predsjednika.

Ali, reagovao nije i ma koliko se popravljao, teško će javnosti moći objasniti da je reakcija izostala slučajno ili kao plod nesnalaženja, jer smo se nebrojeno puta uvjerili da teško propušta prilike za reakcije u slučaju kada mu neko kao Schmidt “nabaci lopticu”.

(NAP)