Vojna operacija Sjedinjenih Američkih Država u Venezueli, u kojoj je američka vojska zarobila predsjednika Nicolasa Madura i njegovu suprugu te ih odvela u zatvor u New Yorku, donijela je eksplozivan ulazak u 2026. godinu. Svijet se, očekivano, podijelio – dok jedni potez Donalda Trumpa slave kao odlučan udar na autoritarni režim, drugi ga vide kao grubu invaziju na suverenu državu i sumnjaju da se iza svega kriju bitno drugačiji motivi od “borbe protiv narko-kartela”. A dok se globalna scena trese, jedan političar, inače samoproglašeni veliki „fan“ predsjednika Trumpa, odlučio je da šuti. I to gromoglasno.
Milorad Dodik ovog puta nije imao potrebu da komentariše nemilu sudbinu dugogodišnjeg Putinovog saveznika Nicolasa Madura, prema kojem je ranije javno iskazivao simpatije i isticao njihovo prijateljstvo i saradnju. U trenutku kada Trump svijetu demonstrira da neće imati milosti za političke lidere povezane sa pranjem novca, drogom i korupcijom, Dodik se odlučio na efikasnu političku taktiku – praviti se mrtav.
TRI DECENIJE GLAVNOG „DIRIGENTA“ RS-a
Nekadašnji vozač autobusa i sindikalista Nicolas Maduro svoj streloviti politički uspon započeo je davne 1998. godine nakon što je na vlast u Venezueli došao Hugo Chavez, u čijem je političkom pokretu Maduro bio jedan od najistaknutijih aktivista. Te iste godine Milorad Dodik postao je prvi put premijer Republike Srpske. Od tada do danas, Dodik je uglavnom obavljao funkcije što premijera, što predsjednika entiteta RS, što ga čini jednim od najdugovječnijih političara na vlasti ne samo u Evropi, već i u svijetu. Iako mu je CIK krajem prošle godine formalno oduzeo mandat predsjednika RS-a, nema nikakve sumnje da je Dodik i dalje glavni dirigent političkog života tog entiteta. To je, uostalom, potvrdila i bizarna situacija sa srbijanskim pjevačem Acom Lukasom, kojem su nakon Dodikovog usmenog “ukaza” preko noći zatvorena vrata svih dvorana i kafana u Republici Srpskoj. Brzina reakcije bila je impresivna – po kratkom postupku i bez pogovora, Dodikovo naređenje su poslušali svi ugostitelji u tom dijelu BiH.
Milorad Dodik je na vlasti politički nadživio četvoricu predsjednika Srbije (Slobodan Milošević, Vojislav Koštunica, Boris Tadić i Tomislav Nikolić), a po svemu sudeći, vidjeće leđa i petom – Aleksandru Vučiću, koji je prvi put postao predsjednik 2017. godine. U Hrvatskoj se od ’98. do danas promijenilo pet predsjednika – Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović. Od početka Dodikove vladavine Republikom Srpskom, Njemačka je promijenila pet kancelara (Kohl, Schroder, Angela Merkel, Olaf Scholz i Friedrich Merz), a Francuska četiri predsjednika (Chirac, Sarkozy, Hollande i Macron). Amerikanci su imali petoricu predsjednika, od toga trojicu u dva mandata (Clinton, Bush, Obama, Trump, Biden), a u Vatikanu se tri puta pojavio bijeli dim s krova Sikstinske kapele koji je označio izbor novog Pape (Benedikt XVI, Franjo, Lav XIV), s tim da je Dodik na vlast došao dok je papa bio Ivan Pavao II.
U lokalnim okvirima, Dodik svojom strankom SNSD suvereno vlada duže od gotovo svih predsjednika političkih stranaka u BiH, ako izuzmemo Ibru Spahića i njegov GDS. SDA je od 1997. do danas imala trojicu predsjednika (Alija Izetbegović, Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović), HDZ također (Ante Jelavić, Bariša Čolak i Dragan Čović), u SDP-u je nakon ostavke Zlatka Lagumdžije 2014. za predsjednika izabran Nermin Nikšić, a trenutno opozicioni SDS je od 1998. promijenio čak osmoricu predsjednika (Aleksa Buha, Dragan Čavić, Mladen Bosić, Vukota Govedarica, Mirko Šarović, Milan Miličević, Jovica Radulović, Branko Blanša)
Politički put Milorada Dodika značajno odudara od onoga što se u demokratskim društvima smatra normalnom smjenjivošću vlasti. Dok se u većini zemalja lideri rotiraju svakih nekoliko godina – htjeli to ili ne – Dodik je uspio da gotovo tri decenije ostane u samom vrhu moći. Ta dugovječnost ga po mnogo čemu svrstava bliže autoritarnim vladarima poput Aleksandra Lukašenka ili Vladimira Putina, nego političarima iz sistema sa formalno demokratskim uređenjem.
Urođena pragmatičnost i impresivan politički instinkt omogućili su mu da iz svih afera koje su ga pratile tokom godina, međunarodnih sankcija, pa čak i nedavnog statusa „bjegunca od pravosuđa“ za kojim je bila raspisana unutrašnja potjernica, izađe gotovo neokrznut i nastavi upravljati svim procesima u Republici Srpskoj i BiH u skladu sa vlastitim interesima. O jalovom, amaterskom pokušaju Trojke da Milorada Dodika i SNSD izbaci iz vlasti i još jalovijim nastojanjima da ubijede javnost kako su oni to zaista i učinili, ne treba ni trošiti riječi. U realnosti, Dodik je ostao tamo gdje je i bio: u centru svih ključnih odluka.
GLOBALNI SAVEZNICI PO POTREBI
Kada se u Kremlju treba pokloniti Vladimiru Putinu, Dodik će to učiniti bez pogovora; kad treba staviti na glavu kačket sa sloganom „Make America Great Again“ i na ulicama Banja Luke slaviti Trumpovu pobjedu, Dodik će biti najglasniji u slavlju; kada treba čestitati „istorijsku pobjedu“ na izborima predsjedniku Erdoganu, Milorad Dodik će biti prvi političar iz BiH koji će to uraditi – pa makar ga kasnije i optužio za „neoosmanizam“ zbog isporuke turskih dronova Kosovu. Ideologija je promjenjiva kategorija, ali vlast je vječna – barem je u slučaju neprikosnovenog vladara RS-a tako bilo do sada.
Ipak, ključ Dodikove političke karijere leži upravo u njegovom odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama i Donaldu Trumpu. Jer Dodik je, da se podsjetimo, na vlast krajem devedesetih došao upravo kao američki projekat – kao „svježe lice“, „nova nada bosanskohercegovačke politike“ i umjereni reformista koji će biti protuteža nacionalistima. Washington ga je tada gledao s osmijehom, a međunarodna zajednica s odobravanjem i velikim očekivanjima.
Danas, gotovo trideset godina kasnije, ostaje pitanje: ko bi konačno mogao “dohakati” Miloradu Dodiku? Paradoksalno, odgovor bi mogao biti upravo njegov aktuelni politički idol – Donald Trump. Ako je Trump u stanju da bez mnogo sentimenta usred noći sa svojim trupama upadne u stranu zemlju i praktično kidnapuje njenog predsjednika sa povezom preko očiju, nije nemoguće zamisliti scenario u kojem bi se Dodik, nekadašnji američki mezimac, ponovo našao na meti iste te politike. Povijest voli ironiju, a Dodikova karijera je već puna takvih obrta. U tom smislu, možda bi najveći politički paradoks bio da konačni kraj njegove vladavine ne dođe iz Sarajeva, Banje Luke ili Brisela, nego iz Washingtona. A ako nas je politika na Balkanu ičemu naučila, onda je to da se najdugovječniji lideri rijetko spotaknu o domaće protivnike – a mnogo češće o vlastite globalne idole.
