Često me ovih dana pitaju prijatelji i komšije hoće li se zaratiti u Ukrajini, i da li će se to negativno odraziti na političke događaje u Bosni i Hercegovini (?!) Kao politički analitičar koji je radio u Ukrajini proteklih sedam godina, ja im odgovaram pitanjem: da li želite kraći odgovor (koji je „Da“), ili imaju par sati za detaljniju analizu ove kompleksne teme za koju se interesiraju? Jednostavno rečeno, tema je itekako ozbiljna i značajna da zaslužuje nešto više vremena i pažnje.
Prije svega, u Ukrajini rat traje već osmu godinu, sa manjim ili većim intenzitetom, tako da je kraći odgovor tu. Rat je već u toku i iz toga može izroditi sve. Ovih dana su obje strane ponovo stavile u pogon artiljeriju i minobacače, gađaju se civilni objekti, civilno stanovništvo je u strahu i čak se žene i djeca evakuiraju iz ratne zone. Naravno, ljude zanima da li gomilanjem svojih trupa na granicama Ukrajine, Rusija planira invaziju na Ukrajinu. Odmah ću reći kako je sve moguće, ali se istovremeno postavlja niz opravdanih pitanja koja smanjuju vjerovatnoću za velikom invazijom. Prije svega, da li bi se to isplatilo Vladimiru Vladimiroviču Putinu i Ruskoj Federaciji? Drugim riječima, koliko će ih ta avantura koštati u ekonomskom, vojnom i političkom smislu? Zatim, bez obzira na snagu u vojnoj tehnici, da li je pametno pokušati invaziju sa trupama koje broje manje od 150.000 vojnika na tako veliku državu od nekih 45 miliona stanovnika? Ukrajinska vojska danas nije ni nalik na onaj raštimani orkestar iz 2014. godine, i trenutno se procjenjuje da je 5. ili 6. vojna sila u Evropi. Drugo je pitanje koliko civilnog stanovništva na istoku Ukrajine istinski podržava vlasti iz Kijeva, a koliko i dalje tajno gaji simpatije prema Rusiji… Zato je tamo svašta moguće.
Objektivno, čini se da je V.V. Putin poslao vojsku na granice Ukrajine da izvrše već sada tradicionalnu vojnu vježbu pod nazivom „Zapad“. Zadaća te vježbe je standardno pokazivanje mišića NATO alijansi, kako bi ih podsjetili da je Ruska Federacija i dalje svjetska vojna supersila. Međutim, postoje indicije da je ruska, pa i bjeloruska vojska na granici Ukrajine i što je V.V. Putin procijenio da ukrajinska vojska planira neku vrstu „Oluje“ na okupirane teritorije u Donbasu. Za one koji su manje upućeni u ukrajinske toponime, Donbas je naziv iz vremena Sovjetskog saveza za rudarski „Donjecki bazen“ uglja, koji obuhvata oblasti Donjeck i Lugansk. Navodno, ruske obavještajne službe su zaključile na osnovu vrsta i količina naoružanja koje je ukrajinska vojska nabavila, ali i samostalno napravila u proteklih godinu-dvije dana, da prijeti direktna opasnost od pokušaja velike vojne akcije protiv samozvanih narodnih republika u Donbasu. Ta vojna akcija bi bila nešto poput vojno-policijske ofanzive koja je u svega nekoliko dana u avgustu 1995. godine ugasila samozvanu Republiku Srpsku Krajinu u Republici Hrvatskoj. Za nas je zanimljivo da je ruski predsjednik u nekoliko navrata upozoravao da u slučaju bilo kakve ozbiljnije vojne akcije ukrajinskih centralnih vlasti protiv ruskog (jezičkog) stanovništva u Donbasu, Rusija bi morala intervenirati kako bi spriječila „novu Srebrenicu“.
Sa druge strane, ruske trupe stacionirane na sjeveru, istoku i jugu ukrajinske granice sa Rusijom i Bjelorusijom, poslužile su ruskom Predsjedniku kao lakmus papir kako bi ispipao puls NATO saveza. Drugim riječima, bilo je neophodno saznati koje članice, u kom obliku i u kojoj mjeri, su spremne pomoći Ukrajini u slučaju veće eskalacije postojećeg sukoba u Donbasu. Na žalost i razočarenje ukrajinskih vlasti, čini se da je NATO na neki način i ujedinjen, ali i prilično podijeljen. Jedinstvo su pokazale SAD, Velika Britanija, Kanada, Poljska i baltičke države, Turska također na svoj način, a sa druge strane neke druge članice saveza, prvenstveno Njemačka i Francuska, su pronašle razne izgovore da ne šalju vojnu pomoć Ukrajini, ili jednostavno izražavaju standardnu „zabrinutost“. Energetska ovisnost Europske Unije od ruskog gasa je sada više nego očita, i ova situacija hrani apetit Rusije za obnovom interesne sfere nekadašnjeg Sovjetskog saveza, ili čak i stvaranja šireg sigurnosnog pojasa Rusije dublje u Evropi.
I ovdje dolazimo do tzv. „mehkog trbuha“ Evrope i NATO saveza, što je u suštini ova zona koju je neko nazvao Zapadnim Balkanom. S obzirom na politička previranja u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, stvara se ozbiljna pretpostavka da bi u šahovskom žargonu Rusija mogla matirati NATO konjićevim skokom na Zapadnom Balkanu. Mnogi analitičari tvrde da Rusija ne može vojno intervenirati na Zapadnom Balkanu jer je taj prostor okružen državama članicama NATO saveza, ali se postavlja opravdano pitanje: „Da li bi se zaista neko usudio pucati na ruske vojnike ukoliko se odluče stacionirati bilo gdje izvan NATO članice?“ Nažalost, primjer okupacije, a potom i aneksije Krima uz pomoć „malih zelenih“ – vojnika bez ikakvih zvaničnih ruskih vojnih obilježja, ali sa ruskim najnovijim naoružanjem i modelom uniformi, govori da bi NATO mogao izgubiti dominaciju u Evropi ukoliko ne povuku prave poteze na vrijeme.
Hoće li se sadašnja situacija na istoku Evrope odraziti na političke (ne)prilike u Bosni i Hercegovini? Nažalost, i tu stoji onaj kraći odgovor sa početka teksta, uz nekoliko stvari koje treba nagađati. U oblasti političkih nauka, najnezahvalnije je baviti se političkom prognozom, ili predviđanjem. Postoji dosta varijabli koje se mogu predvidjeti, ali i milion drugih varijabli koje se ne mogu zamisliti ni u snu. Ipak, s obzirom da je V.V. Putin spomenuo Srebrenicu kao primjer najvećeg stradanja civilnog stanovništva i genocida na tlu Evrope nakon 2. svjetskog rata, postoji nada da on ima iskrenog pijeteta prema žrtvama u Bosni i Hercegovini, te da neće doprinijeti destabilizaciji i novim sukobima koji bi vjerovatno izrodili i nove „Srebrenice“… A šta će u međuvremenu učiniti NATO? Pa, vidjet ćemo…
(autor teksta Adnan Habul je magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i diplomatije sa sedmogodišnjim iskustvom u Misiji OSCE-a u Ukrajini. Tekst odražava lične stavove autora, a ne stavove OSCE-a)
