Dok se u Hrvatskoj u posljednja dva dana obilježavala godišnjica trijmfualne akcije “Oluja”, vojne pobjede nad pobunjenim Srbima u blagopočivšoj Republici srpskoj Krajini, a u Srbiji skrušeno uz prkosne poruke “nikad više” komemoriralo nad žrtvama te operacije, u Sarajevu se raskošnije i sadržajnije nego ikada do sada obilježavao magloviti, difuzni događaj nazvan “Odbrana Bosne i Hercegovine Igman 2021”. Kažem, magloviti, jer nije sasvim jasno na koji se “istorijski događaj” cijela ta trodnevna patriotsko-stranačka parada i vjersko-edukativna šarada referira.
Ako se misli na košmarne, jezovite dane iz ljeta 1993. godine kada je zaustavljeno napredovanje Vojske Republike Srpske na Igmanu, onda je riječ o ozbljnom sukobu s činjenicama, krivotvorenju istine i pretvaranju poraza u pobjedu, što je svojstveno svakom naknadnom mitomanskom retuširanju i modeliranju povijesti. Ništa u toj trodnevnoj fešti pod pokroviteljstvom Predsjedništva BiH nije tačno i vjerodostojno, sve je ili pogrešno, a što nije pogrešno, promašeno je. Podsjeća na to naknadno sjećanje srpskog državnog i medijskog vrha i slavljenje “bitke za Košare”, karaule na srpsko-albanskoj granici, koju je srpska vojska nakon višenedjeljne herojske odbrane morala napustiti uz stravične žrtve. U tu čast se snimaju filmovi, emituju pobjedonosna sjećanja vojnika i oficira, a jedan od njih je nedavno tim povodom poručio da je “NATO valjda izvukao pouke iz bombardovanja Srbije”. Naravno da jeste, za razliku od poražene i bombardovanjem opustošene Srbije.
SA IGMANA POBJEĆI JE LIJEPO
“Odbrana Bosne i Hercegovine na Igmanu se nije odvijala niti završila u prvim danima augusta 1993. godine nego mjesec dana ranije. U nekoj slobodnijoj interpretaciji, “odbrana Bosne i Hercegovine na Igmanu” nije se uopće odvijala na Igmanu! Ako se već odlučilo za 4. august kao markantan i sjećanja vrijedan datum iz ratnog perioda, onda se on ne može vezati za izmaštanu herojsku odbranu Igmana nego mnogo prije na stvarno veličanstven i nedvosmisleno prekretnički događaj iz prošlog rata presudan za “odbranu Bosne i Hercegovine”, deblokadu Bihaća i Cazinske krajine i izbijanje Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine na njenu državnu granicu. To se treba obilježavati, to je vrijedno pamćenja i poštovanja.
No, ne lezi vraže (i ne spavaj šejtane!), paralelno s “herojskom odbranom Igmana” stranačka infrastruktura istovremeno je na nižim razinama, skromnije, ali ne baš u krugu familije, obilježavala rođendan Alije Izetbegovićapa, poznavajući hinjavu, prigušenu, “mehku” permanentnu kampanju draškanja kulta ličnosti “prvog u Bošnjaka”, nije isključeno da su ta dva prigodna mitomanska događaja (odbrana Igmana i Izetbegovićev rođendan) međusobno idejno povezana i vremenski usklađena u svebošnjačke mubarek dane čisto zbog ekonomičnosti.
Uostalom, u ljeto 2013., dvadeset godina nakon dramatičnih ratnih događaja na Igmanu, kada se prvi put ambiciozno počeo obilježavati taj okršaj, Bakir Izetbegović je objasnio ko je zaslužan za to “čudo bosanskog otpora: njegov otac Alija koji je, “diplomatskim natezanjem u Ženevi uspio da diplomatskim sredstvima zaustavi napad Mladićevih jedinica”, potom on (sin Bakir) osobno kao idejni tvorac izgradnje tunela ispod piste Sarajevskog aerodroma kojim su “sarajevske jedinice pomogle jedinicama Fikreta Prevljaka”. (Budući da je i Prevljak, tada komandant hrasničke brigade Armije RBiH, rođak Izetbegovića, komotno se može zaključiti na osnovu Izetbegovićevog evociranja kako je vojna odbrana Igmana u ljeto 1993. bio u osnovi jedan “udruženi porodični herojski poduhvat odbrane BiH”. Rekao je tom prilikom tadašnji član Predsjedništva i užasnu, ignorantsku laž – da Armija RBiH “u 1995. godini nije doživjela nijedan poraz”. To je, inače, da podsjetimo, bila godina u kojoj se desila Srebrenica.
Deset godina kasnije, 4. augusta ove godine, Izetbegovićev nasljednik ili, bolje rečeno, grijač njegove fotelje u četvorogodišnjem periodu Šefik Džaferović, na svečanoj Akademiji održanoj na sarajevskom mezarju Kovači, u neposrednoj blizini posljednjeg prebivališta Alije Izetbegovića, a ne na Igmanu, prisjetio se tih dana ponosa i slave. “Ovih dana obilježavano 28. godišnjicu te slavne bitke. Pobjeda Armije RBiH je spriječila potpunu blokadu glavnog grada BiH. Da se dogodilo drugačije, Sarajevo bi bilo potpuno opkoljeno i pitanje je što bi dalje bilo sa Sarajevom i BiH.”
Nije Džaferovićeva “kultura ratnog sjećanja” baš najpouzdanija i vjerodostojnija, jer ako se nije mogao sjetiti šta se u ljeto 1993. godine dešavalo sa srpskim ratnim zarobljenicima u Vozući, koju je kao ministar regionalne policije obilazio, kako se tek možemo pouzdati u njegovo “viđenje” događaja na Igmanu dvije godine ranije s kojima nije imao nikakve veze.
OČEKIVANA KAZNA ZA ANARHIJU, KRIMINAL…
Šta se, zapravo, desilo u dramatičnim danima jula i augusta 1993. godine, kakvu tu “herojsku pobjedu” i “oslobodilački uspjeh” Armije RBiH današnji čuvari memorije i prekrajatelji historije proslavljaju? Desio se uraganski napad Vojske Republike Srpske na područja Bjelašnice i Igmana, gdje im je pružen slab, simboličan ili nikakav otpor. Desila se, uz ostalo, i klasična izdaja unutar konfuznih, dezorganiziranih armijskih struktura, poput predaje repetitora na Bjelašnici od neke odranije problematične jedinice “Silver fox”, čijeg zapovjednika nikad niko nakon toga nije vidio. Desilo se masovno dezerterstvo do tada privilegiranih i izdašno logistički honoriranih “elitnih” jedinica za “posebne namjene” prema jugu, Konjicu i Jablanici, bježanje s linija cijelih postrojbi, a sve je pratio masovni egzodus civilnog stanovništva iz Trnova i okolice.
Na sceni se tih ljetnih dana odvijao potpuni nezaustavljivi raspad odbrambenog sistema na slobodnim teritorijama Igmana, s prijetećim nesagledivim posljedicama po naselja u podnožju te planine, Hrasnicu, Butmir, Sokolović-Koloniju…
Došlo je napokon na krvavu naplatu višemjesečno haotično stanje, urušavanje sistema rukovođenja i komandovanja, destrukcija subordinacije unutar oružanih snaga stacioniranih u tom dijelu BiH. Od ljeta 1992. godine, nakon oslobađanja Trnova, Grepka i otvaranja komunikacije prema Goraždu, Igman je predstavljao “carstvo poroka”, slobodnu teritoriju opterećenu kriminalom, švercom, unutrašnjim sukobima, krvavim obračunima različitih razularenih, usitnjenih, samostalnih formacija, poligon špijunskog orgijanja, oazu bezakonja. Civilni i vojni vrh iz Sarajeva, oba oličena u istoj osobi Aliji Izetbegoviću, niti je znao niti je mogao, a pogotovo nije želio uspostaviti kakav-takav institucionalni, vojnički poredak na tom komadu slobodne teritorije. Dovoljno je samo pogledati amblematsku fotografiju nastalu krajem 1992. godine na kojoj su se uz Izetbegovića poredali vojni komandanti s Igmana i iz Hercegovine: uz častan izuzetak generala Arifa Pašalića, radilo se i prije i tokom rata dubioznim, nepouzdanim ili nekompetentnim osobama, desperadosima poput Juke Prazine, prelivodama i prevarantima, pri tom Izetbegovićevim savjetnicima, tipa Armina Pohare, Jasmina Jaganjca te Zejnila Delalića… Ubistvom Fadila Đoze, okretnog i pouzdanog logističara, i ranjavanjem ozbiljnog i školovanog oficira Mirsada Ćatića Čuperka, uklonjeni su gotovo jedini općepoštovani autoriteti, a otvoren je širok prostor anarhiji, banditizmu i petokolonaštvu. Za taj atentat, čiji su počinitelji bez sumnje bili pripadnici armijskih i policijskih struktura koji su manje-više otkriveni, kao i niz drugih likvidacija, nikad niko nije odgovarao. Dva pokušaja deblokade Sarajeva, oba (amaterski) izvedena s Igmana, završila su vojničkim slomom i teškim gubicima nakon kojih su zavladali demoraliziranost, beznađe i anarhija.
Igman, kojeg su građani Sarajeva u prvih nekoliko mjeseci rata čeznutljivo gledali kao svjetionik buduće slobode, ne samo što nije to postao nego je sam po sebi predstavljao nerješiv problem za nesposobnu i nedoraslu centralnu vlast u Sarajevu. Tunel ispod sarajevske piste iskopan je bio da bi se Sarajevu pomoglo izvan agresorskog obruča, oružjem, municijom, hranom, a ne obrnuto – da bi se iz opkoljenog, izmučenog grada spašavao Igman.
GUBITNICI U RATU, SLAVLJENICI U MIRU
Vojni vrh Republike Srpske imao je pouzdan i precizan uvid u borbenu gotovost, snagu i moral Armije RBiH na igmansko-trnovskom ratištu. Oni su od početka rata, svjesni da neće moći odmah vojnički zaposjesti to područje, razgranali široku mrežu svojih “krtica” koje su izvele i spomenuti atentat na Đozu i Ćatića.Već u januaru 1993. godine nakon napuštanja Igmana i odlaska u Mostar, gdje se priključio postrojbama HVO-a, Juka Prazina, kojeg je Izetbegović izmjestio iz Sarajeva na Igman da ne bi pravio probleme u gradu, poručuje svojim kompanjonima s druge strane linije fronta (uz čiju je pomoć izvukao džipove i druga motorna vozila iz Sarajeva) da je on svoj dio posla “završio”, a da njima (Vojsci RS) ostaje samo da se “ušetaju na Igman”. Nekako u isto vrijeme “ispario” je i dotadašnji komandant Taktičke grupe na Igmanu Zejnil Delalić, koji se vratio svojoj predratnoj djelatnosti, ugostiteljstvu u Beču. Oficiri poslani iz Sarajeva sa zadatkom da zavedu red i “uvojniče” jedinice na Igmanu, bivaju ignorirani ili, u gorim slučajevima, premlaćivani i ponižavani.
Vojska RS predvođena Ratkom Mladićem u prvom je naletu skoro bez ikakvog (organiziranog) otpora prodefilirala nekadašnjom slobodnom teritorijom i tek je ubacivanjem svježih snaga iz Sarajeva te dijelova krajiških jedinica iz Travnika (koje su godinu dana ranije bile predvodnice oslobodilačkih operacija na ovom području) pripadnika policijske jedinice “Laste”, predvođene Jozom Anđićem, usporeno njihovo napredovanje.
“Ko je u stanju zaustaviti Mladićevu vojsku”, retoričko-defetistički je pitao Alija Izetbegović delegate Bošnjačkog Sabora (27. – 28. septembra 1993.) godine priznavši tako vojničku nemoć oružanih snaga čiji je bio civilni zapovjednik u slučaju daljnjeg nastavka rata, koji se u to vrijeme odvijao na dva fronta. Vojnička inferiornost i neizvjesna perspektiva nastavka ratovanja bio je argument kojim je Izetbegović nastojao “slomiti” delegate da podrže njegov sporazum sa Momčilom Krajišnikom, sklopljen i potpisan nekoliko nedjelja ranije u Ženevi, koji je podrazumijevao teritorijalnoi razgraničenje “srpske” i “bošnjačke” republike i predviđao izlazak Republike Srpske iz BiH nakon provedenog referenduma o samostalnosti. Tokom pregovora u Ženevi, kako je to kazao i njegov sin Bakir, Alija Izetbegović je dramatičnim apelima uspio ubijediti/izmoliti članove Vijeća sigurnosti UN-a da upute ultimatum vlastima Republike Srpske i vojsci Ratka Mladića da obustave daljnje ofanzivne akcije na Igmanu uz prijetnju zračnim udarima. Prijetnja je ozbiljno shvaćena pa se Vojska RS ne samo primirila nego i povukla s dostignutih linija oslobađajući uzak prometni koridor.
Za života Alije Izetbegovića (umro je u oktobru 2003.) nije se, pogotovo ne bučno i trijumfalistički, slavila nepostojeća i za stranačke potrebe “našteljena” “Pobjeda na Igmanu”, jer je on najbolje znao, kakva je to (Pirova!) pobjeda bila i koja je cijena za nju plaćena. Zapravo, jedini otac koji je od okončanja bitke na Igmanu kontinuirano i usamljeno podsjećao u svim prilika na te tragične događaje bio je Miroslav Petrović, otac Saše Petrovića, pripadnika policijske jedinice “Laste” koji je poginuo u odbrani Igmana. Za “Sašu, zlatnu lastu”, kako ga je otac do vlastite smrti zvao, nije bilo mjesta na komemoracijama na šehidskom groblju “Kovači” niti na vjerskim manifestacijama u džamiji na Igmanu (Hrasničkom stanu), koja predstavlja možda i najveći ratni uspjeh jedinica Armije RBiH pod komandom “proslavljenog komandanta” Fikreta Prevljaka, generala koji, kako reče njegov stranački šef Izetbegović, “nije završio Sorbonu”. A nije, po svemu sudeći, čak ni magistrirao u Zagrebu kao njegova stranačka pokroviteljica.
Ako “Igmanska bitka” može i o čemu svjedočiti i bilo šta ilustrirati, onda je to krvavo plaćanje posljedica čiji su uzrok odluke jedne (te iste) diletantske, nesposobne, autoritarne, neodgovorne poltičke i državne struukture, koja nikada nije željela izgraditi principe institucionalnosti i odgovornosti, bez kojih je svako vođenje države “mačije jebalište”. Borci koji su koliko-toliko svojim životima usporavali napredovanje Mladićeve soldateske, vadili su kestenje iz vatre, koju je prethodno zapalila i održavala u životu bošnjačka vlast iz Sarajeva. Kao što su tada, prije 30 godina, nedužni vojnici i policajci plaćali životima ceh za haos, bezvlašće, kriminal, šverc kojeg su proizveli razni juke, zuke, rekići, šaje, delalići, silver foxovi… danas se hrvamo sa posljedicama odluka osoba sličnog profila i poslovno-političke filozofije i prakse, bilo da je riječ o respiratorima Fadila Novalića i Fikreta Hodžića, šupljim diplomama Osmana Mehmedagića ili zatvorenim tunelima Adnana Terzića…
