”Dobro jutro”, pozdravljam svog sagovornika 10. januara.
”Dobro jutro”, odgovara mi učtivo Ljubomir Borovčanin.
Nismo se nikada sreli niti upoznali. Ali, imam osjećaj da se dobro poznajemo. Ljubomir Borovčanin je ratni zločinac. Haški osuđenik.
”Od septembra prošle godine u penziji”, govori mi pred kraj našeg kratkog razgovora.
Sve je vidio i čuo
A zvao sam ga da provjerim da li je, otkako je 2016. godine izašao iz danskog zatvora gdje je, po odluci Haškog tribunala, izdržao sedamnaestogodišnju kaznu zatvora, bio posvećen oružju. Kazao mi je da jeste. Da je četiri godine radio u Tehničkom remontu u Bratuncu, kao drugi čovjek preduzeća koje se bavilo proizvodnjom i popravkom oružja i vojne opreme. TRB je udaljen svega nekoliko kilometara od Kravice. Tamo su 13. jula 1995. godine specijalni policajci MUP-a RS-a, koji su bili pod komandom mog sagovornika, učestvovali u ubistvu 1.000 zarobljenih srebreničkih Bošnjaka. Haški sud je utvrdio da kod Ljubomira Borovčanina nije postojala genocidna namjera. No, sve je vidio i čuo.
”Borovčanin je imao načina da zaštiti preostale zarobljenike i znao je će ti zarobljenici biti ubijeni. Činjenica da ih nije zaštitio značajno je doprinijela pogubljenju svih ostalih koje je kasnije uslijedilo u skladištu u Kravici”, objavile su haške sudije, donoseći presudu u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih šest oficira Vojske i policije RS-a.
Bezbjednjaci Vujadin Popović i Ljubiša Beara su osuđeni na doživotnu robiju zbog krivičnog djela – genocid. Ljubomir Borovčanin, bivši zamjenik komandanta Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske, osuđen je na 17 godina zatvora. U avgustu 2016. je izašao iz zatvora i zaposlio se u TRB-u. Sve do septembra prošle godine nadzirao je i upravljao proizvodnjom u fabrici namjenske industrije u Bratuncu.
”Terensko vozilo despot je višenamjensko vozilo i multifunkcionalno vozilo. Despot je proizveden u Tehničkom remontu Bratunac”, odjekivalo je iz zvučnika postavljenih u centru Banje Luke, dok su širokom ulicom 9. januara prolazila crna oklopna vozila, čineći “šesti i sedmi ešalon” tokom svečanog defilea povodom neustavnog dana RS-a.
Učesnici defilea potom su se postrojili pred VIP ložom. Milorad Dodik je bio na centralnom mjestu. Tik iza njega stajao je Vinko Pandurević. Ratni zločinac, osuđen u Haagu. Pandurević je sudnicu dijelio sa Ljubomirom Borovčaninom. Obojica su bili optuženi u predmetu koji je vođen protiv sedam oficira Vojske i Policije RS-a sa Vujadinom Popovićem i Ljubišom Bearom na čelu. Popović i Beara su, rekosmo, dobili doživotne robije. Pandurević je osuđen na 13 godina. Borovčanin na 17. U istom predmetu, Radivoj Miletić, načelnik Odjeljenja za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba Vojske RS-a, osuđen je na 19 godina zatvora. Potporučnik Drago Nikolić je dobio 35 godina robije, dok je Milan Gvero, kao pomoćnik Ratka Mladića za moral, pravna i vjerska pitanja, osuđen na pet godina.
Tvorac genocida Ljubiša Beara je umro. Umrli su još Drago Nikolić i Milan Gvero. Vujadin Popović je na robiji. Haag nije dopustio prijevremeno puštanje na slobodu Radivoja Miletića. Od sedmorice osuđenika iz ovog predmeta, “vlastima RS-a” su na raspolaganju bila samo dvojica – Vinko Pandurević i Ljubomir Borovčanin. Ovaj prvi je bio VIP gost Milorada Dodika. A ovaj drugi je, Ljubomir Borovčanin, za potrebe režima i policije Milorada Dodika do prije četiri mjeseca u Bratuncu nadgledao proizvodnju vojne opreme. Njegovi proizvodi bili su dio “šestog i sedmog ešalona” na svečanom defileu.
Bio je 9, ali juli 1995. godine kada je Milan Gvero, u ime Glavnog štaba Vojske RS-a, pripremao saopćenje na koje će svoj potpis staviti kasnije presuđeni ratni zločinac Zdravko Tolimir. “Karadžić je suglasan da se nastave dejstva radi zauzimanja Srebrenice, razoružavanja muslimanskih terorističkih bandi i potpune demilitarizacije enklave Srebrenica”, glasilo je saopćenje objavljeno putem novinske agencije SRNA.
Uređivanje iz pakla
Stvarnog autora saopćenja Milana Gvere, rekosmo, više nema među živima. Novinska agencija Srna je tu i izvještava o “terorističkim bandama” okupljenim u Bužimu koje “uzvikuju Allahu ekber”.
Da li su slike iz Bužima loše? Da. Jesu. Da li je postupak skupine idiota koji su sa bivšim ISIL-ovim ratnikom krenuli u Banju Luku grozan? Itekako. Islamiziranje “bosanskog” otpora samo naruku ide Miloradu Dodiku i agenciji Srna koju, reći će moj jedan prijatelj, “iz pakla uređuje Milan Gvero”.
No, nekoliko idiota sa bradama i besposličara u Bužimu nikako ne predstavlja sistem. Crvene beretke iz SAJ-a MUP-a RS-a koje pjevaju da “nema više komunista” predstavljaju sistem. Predstavljaju režim Milorada Dodika kojem je sasvim normalno da VIP gostom proglasi ratnog zločinca iz Srebrenice. Sistem koji je, do septembra prošle godine, “naoružavao” ratni zločinac Ljubomir Borovčanin.
A “sistem” te više “ne laže”. Potvrdili su to i članovi Beogradskog sindikata pjevajući 8. januara u banjalučkoj dvorani Borik, na svečanosti povodom neustavnog dana RS-a. Šta nam, dakle, ovog januara poručuje “sistem koji ne laže”? Poručuje nam da su ratnici zločinci VIP.
