Danas je u Hrvatskom saboru na prijedlog Kluba zastupnika nacionalnih manjina za novog potpredsjednika Sabora imenovan Armin Hodžić, jedini Bošnjak u Saboru. Riječ je o zastupniku koji podržava vlast predvođenu premijerom i liderom HDZ-a Andrejem Plenkovićem i kojeg rukovodstvo hrvatske povremeno koristi da prema Bošnjacima u Bosni i Hercegovini simulira dobronamjernost.
O ulozi Hodžića najbolje govore dva događaja u posljednje dvije godine, Plenkovićeva posjeta Sarajevu i diskusija u Saboru koja se odvijala uoči usvajanja Rezolucije o pravima Hrvata u BiH.
Posjeta Plenkovića Sarajevu u septembru 2024. godine pokazala je čemu služi Hodžić. U tadašnjoj hrvatskoj delegaciji koja se sastala sa delegacijom Vijeća ministara nalazio se i Armin Hodžić. Plenković je prvo kazao da smatra da u Predsjedništvu BiH moraju sjediti legitimni zastupnici tri konstitutivna naroda, jer je tako “zamišljeno Ustavom BiH”, uz standardu kritiku Komšića, da on nije legitimni predstavnik Hrvata, svjesno zanemarujući da Ustav BiH u Predsjedništvu ne prepoznaje bilo kakve “predstavnike” naroda. Zatim je povukao kartu Hodžića.
“Izuzetno sam sretan što je danas u mom izaslanstvu ovdje u Sarajevu i novoizabrani zastupnik bošnjačke manjine u hrvatskom saboru Armin Hodžić, koji je i član naše parlamentarne većine što je važan signal koliko hrvatska vlada vodi računa o poštovanju svih manjina”, rekao je Plenković.
Hrvatski premijer je iskoristio Hodžića da pokaže kako je Hrvatska inkluzivna zato što omogućava nacionalnim manjinama da dobiju zastupnike u Saboru, u ovom kontekstu Bošnjacima, iako njihov realan broj to ne bi omogućavao.
Svjesno je zanemario da Hrvati u BiH nisu nacionalna manjina i da kada bi se doslovno primijenio ovakav koncept iz Hrvatske u Bosni i Hercegovini, onda bi Hrvati u BiH imali “legitimne predstavnike” ali ne bi imali ništa drugo od onog što sad imaju, da su praktično nezaobilazan faktor prilikom formiranja državne i entitetske vlasti. Bili bi u rangu Bošnjaka u Republici Srpskoj, marginalni.
Ono što je hrvatski premijer prešutio je da Ustav Federacije, Ustav BiH i Izborni zakon, kao kombinacija etničkog i građanskog principa, jeste stub pozicije Hrvata.
Da Hodžiću nije zasmetalo da bude Plenkovićeva marioneta pokazuje njegovo obraćanje u Saboru povodom spomenute Rezolucije kada je podržao etničko predstavljanje, čak i u Predsjedništvu BiH.
“Želim istaknuti ono što smatram ispravnim (u prijedlogu Rezolucije). Ispravno je istaknuti da je Hrvatska među prvim državama priznala neovisnost Bosne i Hercegovine. Ispravno je podsjetiti na Washingtonski sporazum i na zajedničko djelovanje Hrvatske vojske i Armije Republike Bosne i Hercegovine koje je stvorilo pretpostavke za završetak rata i Dejtonski mirovni sporazum. Ispravno je podsjetiti i na ustavnu obavezu Republike Hrvatske da vodi posebnu skrb o Hrvatima izvan Hrvatske te govoriti o potrebi pune političke jednakopravnosti hrvatskog naroda i reforme koja će omogućiti da svaki konstitutivan narod bira svoje legitimne političke predstavnike, uključujući člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvatskog naroda“, kazao je Hodžić.
Bošnjačkog zastupnika koji je digao ruku za imenovanje Vlade Hrvatske, a koja konstantno podriva institucije Bosne i Hercegovine nastojeći je učiniti objektom zagrebačke politike, Plenković koristi dvojako. U unutrašnjoj politici za stabilizaciju moći HDZ-a, a u vanjskoj za prikrivanje svojih stvarnih namjera prema BiH.
Hodžićeva podrška Vladi Hrvatske sasvim je legitimna s obzirom da samo Bošnjaci u Hrvatskoj mogu sami ocijeniti šta su njihovi interesi, bez uplitanja Sarajeva i bez obzira što takva podrška indirektno daje snagu Zagrebu u obračunu sa Sarajevo.
Nemoguće je iz perspektive Sarajeva do kraja razumjeti položaj Bošnjaka u Hrvatskoj koji određene kompromise moraju praviti, kao što je razumljivo da u svojoj političkoj beznačajnosti nisu oni ti koji trebaju primati udarce u međudržavnom sukobu koji traje već decenijama.
Sve to stoji do momenta kada Hodžić pristaje biti Plenkovićeva marioneta u vršenju pritiska na Bosnu i Hercegovinu jer njegova podrška etničkom predstavljanu, kao Bošnjaka, poprima jednu potpuno drugu dimenziju. On time stvara percepciju da takav zahtjev nema za cilj slabljenje pozicije Bosne i Hercegovine, jer eto, on kao Bošnjak, podržava takav princip.
Od Hodžića niko ništa ne očekuje, osim da ne nanosi štetu Bosni i Hercegovini.
