Jučer je u Sarajevu u 100. godini života preminuo Raif Dizdarević, nadaleko poznati bosanskohercegovački i jugoslavenski političar, bivši predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Već do danas su se od Dizdarevića oprostili brojni njegovi prijatelji, poznanici, saradnici i simpatizeri. Kako to obično bude kada neka istaknuta ličnost umre, oproštajne poruke su umjereno i skladno intonirane, ističu se vrline preminulog bez naročite analize dubine i suštine pokojnikove ličnosti i djela.
Za Dizdarevića u BiH zna dobro i ona generacija koja se rađala u vrijeme kada je njegov profesionalni vijek bio pri samom kraju a što koincidira sa krajem i države u kojoj je on stekao ugled i brojne titule. Znaju jer je Dizdarević još dugo godina, u vremenu kada je cijela jedna generacija odrastala i upijala znanja, u bosanskohercegovačkom javnom prostoru bio jedan od glavnih sagovornika za period koji je poznati bh. novinar Senad Avdić nazvao „golim godinama“ – period raspada bivše države što je bio uvod u epsku katastrofu naših života – (dvostruku) agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Pa ipak, iako je u medijskom prostoru bio jedan od najpozvanijih svjedoka naše recentne prošlosti, nijednu političku ličnost te generacije nije pratilo više kontroverzi, pitanja, podpitanja, preispitivanja njegove uloge u tom kratkom ali burnom historijskom razdoblju. Ukratko, Raif Dizdarević je historijski najosporavanija ličnost iz cijelog političkog bošnjačkog/muslimanskog vrha Bosne i Hercegovine 80-ih godina prošlog stoljeća.
Afera “Agrokomerc” – najveća mrlja karijere
Poticao je iz ugledne fojničke porodice koja je dala sedam parizanskih boraca od kojih su trojica braće poginuli. Njegov uspon počeo je početkom 70-ih godina prošlog stoljeća da bi vrhunac karijere doživio krajem 80-ih kada je u decembru 1987. godine podpredsjednik Predsjedništva SFRJ, a od sredine maja 1988. godine i predsjednik Predsjedništva SFRJ.
Upravo je ovaj najviši uspjeh u karijeri Raifa Dizdarevića zapravo i najveća mrlja njegove karijere jer je do njega došao nakon montirane afere „Agrokomerc“ iza koje su stajale srpske obavještajne službe i srbijanska politička vrhuška predvođena Slobodanom Miloševićem i u kojoj je srušeno dotadašnje političko rukovodstvo predvođeno Hamdijom Pozdercem – u septembru 1987. godine.
Njegova uloga u rušenju političkog rukovodstva BiH na čelu sa Hamdijom Pozdercom nikada nije detaljno istražena ali je njegovo ponašanje u toku afere Agrokomerc i izjave koje je davao jasno signalizirale da je to ishod koji je on priželjkivao.
Nakon pogibije jugoslavenskog premijera Džemala Bijedića 1977. godine počinje streloviti uspon dvojice bosanskohercegovačkih političara – Hamdije Pozderca i Raifa Dizdarevića. Već od 1982. godine Hamdija Pozderac postao je najvažniji politički funkcioner u BiH preuzevši poziciju čelnog čovjeka Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, dok je Dizdarević 1984. godine izabran za ministra vanjskih poslova Jugoslavije.
Već tada, početkom osamdesetih, počele su i napetosti u odnosima između ova dva rivalska „tabora“. Iako daleko od očiju javnosti, koplja su se lomila preko kompanije Agrokomerc, iza čijeg velikog poslovnog uspjeha su stajala braća Pozderac. Dizdarević je bio inicijator polemika i nastojanja da se preispituje poslovanje Agrokomerca.
„Pa zašto drugovi ne kažete da treba dovesti Raifa?“.
Nema nikakvih dokaza da je Raif Dizdarević bio umiješan u sam nastanak afere „Agrokomerc“, međutim, kada je ova afera doživjela vhunac i kada su je promiloševićevski beogradski mediji opisivali kao najveći kriminalni skandal u historiji socijalističke Jugoslavije, on je svojim izjavama stao na stranu takvih interpretacija.
Malverzacije sa mjenicama u Agrokomercu su zaista postojale ali je iz stavova i izjava Branka Mikulića i drugih bosanskohercegovačkih političkih prvaka bilo je jasno da su oni dobro znali pozadinu afere i da su njeni vinovnici u Beogradu, dok je Dizdarević insistirao na da se radi o čistom kriminalu a ne obračunu Beograda sa političkim rukovodstvom predvođenim Hamdijom Pozdercom. Krivica za aferu je, prema Dizdareviću, bila na rukovodstvu u Bosni i Hercegovini.
U periodu uoči izbijanja afere, Hamdija Pozderac je preuzeo funkciju predsjednika savezne komisije koja je radila na ustavnim amandmanima a interes rukovodstva Srbije predvođenog Miloševićem je bilo ukidanje autonomnih statusa Kosova i Vojvodine. Tako je Pozderac postao „meta broj 1“ za Miloševića jer se nije povinovao njegovim planovima. Pored afere „Agrokomerc“ i medijske kampanje, ulogu glavnih progonitelja Pozderaca preuzeli su Vojislav Šešelj i ministar policije Duško Zgonjanin.
Osim što je Mikuliću, Pozdercima i drugima iz bh. komunističkog rukovodstva bilo jasno da iza afere stoji Beograd, bilo im je i jasno da je afera povod za promjenu u vrhu bh. komunističkog rukovodstva.
Iz tog perioda (12. septembar 1987) zabilježenja je i izjava Hamdije Pozderca, koji je, nakon što je postalo jasno da će morati podnijeti na sve političke funkcije, izjavio: „Pa zašto drugovi ne kažete da treba dovesti Raifa?“. Tako je na kraju i bilo.
Milošević preuzima konce
Epilog afere je pokretanje sudskog procesa protiv braće Pozderac, njihovo podnošenje ostavki na sve funkcije i na kraju izbacivanje iz Saveza komunista.
Raif Dizdarević je, sa druge strane, uskoro preuzeo najvišu državnu funkciju u SFRJ. Prvo je, uslijed ostavke Hamdije Pozderca, preuzeo funkciju predstavnika BiH u Predsjedništvu SFRJ da bi od 15. maja 1988. godine preuzeo najvišu državnu funkciju u SFRJ – poziciju predsjednika Predsjedništva SFRJ.
Admiral JNA i tadašnji minister odbrane SFRJ Branko Mamula, inače uvjereni titoista, je u svojim memoarskim zapisima istakao da je dolazak Raifa Dizdarevića na “Hamdijinu poziciju” posredno omogućilo Slobodanu Miloševiću da postane stvarni gazda u Bosni i Hercegovini.
Razvoj događaja je uskoro pokazao da, iako je obavljao najvišu političku funkciju u Jugoslaviji, Dizdarević bio marginalna figura u političkim procesima koji su se događali i koje je suštinski karakterizirao uspon srpskog nacionalizma, preuzimanje kontrole nad JNA i ukidanje autonomnih statusa Kosova i Vojvodine.
Srbijansko rukovodstvo predvođeno Miloševićem nije se zaustavilo na Pozdercima. Uskoro je izbila nova politički dirigovana afera – afera “Neum”. Političko rukovodstvo iz BiH, prevashodno Branko Mikulić, tadašnji predsjednik vlade SFR Jugoslavije bio je njena osnovna meta.
I Mikulić, kao i Pozderac prije njega, pod velikim pritiskom je podnio ostavku, a uslijedila je i široka čistka unutar Saveza komunista BiH.
Bh. komunističko rukovodstvo uoči raspada države – ni glave ni repa
Raif Dizdarević u vrijeme afere Neum obavljao, kako smo već naveli, najvišu državnu funkciju u SFRJ. Pa ipak, prema cijelom slučaju držao se vrlo distancirano, kao i svi drugi bh. funkcioneri u Beogradu.
“Niko od bosanskohercegovačkih predstavnika u saveznim organima vlasti nije reagirao dok je Miloševićeva propagandna mašinerija svakodnevno mljela Branka Mikulića (nakon što je njegov dosije, po priznanju samog novog vožda, “izvučen iz fioke”), niti uzeo u zaštitu čovjeka koji je godinama bio jedan od tvoraca i simbola političkog subjektiviteta i ekonomsko‑socijalnog prosperiteta Bosne i Hercegovine. Dapače, neki od bosanskohercegovačkih kadrova u Beogradu neskriveno su držali tercu srpskom nacionalističkom populizmu”, zapisao je Senad Avdić u svojim autobiografskim zapisima “Gole godine”.
“Svi ti ljudi”, objasnio je Avdić ovakvu rezerviranost bh. funkcionera na saveznim pozicijama, “poučeni turbulentnim događajima na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, zazirali jedni od drugih, spašavajući svoje funkcije, fotelje, pa i doslovno živote. Ni približno jedinstven stav tamošnjih bosanskohercegovačkih zvaničnika prema aktuelnim političkim događajima, prije svega Miloševićevoj antibirokratskoj revoluciji, nije postojao naprosto zato što takav stav nije postojao ni u njihovoj ‘bazi’, dakle političkom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini”.
Tako je montiranim aferama Moševac, Agrokomerc i Neum, Bosna i Hercegovina političke promjene u Jugoslaviji krajem 80-ih i početkom 90-ih i političku pluralizacija dočekala potpuno politički obezglavljenja. Njeno rukovodstvo koje je duže od deceniju vodilo političke procese, radilo na jačanju pozicije BiH unutar federacije, politički je potpuno devastirano – bez ugleda i bez utjecaja, a pojedinci su poput Hamdije Pozderca i preminuli. Baš ono što su Slobodan Milošević i drugi nosioci velikosrpske ideje od početka i priželjkivali in a čemu su dugo radili.
Na kraju se i sam Raif Dizdarević, nakon isteka mandata povukao iz politike i vratio u Sarajevo, bez ikakvog utjecaja na političke događaje koji će uslijediti. Na nove izazove Bosna i Hercegovina je morala dati odgovor kroz demokratske procese – na scenu su stupile nacionalne stranke.
