“Ova priča nema veze sa Pjevačicom iz Srbije. Ovo je priča o onima među nama koji bi negatore genocida opravdavali i negiranje genocida zanemarivali kao da se ništa nije desilo” – poručio je ministar vanjskih poslova BiH i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković u najnovijoj objavi na društvenim mrežama, drugoj po redu posvećenoj “slučaju” srbijanske pjevačice Jelene Karleuše.
Konaković je potpuno u pravu – njegove objave u kojima se spominje Karleuša i njeno javno negiranje srebreničkog genocida zapravo nemaju nikakve veze sa pjevačicom, niti njenim izjavama i političkim stavovima. Ministru Konakoviću je ustvari zasmetalo to što su pojedini bosanskohercegovački mediji prenijeli Karleušine čestitke povodom plasmana reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo. Smetaju mu i neki mediji koji, kako kaže, sarađuju sa Telekomom Srbije “koji finansira Pink i Pjevačicu da govore kako genocid nije počinjen i kako smo se na Markalama sami granatirali”.
Negiranje genocida u javnom prostoru, i to ne od strane jedne pjevačice koja nema nikakvu političku moć, već od izabranih predstavnika vlasti u BiH – nije ni najmanje smetalo Konakoviću kada je nakon izbora, prije nepune četiri godine, spremno ušao u koaliciju sa Miloradom Dodikom i SNSD-om.
“Je*em ti genocid u Srebrenici”, rekao je Milorad Dodik na sastanku u Konjicu sa partnerima iz državne vlasti u junu 2023. godine. Šta je tada uradio ministar Konaković na ovo Dodikovo eksplicitno negiranje, psovanje i vrijeđanje žrtava genocida? Ništa. Ostao je da sjedi na tom sastanku i mirno kroji budućnost države zajedno sa svojim koalicionim partnerom, jednako kao što to radi i danas sa SNSD-ovim ministrima u Vijeću ministara koji imaju iste stavove o Srebrenici kao i njihov partijski šef. Zanemario, dakle, i taj i sve prethodne, dugogodišnje javne istupe Milorada Dodika u kojima se negira genocid, a presuđeni ratni zločinci slave kao heroji. Kao da se ništa nije desilo – baš kako je napisao u svom postu o Karleuši i medijima koji prenose njene izjave.
Uvijek pragmatični lider Naroda i pravde reći će vam da je tada morao ući sa negatorom genocida Dodikom u vlast jer da nije to uradio, ko zna šta bi danas bilo od ove naše države. Uvjerit će vas da nije imao drugog izbora – iako izbor uvijek postoji. Reći će vam da je Dodika pomeo bagerom, a onda će sjesti za sto sa Stašom Košarcem, koji je zbog usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici prijetio raspadom BiH. Istovremeno će građanima držati lekcije o tome koje su pjevačice i pjevači moralno prihvatljivi za slušanje, a koji mediji se iz istih, moralnih razloga, ne trebaju čitati i gledati. Ako već govorimo o principima, onda bi red bio da ti principi važe jednako za sve – ne samo za estradu i medije koji nisu po volji ministra. Jer, teško je povjerovati da je problem u “negiranju genocida” kada to negiranje već godinama sjedi za istim stolom sa Konakovićem, učestvuje u vlasti i odlučuje o sudbini države. U Konakovićevoj selektivnoj borbi protiv revizionističkih narativa, jedna pjevačica bez političke moći postaje prijetnja društvu, dok politički partneri koji otvoreno vrijeđaju žrtve genocida ostaju “nužno zlo”.
Jelena Karleuša u Bosni i Hercegovini ima svoju publiku, baš kao što je imaju i mediji koje redovno javno proziva ministar vanjskih poslova, sviđalo se to nekome ili ne. Pokušaji Elmedina Konakovića da zavede medijsku cenzuru, ili da “ugasi” Karleušu i njene izjave, podjednako su jalovi i besmisleni kao i zabrana nastupa Ace Lukasa u Republici Srpskoj zbog fotografije sa Naserom Orićem. Ali ne samo to – oni su i krajnje opasni. Historija nas je više puta naučila da cenzura nikada ne dolazi naglo i otvoreno, već se uvodi postepeno, često pod izgovorima “zaštite društva” i “moralnih vrijednosti”. A svaka cenzura koja započne kao borba protiv “pogrešnih” stavova, obično završi kao borba protiv svih stavova koji smetaju vlasti. Kada se ta crvena linija jednom pređe, više neće biti pitanje ko je sljedeći na redu, nego ko je uopće ostao da govori.
