Ušli smo u četvrtu godinu mandata, a lideri Trojke iznose sve oštrije ocjene o radu Vijeća ministara. Tako je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić nedavno kazao da je od aktuelnog Vijeća ministara iluzorno očekivati napredak. Manje-više isto misli i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković, koji je, prije koji dan, Vijeće ministara ocijenio ni manje ni više nego nulom. Novoizabrana predsjednica Naše stranke Sabina Ćudić znatno duže od Nikšića i Konakovića ima opozicioni odnos prema Vijeću ministara u kojem kadar njene stranke sudjeluje.
Ko je parkirao “rusku podmornicu” u Vijeće ministara?
Dakle, kad svedemo račun, vidimo da i unutar vladajuće Trojke imamo konsenzus da Vijeće ministara kojim predsjedava Borjana Krišto ima ekstremno loš učinak, te niko, bar od vladajućih stranaka sa sjedištem u Sarajevu, ne planira ići na naredne izbore tako što će braniti rezultate rada državne vlade.
Ključno pitanje je ipak ko će snositi odgovornost za to što smo došli u ovu situaciju.
Lideri Trojke jasno daju do znanja da ne žele snositi odgovornost. Ili, kako Konaković veli, objašnjavajući lošu ocjenu koju je dao Vijeću ministara: “Nije teško objasniti da je to mahom zbog te destruktivne politike SNSD-a koji ima dejtonski ključ za blokiranje, prečesto ga koristi, čekaju upute iz Moskve i nanose štetu s njima.”
Problem je što su, uoči izbora 2022, iz SDA i DF-a, koji su dotad sudjelovali u Vijeću ministara, govorili isto, a Konaković je, kao i ostatak Trojke, tvrdio da se moglo i moralo bolje, da se morao naći način da se, uprkos SNSD-u, stvari pomjeraju naprijed, itd.
Sve to što je Konaković prigovarao SDA i DF-u, povodom Vijeća ministara u mandatu Zorana Tegeltije, sada mu se vraća i pogađa ga lično, povodom Vijeća ministara u mandatu Borjane Krišto. Ako su SDA i DF mogli i morali bolje, uprkos SNSD-u, onda je to mogla i morala i Trojka. Dakle, Trojku uništavaju njeni sopstveni standardi.
“Najbrže formirano”
Glavnu političku odgovornost za aktuelni saziv Vijeća ministara mora nositi onaj ko ga je i imenovao, a to je Predsjedništvo BiH. Tačnije, dva člana Predsjedništva – Denis Bećirović i Željka Cvijanović, koji su, preglasavši Željka Komšića, imenovali Krišto za mandatarku.
Ako uzmemo u obzir da Cvijanović predstavlja političku opciju kojoj nije ni cilj funkcionalna država BiH i napredak na evropskom putu, onda isključivu odgovornost za aktuelni saziv Vijeća ministara nosi Bećirović. On je, odlučivši da sa Cvijanović preglasa Komšića, preuzeo odgovornost za sve što se kasnije zbivati.
S tim u vezi vrijedi podsjetiti da je Bećirović, nakon što je podržao imenovanje Krišto, pohvalio sebe i Cvijanović kazavši kako je to bilo “najbrže imenovanje mandatara u postdejtonskom periodu”.
”Želim da pošaljem poruku ljudima u BiH”, kazao je tada Bećirović, “da je izgleda došlo vrijeme da dolaze i pozitivne vijesti iz Predsjedništva.”
Dakle, imenovanje onoga što svi unutar Trojke smatraju katastrofalnim Vijećem ministara, za Bećirovića je bila pozitivna vijest.
Nadalje, pravdajući svoju odluku o imenovanju Krišto, Bećirović je kazao da “građani ne smiju biti taoci stalnih blokada, ucjena i svađa”, te da se BiH “mora kretati naprijed”.
Dakle, Bećirović je najavio da će se BiH kretati naprijed, te da građani, nakon imenovanja Krišto, više neće biti taoci blokada, ucjena i svađa.
Danas takve ocjene člana Predsjedništva zvuče kao neslana šala. A da li je moglo drugačije?
Bećirović spriječio ulazak srpske opozicije u vlast
Nakon što je preglasao Komšića i podržao Krišto, Bećirović je kazao da su postojale samo dvije opcije: da uradi to što je uradio (i imenuje Krišto); ili da predsjedavajući u tehničkom mandatu ostane Zoran Tegeltija iz SNSD-a. Trećeg navodno nije bilo.
Problem je što je postojala i treća opcija. Kao što se udružio sa Cvijanovićevom i preglasao Komšića, Bećirović se mogao udružiti sa Komšićem i preglasati Cvijanović, te za mandatara imenovati nekog drugog umjesto Borjane Krišto, recimo nekog Hrvata iz multietničkog SDP-a. SNSD i HDZ nisu mogli to spriječiti.
S obzirom na odnos snaga u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH taj mandatar je mogao skupiti većinu da imenuje Vijeće ministara bez SNSD-a, pa i bez HDZ-a (ako bi se Dragan Čović protivio biti bez Milorada Dodika u državnoj vlasti). Naime, Dom naroda BiH, u kojem SNSD i HDZ imaju kapacitet da blokiraju donošenje odluka, ne sudjeluje u procesu imenovanja Vijeća ministara.
Dakle, u takvom Vijeću ministara mogla je otpočetka, uz stranke Trojke, sudjelovati i opozicija iz Republike Srpske.
Sjetimo se da je izgovor lidera Trojke bio da nisu htjeli imati Vijeće ministara, koje bi imalo podršku većine samo u Predstavničkom domu, a ne i u Domu naroda BiH, jer je za usvajanje zakona na državnom nivou potrebna većina u oba doma.
Međutim, danas kada i sami lideri Trojke kažu da je učinak Vijeća ministara ravan nuli, da država stagnira, itd, zar onda nije bilo bolje imenovati na samom početku Vijeće ministara bez SNSD-a i HDZ-a, pa imati sve ovo što ionako imamo (blokade u Domu naroda, stagnaciju na evropskom putu, itd.), ali bez SNSD-a i HDZ-a u Vijeću ministara? Zar nije bilo bolje imati makar funkcionalno Vijeće ministara?
Zar ne bi bilo blagotvorno da je, od početka mandata, na poziciji ministra sigurnosti, umjesto Nenada Nešića, bio Nebojša Vukanović; zatim da je, umjesto Srđana Amidžića, ministar finansija, recimo, Branko Blanuša, a ministar vanjske trgovine, umjesto Staše Košarca, Mirko Šarović, itd. Da direktor SIPA-e nije Darko Ćulum, da zamjenik direktora OSA-e nije Risto Zarić, a direktor UIO nije Zoran Tegeltija, itd. Zamislimo situaciju, u kojoj bi, za vrijeme krize kakvu smo imali u proljeće ove godine, na čelu SIPA-e bio Srbin iz redova opozicije iz Republike Srpske, koji se ne bi libio da organizira hapšenje Dodika.
U tom slučaju, Dom naroda BiH, u kojem SNSD i HDZ mogu obarati kvorum, ne bi usvojio nijedan zakon, ali ionako uglavnom ne usvaja ništa, pa je barem Vijeće ministara, bez SNSD-a i HDZ-a, moglo napraviti napredak, radeći stvari za koje mu ne treba saglasnost Parlamenta. Država bi bila u boljem stanju, u tom slučaju, čak i da Dom naroda nije usvojio nijedan novi zakon tokom mandata, nego što je trenutno sa SNSD-om u srcu izvršne vlasti.
Nazvati stvari pravim imenom
Teško je, gotovo nemoguće zamisliti navedeni scenarij, jer lideri Trojke, a prije svih beskičmenjak Bećirović nije nikada imao hrabrosti – da ne iskoristim težu riječ – da se zamjeri HDZ-u i SNSD-u.
U svakom slučaju, Bećirović je donosio odluke kakve je donosio. Procijenio je da je bolje formirati Vijeće ministara sa SNSD-om i HDZ-om, nego bez njih. Izgovor mu je bio da će sa SNSD-om i HDZ-om imati funkcionalan Dom naroda; a vidimo da ga nema ni s njima.
Sada je vrijeme da se podvuku neke crte i da član Predsjedništva iz reda Bošnjaka, koji sve vrijeme kukavički bježi od odgovornosti, bude suočen za posljedicama svojih izbora i načina na koji je procijenio rizike. Ako ništa, onda aktuelni saziv Vijeća ministara, od kojeg bježe svi, treba da bude nazvan pravim imenom, a to je: Bećirovićevo Vijeće ministara.
Odgovor.ba
