U teatru za pravdanja i isprike Ministarstva vanjskih poslova, šef bosanskohercegovačke diplomatije Elmedin Konaković na ivici suza i sa knedlom u grlu pravdao se i izvinjavao za neodržavanje konferencije evropskih rabina.
Iako je tvrdio da su institucije BiH pa i Ministarstvo koje vodi kasno obaviještene o svemu, Konaković je ipak imao potrebu da se izvinjava i nudi opravdanja za fijasko s konferencijom i popratni propagandni vatromet koji je Sarajevo pokušao predstaviti zatvorenim antisemitskim gradom.
Svašta je Konaković izgovorio, ponešto i ispravno, poput onog o Sarajevu kao otvorenom gradu iz gojeg se bolje vide patne u svijetu. Međutim, niti jednom nam šef diplomatije nije ni pokušao natuknuti ko su to direktno odgovorni za blamažu o nečemu što je Sarajevu i Bosni i Hercegovinu nanijelo ozbiljnu štetu.
Tako je Konaković propustio da govori o odgovornosti Obavještajno – sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine koja se o priči o pismu nepoznatog autora i širenju dezinformacija o rabinskoj konferenciji ostala nijema i neaktivna. Takvo (ne)djelovanje OSA-u gura u položaj svojevrsnog proxy sistema koji je nečinjenjem propustio zaštiti nacionalni interes i ugled Bosne i Hercegovine. Jer, priznajući da je sve bilo prilično haotično i nepoznato, Konaković je indirektno priznao da Almir Džuvo, Trojkin kadar ne vodi OSA-u kako bi valjalo.
No, propustio je Konaković dok je bio na ivici suza objasniti kako to da vrhovni civilni nadzornik nad Dejtonom, koji stoluje u Sarajevu, Christian Schmidt je znao sve o rabinskoj konferencij i iza leđa institucija BiH dogovarao organizovanje konferencije. Tačnije, kako je objavio portal Istraga.ba, Schmidt je s načelnicom Novog Sarajeva Benjaminom Karić pravio planove.
Zanimljivo je da Konaković ovu Schmidtovu političku agresiju nije uspio ni spomenuti, a kamo li analizirati i upozoriti visokog predstavnika da je odavno izašao iz okvira mandata i neovlašteno se upustio u ulogu šefa bh. diplomatije i inostranih odnosa iz sjene.
Naravno, kako to obično biva u ovoj zemlji improvizacija i selektivno pamćenje, ni ostatak političke elite nije imao potrebu da prozbori o fijasku koji je potresao ne samo diplomatske salone nego i usijane društvene mreže prepune teorija i patriotskog performansa. Dok su se u Sarajevu raspredale priče o „nevidljivoj ruci antisemitizma“ i „opasnoj prijetnji“ koja je, gle čuda, otkrivena u anonimnom pismu što je kružilo poput urbane legende, niko se nije sjetio pitati — a ko je to pismo uopšte lansirao? Ko je imao motiv da se konferencija evropskih rabina pretvori u sigurnosni slučaj i medijski spektakl?
A odgovor na to pitanje mnogo bi najbolje obasjao pozadinu ove antibosanske špijunske priče nego sve konferencije za novinare.
Kao po običaju, sve je završilo na jeftinom političkom folkloru i šupljim izjavama. Mediji bliski vladajućim strukturama štancali su tekstove napadanja i pravdanja, dok su u isto vrijeme institucije ostale zamandaljene i gluhe na pitanje kako se dozvolilo da visoki predstavnik samovoljno pravi dogovore, a domaće sigurnosne službe zure u pod. Jasno je, međutim, da u ovoj predstavi niko nije želio previše talasati. Jer, dirnuti Schmidta znači rizikovati nesanice u ambasadama, a prozvati OSA-u vodi ravno u zonu tišine, gdje se priče završavaju prije nego što počnu.
Tako je još jedna epizoda bh. političkog teatra završila onako kako publika odavno zna — bez epiloga, bez odgovornih, i sa duboko uvriježenim pravilom da se svaka afera amortizuje pričom o „važnijim temama“ i „prioritetima“. A Sarajevo? A Sarajevo? Vječiti teatar apsurda, u kojem se svaki fijasko pretvara u predstavu za naivne, a glavne uloge uvijek igraju isti likovi s drugačijim maskama.
