Trojkaši očito sistematično grade narativ o islamističkoj opasnosti da bi sebe predstavili kao branu toj navodnoj prijetnji. Na neki način, oni sebe počinu inscenirati kao stražare na predziđu kršćanstva preuzimajući taj stijeg od samoproglašenih etnoseparatističkih križara.
Iako i sami baštine koncept odbrane Bosne i Hercegovine 1992.-1995., oni sada, ironično preuzimaju propagandističke obrasce Karadžića, Bobana i Tuđmana, a kasnije Dodika i Čovića, za koje je građanska demokratija jednako islamska država, plašeći Zapadnjake, koje žele pridobiti, nekim islamizmom.
To je svakako kultur-rasizam i islamofobija u čistom obliku, ovaj put iznutra. Iako je SDA, s kojom, uzgred rečeno, nikad nisam simpatizirao, a kamoli glasao za njih, imala i ima milion mana, ona kao vladajuća nikad nije imala ozbiljan projekt izgradnje neke teokratske države.
Ta objeda ima smisla otprilike kao kad bismo SDP, nasljednicu komunista, optužili da želi instalirati diktaturu proletarijata. Podtekst ove propagande stoga ne cilja prvenstveno na tu stranku, nego na puku činjenicu demografske muslimanske većine kao biopolitičke prijetnje.
Možda je ta biopolitička fantazma ‘muslimanske većine’, koja u tom horizontu svijesti automatski znači ‘islamsku državu’, mentalna pozadina podrške Trojke Schmidtovim intervencijama i popustiljvosti prema HDZ-u. Tu mentalnu predispoziciju Theodor Lessing je zvao samomržnjom.
Istodobno, Trojka ostaje nijema i gluha na puno drastičnije primjere desekularizacije države u većinski katoličkim i pravoslavnim dijelovima zemlje (npr. kidisanje i osveštavanje državnih ureda, uvođenje slave institucija, religijska znamenja po učionicama itd).
Kada sam prije dvije godine napisao esej o “narativu relaksacije, po kojem su Čović i Dodik zapravo dobri, ali ih je sve vrijeme provociralo Sarajevo, predvidio sam da će to podrazumijevati i reviziju prošlosti. To se i dogodilo. Trojkaši su očito konvertirali u Dževada Galijaševića.
