Od danas se, pod sloganom Simbol slobode, obilježava Dan Republike Srpske. Kako je u objašnjenju ovogodišnjeg slogana proslave istaknuo RTRS, „sloboda ima duboko ukorijenjeno značenje u istoriji, kulturi i kolektivnom identitetu srpskog naroda“, te dodaju da slogan podsjeća na „borbe kroz istoriju i služi kao inspiracija za trenutne izazove“.
Na pojam slobode, osvrnuo se i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, u svom obraćanju na svečanoj akademiji: „Sloboda Srbima na ovim prostorima nikada nije bila filozofska, već egzistencijalna riječ, zato je i proizvela mnoge naše akcije.“
U presudi Petru Mitroviću, bivšem pripadniku policije Republike Srpske, koji je učestvovao u streljanju 1.300 Srebreničana u hangaru u Kravici, sudsko vijeće je iznijelo analizu načina na koji su zvaničnici Republike Srpske koristili riječi osloboditi, tokom operacija u Podrinju, uključujući i masovne egzekucije zarobljenih Srebreničana.
Sudije podsjećaju da u poznatoj Direktivi 7, koja je izdata početkom marta 1995. godine, Radovan Karadžić koristi više puta pojam oslobađanje. U ovom dokumentu, ratni lider bosanskih Srba govori o „oslobodilačkoj borbi i stvaranju slobodne i jedinstvene srpske države na prostoru bivše Jugoslavije“. (Podvlačenja su moja.)
Nadalje, kako sudije primjećuju, Karadžić u Direktivi 7 govori o „oslobađanju“ Goražda i Srebrenice.
„Isplanirati operaciju pod nazivom ‘Jadar’ sa zadatkom razbijana i uništenja muslimanskih snaga u ovim enklavama i definitivnog oslobađanja Podrinja“, piše Karadžić u spomenutom dokumentu.
U jednom televizijskom intervjuu, koji je dao 12. jula 1995. godine, Karadžić je – navodi se u presudi – govorio o „preostalim borbenim aktivnostima“ odnosno o zarobljenim Bošnjacima u Srebrenici:
„Naš komesarijat“, kazao je „kao što vidite, požurio je da pruži pomoć. Svako može vidjeti da su ti ljudi dobro uhranjeni i da nema uopšte nikakvih problema.“
„Ako ste“, dodat će Karadžić, „uporedili ono što se desilo u Zapadnoj Slavoniji gdje su Hrvati navodno oslobađali sa onim što se desilo u Srebrenici, gdje Srbi zaista vrše oslobađanje, postoji takva razlika da je uopšte nemoguće govoriti o ratu.“
Jedan od njegovih najbližih saradnika Miroslav Deronjić svjedočio je pred Haškim tribunalom i Sudom Bosne i Hercegovine da mu je Karadžić, tri dana ranije, 9. jula kazao:
„Miroslave, sve ih treba poubijati.“
„Onda je“, veli Deronjić, „dodao sljedeću rečenicu – ‘princip Zapadne Slavonije’.“
„To je“, veli Deronjić, „bio jedan osvrt na nedavne napade Hrvata u Zapadnoj Slavoniji, o čemu smo prethodno bili razgovarali. Shvatio sam da se to odnosi na rašireno mišljenje da su Hrvati tokom napada ubili sve šta im se našlo na putu, uključujući civile, te da su napali kolonu koja je bježala.“
Nije jedini Karadžić koristio riječ oslobađanje u navedenom smislu. Sudije skreću pažnju na intervju, koji također 12. jula, dao general Radoslav Krstić, jednom od novinara ispred UN-ove baze u Potočarima.
Na pitanje kako ocjenjuje način na koji je Drinski korpus obavio „vojni posao u vezi sa oslobađanjem Srebrenice“, Krstić je ispravio novinara, pojasnivši da je operacija još uvijek u toku.
„Mi nismo prekinuli operaciju“, kazao je, „mi idemo do kraja, do oslobađanja teritorije opštine Srebrenica.“
Na kakvo je „oslobađanje do kraja“ mislio, bit će nam jasnije, ako imamo na umu da je tog jutra, 12. jula, prije nego što je dao intervju, general Krstić učestvovao na sastanku sa generalom Mladićem, na kojem je odlučeno da će zarobljeni bošnjački muškarci i dječaci biti poubijani.
Nadalje, svjedok S4, jedan od policajaca Skelanskog odreda, koji je učestvovao u egzekuciji u Kravici, kazao je da im je komandant odreda Milenko Trifunović još 11. jula kazao da će sa sarajevskog fronta biti premješteni u Podrinje, kako bi učestvovali u „oslobađanju Srebrenice“.
Svjedok S4 je, kažu sudije, „tvrdio, dosljedno i bez kolebanja, da je oslobađanje Srebrenice, kako su oni to razumjeli, imalo za cilj trajno istrebljenje bošnjačkog stanovništva.“
Sudije primjećuju da je čak i Miroslav Deronjić, koji je priznao krivicu za zločine u selu Glogova i svjedočio protiv političkog vojnog rukovodstva Republike Srpske u Hagu, u svojim iskazima redovno koristio pojam „osloboditi“ u istom značenju.
„On je“, vele sudije, „naveo da je ‘oslobađanje’ istočne Bosne niz koridor Drine uključivalo plan od dva dijela koji je smišljen 1991. i 1992. godine. Bosanski Srbi bi prvo preuzeli vlast u opštinama u Podrinju, a potom silom protjerali bošnjačko stanovništvo: konkretno prisilnim preseljenjem žena i djece i često zatvaranjem i ubijanjem muškaraca. On navodi ‘oslobađanje Bratunca’ (točka 152), ‘oslobađanje Konjević Polja’ (tačke 154 i 156), ‘oslobađanje Kravice’ (točka 156) i pokušaj ‘oslobađanja Srebrenice 1993. godine’ (točka 152).“
„Oslobođenje je“, zaključuju sudije, „bio termin kojeg su koristili bosanski Srbi za istrebljenje Bošnjaka s teritorije koju su držali.“
Što se tiče genocida u Srebrenici, o njemu su, pred Haškim tribunalom i Sudom BiH, najviše otkrili upravo Srbi, od visokih političkih zvaničnika poput Deronjića, preko oficira poput Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, pa sve do mnoštva običnih pripadnika VRS-a, civilne zaštite, bagerista i mještana. No, istina je skoro pa bezvrijedna.
Danas, kada se, na svečanoj akademiji povodom 9. januara, na pomen Karadžićevog i Mladićevog imena, u Boriku orio aplauz, nebom iznad Banjaluke letjeli su američki avioni.
U svojoj momumentalnoj knjizi o Srebrenici, Matthias Fink piše da su, nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu, avioni NATO-a letjeli iznad srebreničkog neba, te da su izbacili čak i nekoliko bombi, prije nego što su se povukli. Ako se dobro sjećam, u avionima su bili nizozemski piloti, odnosno pilotkinje.
Tri decenije nakon genocida, još uvijek traje rasprava o tome ko je tačno kriv u lancu međunarodne komande, zbog neadekvatne reakcije. Da li nizozemski ministar odbrane Joris Voorhoeve, ili vlade SAD-a, Francuske i Britanije, kako je on nedavno ustvrdio u intervjuu za Al Jazzeru?
Kada su u septembru, konačno počeli vazdušni udari NATO-a, na položaje Vojske Republike Srpske, Nikola Koljević se, kako piše Derek Chollet u svojoj knjizi o Dejtonu, žalio da korištenje Tomahawk projektila „nije fer“ i da je šokiran time da su američki avioni bacali bombe „samo 150 metara od njegovog ureda“.
Karadžić je, kaže Chollet, tih dana govorio da su „Srbi poniženi“.
I James Pardew je, veli Chollet, u svojim izvještajima s Balkana tih dana pisao da se bosanski Srbi osjećaju poniženim, te da se njihova odlučnost raspala što otvara šansu za mir.
Navedena epizoda je od izuzetnog značaja za razumijevanje Karažićevog moralno-psihološkog koda. On, koji je istrebljenje Bošnjaka doživljavao kao oslobađanje, nije se mogao osjetiti posramljenim ni pred kakvim moralnim ukorom, već samo pod osjećajem bespomoćnosti koji su mu ulijevali vazdušni udari NATO-a.
Nije to samo Karadžićev psihološki kod. Velikosrpska politika, koja je uvijek osjećala samo prezir prema nemoći svojih žrtava, pokazala je da njeno poštovanje zaslužuje samo onaj ko i nju samu dovede do osjećaja potpune bespomoćnosti, što nije moguće prijetnjama već djelima.
Nekoliko sedmica prije zaključenja Dejtonskog sporazuma, Milošević je američkom generalu Wesleyju Clarku kazao da „Amerikanci mogu biti zadovoljni što je NATO pobijedio u ovom ratu“.
Milošević je, kaže Clark, iskazao respekt prema američkim „bombama i projektilima“, te ukupnoj vojnoj i tehnološkoj nadmoći.
„Mi Srbi nikad nismo imali šanse protiv vas“, kazao je Milošević.
Clark mu je, veli, kazao da griješi.
„Vi ste izgubili rat od Muslimana i Hrvata“, pojasnio je Clark.
