Vladavina posljednjih eurokomunista pod zastavom socijaldemokratije u BiH je prošli put završila u vatri i dimu. Gorjele su kantonalne vlade, ali i zgrada Predsjedništva BiH. Izgubljena radnička klasa, ugušena reformskim putevima i osiromašena kapitalističkom privatizacijom došla je do zida i odlučila da pokuša zid srušiti.
Bili su to posljednji iole ozbiljni protesti građana Bosne i Hercegovine koji su vlast uspaničili do mjere da su od medija do medija prizivali spasonosno rješenje. Bio je to kraj vladavine SDP-a i premijera Nermina Nikšića. Izbori poslije pokazali su kako građani Bosne i Hercegovine znaju i mogu kazniti političke predstavnike kojima su država i vlast samo sredstvo ostvarenja ličnih interesa. SDP je sveden na minimum i trebala mu je skoro decenija da se oporavi.
A oporavak ne bi došao da američka administracija koja se u BiH ponaša kao Francuska u Nigeru nije kreirala projekat Trojke kao politički blok protiv svih onih koji se zalažu za interese Bosne i Hercegovine a nisu na tračnicama američkih interesa.
Kao takav blok Trojka je partner u vlasti i na državnom i na federalnom nivou, ali ga druga dva partnera tretiraju kao političko nedonošče kojem je jedini zadatak raditi po potrebi HDZ-a i SNSD-a. Politička i društvena kriza koju živimo u godini u kojoj je prema najavama iz SDP-a trebalo “svanuti”, jasno govori o potpuno promašenoj ideji američke administracije i ambasadora Michaela Murphyija. Do izbora 2022. godine i pojave korisnog idiota međunarodnog faktora Christiana Schmidta govorilo se kako nije dobro, a danas se govori kako je država na ivici disolucije, raspada, odnosno rata. Jer, disolucije mirnim putem nema, a disolucija se odavno sprema. De facto je ona u toku, jer SNSD koji vješto iz državnih sredstava upumpava novac u budžet Rs zahvaljujući političkoj nedonoščadi, samo čeka geopolitičku sekundu da i faktički ponovi onu čuvenu “Goodbye Bosni, welcome Rsexit”.
Politička nedonoščad zvana Trojka i u Federaciji BiH su samo odskočna daska za Čovićeve interese, potpuno identične Dodikovim. Zakona koji bi uspješniji entitet vratili na kolovoz progresa nema, zapravo nema ozbiljnog zakonodavnog ni izvršnog rada vlasti, a sve je pretvoreno u tragikomičan pokušaj kreiranja slike da nešto funkcioniše. Schmidt im neki dan čestita, jer Schmidtu disfunkcionalan sistem u BiH i odgovara, samo tada fašistoidnom agresijom može da nameće rješenja koja naziva dobrim za državu i za kojima potrče naročito neinteligentna bića poput Forte i njemu sličnih.
Institucionalno klizište kojim se kreće Bosna i Hercegovina i sve što se u njoj nalazi neminovno proizvodi pomračenje uma kod većine građana Bosne i Hercegovine. Znatan dio tih građana je digao sidro i sreću potražio što dalje od domovine. Oni koji su ostali trpe i trpit će do maksimuma svojih mogućnosti. A kada tih mogućnosti nestane desit će se repriza 2014. godine, ali skoro sam siguran u mnogo gorem i teško zaustavljivom obliku. Jer, poodavno sam napisao da vladavina Nermina Nikšića i njegovog SDP-a, sada pojačanog izbjeglicama iz SDA (NiP-om) i strankom za zaštitu prava probranih kategorija (NS) završava u plamenu, pepelu i dimu.
Gomilanje nezadovoljstva je dozvoljeno u mjeri koliko je otporan balon koji se tim nezadovoljstvom puni. A rekao bih da je otporan i previše, pa ćemo na njegovo pucanje sačekati još neko vrijeme, ali ne toliko daleko. Ali kada pukne, teško da će se situacija moći “izgladiti”, jer polarizacija svih ljestvica u ovom društvu na one lagodnog i one paklenog života morat će doseći svoj zenit.
Često čujem, nerijetko i sam izgovaram konstataciju da narod Bosne i Hercegovine možda i ne zaslužuje bolje, jer ga nema na ulicama. Ali sagledamo li cjelokupnu situaciju i način na koji je Bosna i Hercegovina uređena, lako je zaključiti zašto je to tako. Nekoliko je velikih protesta bilo pred institucijama BiH. A samo rijetki su polučili rezultat, jer princip smjenjivosti vlasti nepoznat je u ustavnom i političkom sistemu Bosne i Hercegovine.
Jer, Bosna i Hercegovina nema institut vanrednih izbora koji bi omogućili da građani Bosne i Hercegovine demokratskim pravom protesta sa ulice zahtijevaju promjene vlasti koja radi protiv interesa države, građana i sveukupnog boljitka. Zbog toga su svi ili skoro svi protesti završili kačenjem mačku o rep, jer vlast je trenutno u BiH nepromjenjiva kategorija.
Stoga bi se u pogledu aktuelne rasprave o integritetu izbora moralo govoriti o uvođenju instituta vanrednih izbora kao demokratske opcije za deblokade, a blokada i opstrukcija u BiH ima na pretek, ali i kao opcije građanima da onda kada pokažu šta misle o vlasti imaju pravo da ispravljaju izborne greške novim, vanrednim izborom.
O tome niko od kurira demokratije sa Zapada ne govori kada u Bosnu i Hercegovinu donosi zadatke, pa je opravdano sumnjati da onim vodećim na Zapadu (SAD, Velika Britanija…) ne odgovara princip smjenjivosti vlasti, jer očigledno da bi to i njima pomrsilo račune.
Christian Schmidt je najavio nametanje paketa izbornog integriteta koji podrazumijeva elektronsko glasanje. Politička nedonoščad su potrčala i prva ga podržala, što daje osnov za postavljanje pitanja zašto njima kao vlasti odgovara upravo takav sistem. A usput rečeno, taj sistem ne koristi 95 posto zemalja Zapada. Na svima onima koji žele dobro ovoj državi, a u političkim su vodama je da predlože institut vanrednih izbora, jer ta stavka u Izbornom zakonu onemogućila bi dugogodišnje blokade procesa koje smo do sada mogli i morali završiti.
Jer, sva tehnologija u izbornom sistemu je besmislena i neučinkovita ako ćemo i u budućnosti gledati kako Čović zarobljava Federaciju dok mu se ne ispune želje, a Dodik i Čović državu iz istih razloga. A nećemo moći izvršiti demokratski pritisak da se raspišu vanredni izbori i da izaberemo one koji će se sa željama Čovića, Dodika, Plenkovića i Vučića moći nositi.
Pitanje vanrednih izbora pitanje je budućnosti Bosne i Hercegovine, jer kriza predugo traje i nema osnove da bilo ko očekuje njeno rješenje same od sebe. Ukoliko odavno prepuhani balon pukne, posljedice koje nastanu mogle bi biti nepopravljive.
(NAP)
