Prije nešto više od dvije godine, vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS) u Crnoj Gori izgubio je izbore od troglave koalicije koja je sastavljena, a naročito finansirana iz Moskve i Beograda. Čak 16 političkih partija se udružilo da bi svrgli sa vlasti Mila Đukanovića nakon tridesetogodišnje vladavine. Među njima je bilo i formalno građanskih i suverenističkih partija, zatim onih koje nisu “ni riba ni đevojka”, a najveći i najjači blok činile su prosrpske i otvoreno proruske stranke.
I “kuso i repato”, i četnici i partizani, i oni koji su za NATO i oni koji su palili NATO zastave. Sklepana je matematička većina od svega jednog poslanika više (41:40) čiji je jedini zajednički imenitelj demontaža dotadašnjeg režima i mržnja prema Milu Đukanoviću, piše politicki.ba.
Naravno, sve to uvijeno u svojevrsnu “šarenu lažu” da se ubrzaju evropske integracije i započne borba protiv korupcije i kriminala.
A “naši zapadni partneri” su sa oduševljenjem dočekali “oslobodioce” koji će smanjiti višedecenijske podjele u crnogorskom društvu, sprovesti reforme i osnažiti demokratske institucije. I naprosto je teško utvrditi ko je prednjačio u svojoj naivnosti, neznanju, pokvarenosti… da ne upotrebimo još neku grublju riječ. Mrtva trka između američkih, britanskih i evropskih diplomata. Samo rijetki ambasadori, uglavnom iz regiona, kroz zube su izražavali svoju skeptičnost.
Niko nije htio ili smio kvariti opću pobjedničku euforiju.
Za zapad je to bio dokaz da je i na Balkanu moguća mirna smjena vlasti, ali i primjer da se nacionalisti i populisti mogu preobratiti u evropljane i demokrate kada budu dio izvršne vlasti.
I šta je Crna Gora od svega ovoga dobila?
Najveću institucionalnu, političku i društvenu krizu u novijoj historiji.
Podjele nikad nisu bile veće, Evropa nikad dalja, Vlada sve manja, premijer sve luđi, a građanski sukobi sve bliži.
Danas je veća mogućnost za takvu eskalaciju u Crnoj Gori nego na Kosovu, ma koliko ovo nerealno izgledalo.
Međutim, na Kosovu, u vojnom smislu, imate KFOR, u političkom smislu, kosovska nezavisnost je ostvarena uz pomoć Zapada i teško da bi on mirno posmatrao da se to dovodi u pitanje.
U Crnoj Gori imate dovoljno unutrašnjeg potencijala za krizu, polarizaciju koja može lako dovesti do sukoba, naročito ako se podgrijava spolja.
Institucije su potpuno razorene. Vlada je izgubila podršku u parlamentu, ali nije pala. Dritan Abazović se ponaša kao Mao Tsetung, a njegova vlada ima podršku od svega 2.8% građana.
Stranke vladajuće većine se međusobno mrze, ali zajedničko im je da ih ni puškom ne možete natjerati da idu na izbore.
I šta za to vrijeme radi dobri i pomalo pošteni Zapad?
Pa, poziva sve aktere na suzdržanost i dijalog. Kao i obično – s…..
A kakve ovo veze ima sa nama u BiH?
Sličnost možda nije očigledna, ali ona ipak postoji.
Na svu sreću, bez obzira na sve, u Bosni i Hercegovini ne postoji ništa što liči na Dritana Abazovića.
Ma koliko se neki i trudili, to je ipak nemoguće.
Izvjesno je međutim, da ćemo imati većinu sastavljenu od 21 političke stranke (HNS-8, koalicija oko SNSD-5 i plus Osmorka). Vjerovatno najbrojnija koalicija u Evropi koja je ikada sastavljena.
U Srbiji je bila svojevremeno koalicija od 18 stranaka, Bugarskoj 12, Slovačkoj 11, u Crnoj Gori 16.
Nijedna od tih vlada nije imala duži vijek trajanja. I sve su se koalicije raspale, ne zbog snage opozicije, već zbog unutrašnjih svađa oko podjele plijena.
I nijedna stranka,koja je bila dio takve većine, iz vlasti nije izašla jača.
Opet je ilustrativan primjer iz Crne Gore gdje je novoformirana stranka Evropa sad osvojila više glasova na lokalnim izborima u Podgorici nego bilo koja stranka aktuelne vladajuće većine.
Između SDA i Osmorke, Dodik i Čović su birali one koji su politički slabiji.
Sasvim logično, sa njihovog stanovišta.
Bolje sa osam relativno malih nego sa jednom velikom strankom.
Zajedničko svima je demontaža SDA.
Osmorka se nada da će iz toga izvući konkretnu političku korist, jer će preuzeti njihove birače, a Dodik i Čović će uživati u tom rastakanju.
Pluralizam je dobar i još više pozeljan ako se dešava samo kod Bošnjaka, dok je za Srbe i Hrvate gotovo pa poguban.
Nažalost, taj narativ kao da su preuzeli i “naši zapadni partneri”.
Ova većina je njihovo političko čedo. Za njih je važno da se neka promjena u Bosni dogodila. Kao što je to bilo i u Crnoj Gori.
Nešto se dakle kreće. Problem je što to kretanje može biti i u rikverc. Crna Gora je bila lider u evropskim integracijama. Danas je bliža Otvorenom Balkanu nego Briselu.
Niko ne sumnja u dobre i iskrene namjere većine članica Osmorke, ali njihov početak i servilan odnos prema Dodiku i Čoviću ne sluti na dobro.
Jučerašnja konferencija za medije mogla je samo naslutiti “ko kosi a ko vodu nosi”. Nažalost, Nikšić je i za površnog posmatrača izgledao kao potpuni politički autsajder, u odnosu na drugu dvojicu sagovornika. Matematičke većine u politici su često nužne i to nije nikakav bosanski specifikum.
Jedino oko čega se slaže 21 politička stranka je da SDA pošalje u političku penziju. Doduše, slažu se i da se oko ničega više ne slažu, ali da te teme neće otvarati. To nije dovoljno ni za normalno funkcioniranje, a kamoli za neki napredak.
Dala baba dinar da uđe u kolo…
