Pola sata već gledam u ekran. Prazan. Pišem, brišem, pišem, brišem. Pravim pauze između dva ničega. Što god da napišem, mislim da nije dobro. Nije dostojno za oproštaj. Čuli smo se preksinoć. Porukama. Naš razgovor zaključio je stavljajući srce na
moju poruku da se “javne” kada dođe u Sarajevo. Danas sam ga zvao. I to nakon što me Alen Abaz nazvao da pita znam li da li je “Edin Avdić preselio”. Nije se “javnuo”. Dvije minute prije mog poziva bio je “online”. Ono srce što je ostavio na moju poruku ga je izdalo. Prije toga, žalio mi se, izdali su ga neki prijatelji. Posljednjih mjeseci se borio sa sistemom. Uklonjen je s ekrana u Srbiji. Nisu mu dali da prenosi čak ni Bosnu i Hercegovinu. Iz koje je davno otišao zato što urednici i direktori televizija u Sarajevu nisu prepoznali da je Edin Avdić najveći košarkaški komentator na ovom govornom području.
“Šta misliš”, pitat će ga neko iz stručnog štaba reprezentacije BiH, “kako da se postavimo protiv Gruzije”. Te noći na Kipru ostali smo dugo na terasi hotela naše košarkaške reprezentacije. Edin je, samo za naš stručni štab, profilirao svakog Gruzijca.
Sjedio sam i s divljenjem slušao. Nekoliko dana kasnije pobijedili smo Gruziju. Juka Nurkić je u džep strpao gruzijske NBA zvijezde, a Edin je u odjavi utakmice rekao da je “košarka bila i ostala naš najuspješniji sport”.
Tri evropska prvenstva smo gledali zajedno. “Od očaja do sjaja” protiv Makedonije, preko “parkinga” Mirze Teletovića, Kikanovićeve trojke iz auta, pa sve do Jukine blokade u Limassolu. Čovjeku, prosto, bude žao što je u dvorani i ne sluša uživo komentare Edina Avdića.
“Đe si, brate”, reći će veliki Vassilis Spanoulis čim je kročio iz taksija i ugledao Edina Avdića koji je sa mnom i mojim sinom čekao Uber za povratak u apartman.
Te noći ga je i Scariolo pozdravio s poštovanjem. I Sengelija. I Goga Bitadze. I svi koji išta znače u evropskoj košarci. Jer svi su znali ko je, šta je, i koliko zna. Znali su i oni čija sujeta nije mogla podnijeti njegovu veličinu. Ali oni ne zaslužuju biti u ovom
tekstu. Osim toga, Edin me posljednjeg februarskog dana, na večeri (iftaru) u beogradskom Grmeču zamolio da još ne objavljujem ništa o onome što mu se dešava na Areni.
Srbija će ga pamtiti po Kecmanu. Bosna po Teletoviću. Ljubitelji košarke po glasu i umijeću. Košarkaši i treneri po znanju. Edin je, uistinu, bio “Edin enciklopedija”. Svi znate koliko je poznavao košarku. Otprilike je tako poznavao i film. I istoriju. I geografiju.
“Kada pogledam sliku nas dvojice”, reći će mi kroz smijeh na Kipru, “vidim da si baš ostario. Izgledaš pet-šest godina starije od mene, a mlađi si”.
“Znam”, odgovorit ću mu, “Ali tebi je posao ono što je meni odmor”.
Za tri godine će, opet, Eurobasket. I opet Slovenija. Ona je 2013. godine spojila mene i Edina. Na preporuku Keme Ahmetovića. Tada su spale naočale Ace Petrovića. Tada je nastalo i ono “ratatata”. I “Šutaloo”. Tada je Kemo, dok je stajao uz Edina, na ono čuvenovo Edinovo “s parkingaaaaa” dodao: “pa, šta radi čovjek”. Kemo danas ne radi. U penziji. Ja sam u nekim drugim poslovima. A Edin u legendi. Možda sada, prvi put nakon te 2013. godine, neću svoj odmor prilagoditi Eurobasketu. Možda je i moje vrijeme za ovakve odmore isteklo. Edinovo nije. Niti će ikad.
Njegov posljednji intervju prenijeli su svi bitni američki mediji. Uradio ga je sa Jusufom Nurkićem. Najveći bosanski komentator sa, možda, najvećim bosanskim košarkašem. Jer košarka je, da citiram Edina, “bila i ostala naš nauspješniji sport”.
P.S. Da se rodio na engleskom govornom području, danas bi za njim tugovao i Michael Jordan!
