Vladajuća stranka ili nevladina udruga: Izbor Ćudić kao distanciranje Naše stranke od same sebe

Naša stranka je, na danas održanom kongresu, za predsjednicu izabrala Sabinu Ćudić. Zapravo, Ćudić je već odavno izabrana, danas je to samo i formalno potvrđeno. Prisustvo malobrojnih delegata je bilo poput farse, jer im je preostalo samo da aplaudiraju i slože se s onime što su vodeći kadrovi Naše stranke, mjesecima ranije, dogovorili u nekom od sarajevskih restorana (gdje običan svijet više ne zalazi, s obzirom na divljanje cijena hrane). Šta reći nego da vlast zaista kvari, kako veli lord Acton, dodajući i da apsolutna vlast kvari apsolutno.

Naša stranka jeste vlast, ali nije apsolutna. Zapravo kada pogledamo broj glasova, na osnovu kojih je ušla u Vijeće ministara – a to je 49 hiljada za Parlamentarnu skupštinu BiH – jasno je da je ova politička opcija, i 17 godina nakon osnivanja, još uvijek preblizu izbornog praga. Nesrazmjer između broja glasača NS i medijske pažnje koju privlači više je nego zanimljiv.

Kada NS osvoji 49 hiljada, to se smatra – uspjehom. Kada SDP ili DF padnu ispod 100 hiljada, to se smatra porazom. Kada bi SDP ili DF pali na 49 hiljada, to bi se smatralo njihovim gašenjem. Jednostavno, Naša i druge stranke ne mjere istim mjerilima.

Razlog tome je što je u medijskoj zajednici u Sarajevu mnogo ljudi koji se idejno solidarišu sa Našom strankom, pa su joj spremni progledati kroz prste. Nadalje, NS se, sa svojih 49 hiljada glasova, ne smatra ozbiljnim igračem, kakav je SDA sa 273 hiljade glasova, SDP sa 129 hiljada itd.

Recimo, NES ima 47 hiljada glasova; dakle, gotovo isti broj glasova kao i NS, ali nema ni približno jednaku medijsku pažnju. Jasno i zašto: NES je konzervativna stranka, koja je fokusirana na “Jelah u Krajini”, te nema ni približan utjecaj na medijsku zajednicu u Sarajevu.

Dio novinara pazi Našu stranku zato što je smatra “svojom”: liberalnom, anacionalnom itd. Drugi dio je pazi zato što na nju gleda kao na odraslu osobu kojoj su – recimo to tako – potrebni pomoćni točkići da bi vozila biciklo. Naša stranka je, u toj percepciji, stranka sa invaliditetom, kojoj treba pomoći. Treći dio novinara je uopće ne pazi, te joj od osnivanja upućuje teške, nekad neosnovane optužbe: da ju je osnovao KOS, da je stranka dezertera, islamofoba itd., čime joj samo diže ugled u njenoj bazi, koja prezire takvu argumentaciju.

Naša stranka nije ni odveć bitna, ni posve nebitna. Jer, kako kaže Peđa Kojović u oproštajnoj poruci sada već bivšem predsjedniku Edinu Forti: “Prvi put smo postali vlast, i na federalnom i na državnom nivou.” To je zaista krucijalno: Naša stranka je vlast i to ne treba podcijeniti. Ali, s druge strane, Kojović je, uostalom kao i Forto, od onih političara koji čak i kad vam napadno kažu da su vlast i dalje ne vjerujete da jesu. Šta hoću da kažem? Zlatko Lagumdžija izgleda kao vlast, Kojović – ne.

Primjera radi, dosadašnji predsjednik Naše stranke Edin Forto je, kako su objavili mediji, razgovarao sa pomoćnikom kantonalnog ministra Bojana Bošnjaka (NS) o zaposlenju Dunje Krnjić, supruge inspektora SIPA-e Jasmina Krnjića, koji u tom trenutku istražuje Fortu. Kasnije je inspektor Krnjić priznao da su mu Forto i drugi kadrovi Naše stranke nudili zaposlenje supruge u državnoj služi, ako stopira ili uspori istragu.

Da je Lagumdžija, kao predsjednik SDP-a, uhvaćen u sličnom djelu, treslo bi se i nebo i zemlja. Ovako, “kritički” dio naše javnosti je bio neobično tolerantan prema Forti.

Ali rukovodstvo Naše stranke je svjesno da narod razmišlja drugačije nego “kritička” javnost. Stoga je sudjelovanje Forte u korupcijskoj aferi zasigurno imalo utjecaj na odluku o njegovom odlasku s mjesta predsjednika stranke.

Sjetimo se, hapšenje ministra Bošnjaka i provođenje istrage protiv predsjednika stranke nije bila jedina korupcijska afera Naše stranke. Uhapšen je i čitav niz drugih kadrova Naše stranke, poput direktorice Rada, izvršnog direktora u Željeznicama, nekoliko članova nadzornih odbora itd.

Više nego znakovito je da Fortu, koji je bio simbol sudjelovanja NS-a u izvršnoj vlasti, na čelu stranke mijenja Sabina Ćudić, koja ne samo što ne nosi izvršnu funkciju, već je prva krenula u napad na aktuelni saziv Vijeća ministara, svjesna koliko je ono nepopularno.

Sjetimo se i tragikomičnih reakcija ministra vanjskih poslova u vezi sa inicijativom Ćudić o izbacivanju SNSD-a iz Vijeća ministara. On joj je prvo održao lekciju da se Vijeće ministara ne može tako lako smijeniti (što se pokazalo tačno). A onda je, nekoliko dana kasnije, podržao njenu populističku inicijativu. Šta reći…

Naravno, Ćudić je, i prije nego ju je Konaković podučio, znala da se SNSD neće moći izbaciti iz vlasti. Ona, naime, nije to ni htjela. Htjela je samo da se lično distancira od Vijeća ministara, u kojem je njen Forto skupa sa SNSD-ovcima. Ćudić je već tada imala dovoljno političkog razuma da shvati kako na izbore 2026. neće moći ići sa pričom o velikim uspjesima Vijeća ministara. Morat će ići kako je i navikla: kritikujući vlast.

Pošto je Forto, kao državni ministar, previše u percepciji poistovjećen sa Vijećem ministara, morala se u NS-u naći drugačija osoba za čelnu funkciju. I, eto, Sabine Ćudić, “koja je kritikovala i ovu vlast”.

Naravno, radi se o planu prevare, koji su u Našoj stranci osmislili, vodeći se motom: “Ne možeš nikad podcijeniti narod u dovoljnoj mjeri.” Jer iako Ćudić nije bila ministrica, ona je kao zastupnica u Predstavničkom domu glasala za izbor ovog Vijeća ministara. Digla je ruku za izbor SNSD-ovih ministara, zatim svih direktora itd.

Nadalje, sjetimo se i da je gordo ustvrdila da država neće dati 99 miliona maraka kumu Milorada Dodika za kupovinu nove zgrade Uprave za indirektno oporezivanje. A onda se upravo to desilo: UIO je prihvatila ponudu firme Grand Trade Mileta Radišića, Dodikovog kuma.

Predsjednica Naše stranke će ući u iduću izbornu kampanju tvrdeći da nikad više neće sa SNSD-om. Ali to nije ništa novo. Ćudić je i u oktobru 2022. kazala: “Naša stranka neće formirati vlast na državnom nivou ako tu vlast čine i SNSD i HDZ.” I onda je, naravno, digla ruku za formiranje takve vlasti. Njena riječ ne vrijedi mnogo.

Naša stranka ne može izbaciti SNSD iz Vijeća ministara, a HDZ ni ne želi da izbacuje. Vidjelo se to i po najvažnijem simboličkom događaju na današnjem kongresu NS-a, čiji akter nisu bili zvaničnici iz “građanskih stranaka”, već dopredsjednica HDZ-a Darijana Filipović (rođena Katić).

Ona je, naime, poklonila predsjednici Naše stranke dres reprezentacije BiH, koji nosi njen rođak Nikola Katić. U prevodu: HDZ je privržen državnom grbu BiH, a Naša stranka, kao i ostatak Trojke, zauzvrat neće pretendirati na pozicije legitimnih predstavnika hrvatskog naroda (“jer zašto bi, kada je HDZ lojalan državi?”).

Zvuči lijepo. Ali treba do kraja pratiti implikacije ovog odnosa. Prihvatajući ljepše lice HDZ-a, u vidu Darijane Filipović, kao svog partnera, Naša stranka, svakom ko zna sva slova, poručuje da se neće miješati u hrvatsku kvotu. Da NS nije na toj liniji, Filipović sigurno ne bi došla na današnji kongres. Uz to treba imati na umu, da je NS ugasila jedine odbore koje je imala u Hercegovini (Mostar i Čapljina), u RS-u ih nije ni imala.

Dakle, Naša stranka ne želi da, poput Komšića, “uzurpira” hrvatske pozicije. I Ćudić kao nova liderica dobrovoljno prepušta Darijani Filipović ulogu predstavnika Hrvata. Da bi se Hrvati osjećali komotno. Dakle, Naša stranka ne želi da predstavlja Hrvate. Ali ne želi da predstavlja ni Bošnjake. (Naprimjer, sama Sabina Ćudić je oštro ukorila svog kolegu u državnom parlamentu Mladena Bosića, kada joj je kazao da je predstavnica Bošnjaka. Također, Ćudić je 2018. promijenila svoju nacionalnu pripadnost iz Bošnjakinja u Ostali, na šta ju je nedavno podsjetio Predrag Kožul.)

U takvoj koncepciji države, Srbe predstavlja SNSD ili SDS-PDP; Hrvate predstavljaju Darijana Filipović i HDZ. A ko predstavlja Bošnjake? Naša stranka jeste u vlasti, ali ne predstavlja Bošnjake. Koga onda Naša stranka predstavlja, ako prihvata da je Darijana Filipović legitimna predstavnica Hrvata i ako nema kandidata u izbornim jedinicama na području RS-a? Mi trenutno živimo u situaciji, u kojoj Trojka prihvata – što otvoreno, što prećutno – da samo dva konstitutivna naroda trebaju imati svoje predstavnike u vlasti.

(odgovor.ba)