Vijest da će Christian Schmidt, njemački političar i visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, otići u Strasbourg da pred Evropskim sudom za ljudska prava, u svojstvu „prijatelja suda“, iznese svoje mišljenje o slučaju Kovačević izazvala je buru negodovanja. Iako je u odgovoru medijima zbog čega ide u Strasbourg Schmidt davao nejasne odgovore, sugerirajući da ga je sud zamolio da dođe kao „vrhovnog autoriteta“ za sprovođenje civilnog dijela Daytonskog mirovnog sporazuma, ispostavilo se ipak da se on, po svemu sudeći, „samopozvao“sa namjerom da se umiješa u ovaj sudski proces. Kovačević je na prvoj instanci dobio presudu u postupku protiv Bosne i Hercegovine, odnosno, ispravnije rečeno, protiv njenog diskriminatornog izbornog sistema, koji mu onemogućava da sudjeluje na izborima u skladu sa općeprihvaćenim evropskim standardima. Sud je, podsjetimo, utvrdio u toj presudi da u BiH vlada neprihvatljiva „etnokratija“– zapravo potvrđujući ono što već svi odavno znamo: da je u ovoj zemlji na djelu apsolutna dominacija etničkog nad građanskim principom.

Već nakon Kovačevićeve apelacije, a pogotovo nakon presude u njegovu korist, u medijima bliskim HDZ-u, te u dijelu sarajevskih medija i komentatorsko-analitičarskog miljea naklonjenom Trojci, otpočela je prava kampanja protiv Kovačevića koja je, između ostalog, poprimila i šovinističke razmjere: Kovačeviću su se brojala krvna zrnca, provjeravala „nacionalnost“; pokušalo ga se i politički diskvalificirati. Sramotan je – premda ne i iznenađujući – bio pokušaj HDZ-ovog ministra pravde da utvrdi nacionalnu pripadnost Slavena Kovačevića, kao da su u Bosni i Hercegovini još uvijek na snazi nacistički rasni zakoni iz doba NDH-a. Nije bila potrebna bolja ilustracija za opravdanost Kovačevićeve apelacije a i sudske presude od te rasističke kampanje i postupaka ministra pravde, najviše institucije izvršne vlasti koja bi treba bditi nad vladavinom zakona i ljudskim pravima.

U tu kampanju protiv Kovačevića i njegove presude, vjerovatno kao posljednji džoker, uključen je i sam Christian Schmidt, do kraja se ogoljavajući kao gorljivi zagovornik etnokratije, što je već bilo jasno nakon intervencija u izbornoj noći 2022. godine, potvrđujući već umnogome raširenu tezu da on zapravo djeluje kao lobista hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, preciznije u Federaciji BiH. Jer, kao što pokazuje njegova nečuvena suspenzija Ustava iz 2023, kojom je omogućeno formiranje federalne vlade, Schmidt ni u svom favoriziranju etničkog principa i veta nije dosljedan. Primat etničkog veta u FBiH, sudeći po Schmidtovom tumačenju, vrijedi očito samo za hrvatsku komponentu (odnosno za HDZ), a ne vrijedi za bošnjačku. Koristeći etnički veto, HDZ je četiri godine blokirao uspostavu prethodne federalne vlade, a kad se bošnjački potpredsjednik FBiH drznuo da upotrijebi isti taj etnički veto, Schmidt ga je u kolonijalističkom maniru, kolokvijalno rečeno, naprosto pomnožio s nulom. Mnogi s pravom ukazuju na to da takva etnokratija, već sama po sebi diskriminatorna, antidemokratska i anticivilizacijska, sad uz pomoć OHR-a, poprima obrise aparthejda, u kojem se trajno i sistemski instalira vladavine privilegirane manjine nad većinom. Na širem planu, ovi Schmidtovi postupci ukazuju na politički projekt po kojem se BiH treba pretvoriti u kolonijalni kondominij Srbije (koja bi kontrolira entitet Rs) i Hrvatske (koja bi preko HDZa upravljala FBiH). Da bi se maskirala ovakva politika, a u skladu s „subverzivnom tehnikom moći“, odnosno retoričkog „izokretanja u suprotnost“, koje je nedavno u svojoj knjizi opisala kulturologinja Sylvia Sasse (VerkehrungeninsGegenteil, Berlin 2023), Schmidt u svojim medijskim istupima frazerski ponavlja da je on branik suverenosti i teritorijalnog integriteta države, dok istovremeno na terenu radi suprotno, očito izručujući bosanskohercegovački suverenitet susjednim državama. U taj registar „zamajavanja“spadaju i povremeni javni obračuni s Miloradom Dodikom i neke druge javne predstave koje bi trebale stvoriti simpatije u „patriotskom“ dijelu javnosti. Da budemo pošteni, to je metoda kojom se inače služe i domaći populisti, ne samo Christian Schmidt.

No, vratimo se na kraju ulozi OHR-a u slučaju Kovačević. Sudeći po njegovom dosadašnjem djelovanju, ne ostaje puno prostora za sumnju da će on u svom nastupu pred sudom u Strasbourgu pokušati dati doprinos obaranju presude u korist Kovačevića, u nastojanju da spasi selektivnu etnokratiju koju, uz pomoć stranaka Trojke, uspostavlja u BiH. Prema pisanju medija, OHR je čak u tu svrhu angažirao neku uglednu i izuzetno skupu advokatsku kancelariju iz Velike Britanije. Ako je to tačno, nejasno je da li bi se takvi troškovi pokrivaju iz budžeta OHR-a ili je Schmidt našao druge izvore finansiranja (npr. u Hrvatskoj). Bilo kako bilo, kao zaokruženo licemjerje, dovedeno do svog savršenstva, ostaje činjenica da međunarodna institucija koja nominalno ima zadatak da, između ostalog, pomaže evro(atlantske) integracije Bosne i Hercegovine i usvajanje evropskih vrijednosti, principa i standarda, ili kako već glase te floskule, troši sredstva evropskih poreznih obveznika da bi lobirao protiv istih tih vrijednosti i standarda.

Još jedna napomena: očito je važan element u Schmidtovoj strategiji obaranja „presude Kovačević“ upozorenje (a možda i prijetnja) da će provedba te presude navodno „destabilizirati zemlju“, da će Dodik iskoristi prostor za secesiju, a HDZ izazvati neke „nemire na jugu“ i krenuti u obnovu Herceg-Bosne. I to spada u retoriku izokretanja, odnosno zamjene teza, jer stvari stoje upravo obrnuto: sam diskriminatorni izborni sistem koji favorizira etnokratiju, te Schmidtov doprinos evoluciji i takve nakaradne etnokratije u aprthejd, jesu izvori trajne destabilizacije Bosne i Hercegovine, a ne presuda Kovačević. I za kraj: zašto Schmidt upozorava samo na mogući destruktivni revolt HDZa zbog presude, a očito smatra nerelevantnim eventualni bunt diskriminirane građanske većine i u entitetu FBiH i na razini cijele Bosne i Hercegovine. Mišljenje i raspoloženje te većine očito u njegovim kalkulacijama ne igra nikakvu ulogu.