Milan Tegeltija je današnjom ostavkom na funkciju sudije Okružnog suda Banja Luka okončao svoju dvadesetak godina dugu pravosudnu karijeru. Tako je dugogodišnji predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća obesmislio istragu koju je prije dvadesetak dana otvorio Ured disciplinskog tužitelja (UDT) zbog njegovih u javnosti prezentiranih problematičnih, “kontroverznih” stavova koje, nakon odlaska s funkcije u VSTV-u, uredno “štanca” na društvenim mrežama. Tegeltija nije propustio da i vijest o formiranju predmeta UDT-a protiv njega “svojim riječima” na Twitteru komentira: “Evo, baš sam se nasekirao i prepao. Ne znam da li će, zbog ostavke koju planiram, stići da provedu istragu i da me tuže.” Kako je pojasnio, Tegeltija je nakon napuštanja VSTV-a “uzeo” bolovanje pa otišao na godišnji odmor i, kada je sve to poobavljao, on je zdrav, odmoran i čio podnio ostavku na sudsku funkciju u Banjoj Luci i dao se u potragu za novim poslom.
Bilo je časno živjeti s tvitom
Sadržaj, tematski okvir, poruke tvitova koje nakon smjene na čelu VSTV-a ispisuje Milan Tegeltija, nimalo se ne razlikuju od silnih aktivnosti na socijalnim mrežama najistaknutijih i najagresivnijih srpskih nacionalističkih šampiona Twitter-aktivizma, poput, primjerice, Rajka Vasića, nekadašnjeg ministra informiranja u Vladi RS i fukcionera vladajućeg SNSD-a. Tegeltija se, pored ostalog, obrušio na Valentina Inzka, visokog predstavnika u BiH, zbog njegovog plediranja za donošenje zakona o zabrani negiranja genocida. Taj bi zakon, tvrdi Tegeltija, bio u koliziji s Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.
Izbor njegovog nasljednika u VSTV-u Halila Lagumdžije umjesto Tegeltijinog favorita i kolege Srđana Force također je obrađen na Twitteru: “Tada major Srđan Forca i ja tada kapetan Milan Tegeltija, kao oficiri RS službovali smo jedno vrijeme kao sudije u Vojnom sudu u Banjaluci. Njegova neosnovana diskreditacija u Sarajevu, na osnovu tog angažmana, u službi je političko-obavještajnog ovladavanja pravosuđem”. Bivšeg kapetana VRS Tegeltiju nije pokolebala činjenica da je “diskreditacija majora Force” počela mnogo ranije nego što je ovaj izabran u VSTV. I to ne u Sarajevu, negu u Tribunalu u Haagu, gdje je ovaj sudija banjalučkog Vojnog suda spominjan u nekoliko predmeta u kojima se sudilo za ratne zločine u Bosanskoj krajini. Nema sumnje da bi donošenje Zakona o negiranju genocida na kojem radi Inzko, uskratilo bitna “prava na slobodu mišljenja i izražavanja” oficirima Vojske RS da slobodno osporavaju da je soldateska kojoj su pripadali, pravomoćno u više navrata osuđena za zločin genocida.
Nije tviteraš-aktivista Tegeltija svoj patriotizam ograničio samo na prostor RS i BiH, nego je kao ponosan i dostojan pripadnik “srpskog sveta” osjetio potrebu da se u povodu Dana državnosti Srbije obračuna s onim u Srbiji za koje procjenjuje da su loši i nereprezentativni Srbi. Riječ je, naravno, o opoziciji režimu Aleksandra Vučića. “Srbija pripada svim Srbima. Čast izuzecima, ali ovi iz tzv. BG “kruga dvojke” koji arogantno svojataju pravo na Srbiju, niti su državotvorni, niti su mjera ičega, nego antipatriotizma u formi kvazikozmopolitizma, a u ličnom interesu i interesu vlastitih sujeta”, piše Tegeltija koristeći se jezikom likvidacije političkih protivnika kakav, primjerice, rabi Vojislav Šešelj, ili režimski beogradski tabloidi.
Odmah nakon što je bio prisiljen podnijet ostavku na članstvo u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću (početkom decembra prošle godine), a to je učinio tek kada je shvatio da će, u protivnom, biti smijenjen, Milan Tegeltija razloge za svoj nečasni kraj javno predstavlja u političko-obavještajnom ključu. On je žrtva zavjera, progona. Ostavku na mjesto prredsjednika VSTV-a nije, kako je objašnjavao, podnio zbog skandaloznog komuniciranja i nemoralnog mešetarenja s članicom VSTV-a Milijanom Buhom, koje je više od polovine članova Vijeća ocijenilo kao povod za njegovu smjenu. Povukao se, kako je kazao novinarima, zbog “evidentno bezbjedonosno opasne situacije po njega, te napada na njegovu suprugu i prijetnji njegovoj porodici… koje vode njegovoj eliminaciji”.
Odmah nakon što je podnio ostavku, Tegeltija je posjetio čelne ljude Republike Srpske Milorada Dodika i Željku Cvijanović da bi novinarima nakon toga sastanka ponovio da se tokom obavljanja posla u VSTV-u u Sarajevu nije osjećao sigurnim. “Ja kao osoba i predsjednik VSTS-a izložen sam nezakonitim obavještajnim i paraobjavještajnim aktivnostima koji u konačnici mogu da ugroze moj fizički integritet, što znači moju likvidaciju”, požalio se Tegeltija svojim domaćinima i medijima.
Bijeg iz pakla Sarajeva
Ne postoji niko ko Tegeltijino stradalništvo u Sarajevu bolje razumije od Milorada Dodika koji je otkrio kakve pogibeljne trenutke on proživljava tokom sve rjeđih boravaka na svom radnom mjestu u Predsjedništvu BiH. “Osjećam se neprijatno u Sarajevu, jer gdje god primijete da se ja krećem, imam pokazivanje raznih grimasa i pokazivanje srednjeg, ili drugih prsta u Sarajevu.”
Edin Šarčević, profesor prava u Leipzigu i predsjednik Fondacije Centar za javno pravo, Tegeltijine navode o sigurnosnim prijetnjama i paraobavještajnom djelovanju protiv njega ocijenio je neuvjerljivim.
“Iz samog povoda se vidi da autor sebe razumijeva kao čuvara nezavisnog pravosuđa i socijalne stabilnosti koje se zavjerenički narušava”… On je u razgovoru za medije kazao da bi Tegeltija “trebao barem održati konferenciju za štampu kako bi… objasnio o kakvim se političko-obavještajnim centrima moći u Sarajevu radi i koje međunarodne organizacije potpomažu ove centre…“.
Nepune dvije godine ranije, u vrijeme otkrivanja afere “Potkivanje”, iz koje je Milan Tegeltija izašao neokrznut disciplinskim i inim posljedicama, profesor Edin Šarčević je (u razgovoru za Radio Slobodna Evropa) kazao: “Mislim da je predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Milan Tegeltija od samog početka bio u funkciji uništavanja objektivnog i politički neovisnog pravosuđa.”
Ovo je jedini pravi, precizan i zakružen odgovor svima koji posljednjih dana u nevjerici čitaju Tegeltijine tvitove i s čuđenjem se pitaju da li je riječ o istoj osobi koja je sedam godina suvereno i bez ozbiljnije kontrole upravljala svim bitnim procesima u bosanskohercegovačkom pravosuđu, imenujući sudije, tužitelje, odbijajući bilo kakve kritike i savjete, opstruirajući reforme, obračunavajući se sa malobrojnim i bespomoćnim “džepovima otpora”, prkoseći međunarodnoj zajednici.
Da, stvari uistinu stoje tako i nikako drugačije! Tegeltijino imenovanje za pravnog savjetnika Milorada Dodika je samo potvrda i formalno ovjeravanje onoga oko čega samo uzak krug ljudi i zanemariv broj političke i stručne elite nikada nije imao dilemu. Cjelokupna ostavština bivšeg predsjednika VSTV-a, u organizacionom, kadrovskom i političkom smislu ostala je veličanstvena potvrda i prilog Dodikovoj mantri da institucije Bosne i Hercegovine ne mogu, bolje rečeno ne smiju biti funkcionalne!
Odlazak Milana Tegeltije s vrha pravosudne piramide sam po sebi neće riješiti nijedan problem bosanskohercegovačkog pravosuđa ukoliko njegova “baština” ne bude radikalno zahvaćena, provjerena i pročišćena. Jer, budući savjetnik Milorada Dodika za sve što je radio imao je u svakom trenutku, osim u posljednjih nekoliko mjeseci svojeg mandata, većinsku podršku unutar VSTV-a, pravosudnih strukovnih udruženja, ključnih ljudi u tužiteljstvima i na čelu sudova, sve do neočekivane i za njega iznenađujuće pobune predsjednika Suda BiH Ranka Debevca. Imao je Tegeltija u svom destruktivnom, politički dirigiranom, sveobuhvatnom djelovanju, javnom i nevidljivom, najširu moguću podršku unutar medijskih kuća, čak su pojedini (“sarajevski”) portali osnivani sa jedinim ciljem da mu budu medijski servisi i zaštita od “paraobavještajnog podzemlja” i sredstvo diskreditiranja i odstrela protivnika i kritičara.
Glavna državna tužiteljica Gordana Tadić, po svim performansama jedna blijeda, intelektualno i profesionalno toj dužnosti nedorasla osoba, kakvih je stotine Tegeltijin VSTV posijao po pravosudnim, sudskim i tužiteljskim punktovima širom Bosne i Hercegovine. Ona je, međutim, i jedna od najvažnijih poluga, instrumentalizirana i politički profilirana, u procesu destrukcije i sabotaže cijele jedne grane vlasti. Tužiteljstvo BiH je u posljednje dvije-tri godine postalo poligon za očuvanje postojećeg, po svim parametrima i ocjenama užasavajućeg pravnog poretka u Bosni i Hercegovini. Ono je pretvoreno u poprište za osvetoljubivi pravosudni linč nad kritičarima tog poretka, ono procesuira i progoni političke protivnike (Tadićkinih i Dodikovih naredbodavaca), pa i pojedince unutar svojih redova (slučaj tužitelja Bože Mihajlovića), obračunava se uporno, surovo i nezakonito s novinarima, aktivistima… svima koji su smogli hrabrosti, znanja, da probaju zaustaviti, spriječiti, usporiti profesionalni i moralni pad pravosudnog poretka. Tužiteljske istrage se provode po željama i potjernicama političkih nalogodavaca i vlasnika medijskih kuća, njima se izlazi ususret jednim, a uništavaju se drugi akteri na javnoj sceni.
Tegeltija i Tadićka, iz šupljag u prazno
Gordana Tadić, nemaštovita, nekreativna i nedorasla za ikakvu individualnu inicijativu, na svaki oblik kritike ili neslaganja s osvetoljubivim akcijama i praksom linča od njenog tužiteljstva, odnosno nekolicine kompromitiranih lojalnih tužitelja, reagira providnim kontraoptužbama već prepoznatim kod Tegeltije: protiv nje se vodi specijalni paraobavještajni rat, njoj se (u Sarajevu i drugdje širom Federacije BiH) prijeti, radi se na njenoj likvidaciji, fizičkom uklanjanju i moralnom diskreditiranju. Kako je nedavno napisala reagirajući na novinarsko karikiranje njenih permanentnih, loše dramatiziranih i napadnih “osjećaja ugroženosti”, njeni se kritičari “vode logikom da, kada i ako uspije potencijalni pokušaj ubistva glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH Gordane Tadić, to će biti prikazano kao slučajni incident”. U njenoj posvemašnjoj ugroženosti i izloženosti širokom repertoaru pogibelji, još samo nedostaju najbrutalniji poznati oblici nasilja kakvi su “pokazivanje raznih grimasa, pokazivanje srednjeg prsta, ili drugih prsta u Sarajevu”.
Sva ta poplava planski fabriciranih navodnih incidenata ima samo jedan cilj: skretanje pažnje s činjenice da nije Gordana Tadić ta koja je ugrožena, koju se progoni, nasrće joj se na egzistenciju, nego stvari stoje sasvim drugačije: Glavna tužiteljica i njena posluga od tri-četiri lojalna tužitelja su ti koji posljednjih godina vrše progone, provode lov na političke, policijske, novinarske “vještice”. Oni su ti koji odbijanje sudija da sudjeluju u tom pravnom nasilju i histeriji resentimana reagiraju novim optužbama i permanentim medijskim divljanjem. Kada ovih dana, u kontekstu ponovljene istrage oko ubistva mladića Dženana Memića koje vodi Tužiteljstvo BiH, njegov nesalomivi otac Muriz i fanatično predani advokat Ifet Feraget nekritički adoriraju i laskavo ocjenjuju Gordanu Tadić, to se može razumjeti i kao hvatanje posljednje slamke spasa u pravnoj močvari koja ih pet godina pokušava progutati. Ali, istovremeno moraju imati na umu da je Gordana Tadić produkt i instrument pogibeljne, negativne selekcije Milana Tegeltije (kao i Dalida Buzić, nekada tužiteljica Kantona Sarajevo, kasnije promaknuta za sudiju Suda BiH), te da treba biti vrlo oprezan i razborit u nadanjima i očekivanjima koja imaju vezu s njom i njenim “profesionalnim integritetom”. Osnovni zadatak i konačni cilj koji je Tegeltijin VSTV imao bilo je stvaranje masovnog osjećaja potpunog nepovjerenja građana u pravosuđe, što je u slučajevima istrage ubistava dvojice mladića u Banjoj Luci i Sarajevu dovedeno do svog dijaboličnog savršenstva. Gordana Tadić je “spasiteljica pravosuđa” onoliko koliko je Kolinda Grabar-Kitarović bila “kraljica Balkana”, kako su je titulirale “Majke Srebrenice”, kojima se zbog preživljene tragedije, također, nije bilo umjesno i preporučivo suprotstavljati.
Milan Tegeltija je svoj mandat u VSTV-u završio skoro tri godine prije nego što je bilo predviđeno. Da je ostao do kraja mandata, mogao je svom novom poslodavcu Miloradu Dodiku doći na noge, salutirati i obratiti mu se parafrazirajući riječi Stipe Mesića nakon odlaska iz Beograda: “Moja misija je završena, pravosuđa u Bosni i Hercegovini više nema!”
