Nakon današnje sjednice Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH na kojoj su HDZ-ovi i SNSD-ovi delegati zajednički srušili kvorum onemogućavajući smjenu Nikole Špirića politička iluzija koju su gradili predstavnici Trojke da mogu razbiti savez Milorada Dodika i Dragana Čovića potpuno se raspršila.

HDZ je rušenjem kvoruma jasno poručio da je najvažniji hrvatski nacionalni interes opstanak SNSD-a u vlasti.

Da stvar za Trojku bude gora takav potez dolazi istog dana kada je ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Siniša Karan poručio da će osuđujuća presuda Miloradu Dodiku u predmetu koji se pred Sudom BiH vodi protiv predsjednika RS-a zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika, dovesti do “radikalnih rješenja”.

“Trideset godina svi osvjedočeni neprijatelji nastoje da sruše Republiku Srpsku, ali da će na kraju srušiti BiH” rekao je Karan.

Uzaludni su bili apeli Trojki da sa HDZ-om nije moguće postići dogovor ukoliko ne pristanu na ispunjavanje ciljeva srpsko-hrvatskog bloka u BiH. Bez obzira na sve Trojka je slijepo gurala politiku saradnje sa Draganom Čovićem, vjerujući da će faktor “međunarodne zajednice”, oličene u snazi američke ambasade, trajati vječno, izbalansirati odnos snaga i možda biti prevaga koja će im pomoći da se odupru zajedničkom stisku HDZ-a i SNSD-a.

Promjenom američke administracije tog oslonca više nema i Trojki su na raspolaganju ostali jedino mehanizmi koje direktno kontrolišu, a oni nisu dovoljni za političku bitku u koju su se upustili.

Neki će reći da su predstavnici Trojke bili naivni, da niko nije mogao predvidjeti globalne promjene političkih odnosa, da je savez sa HDZ-om bio nužan, da Dodik i Čović nisu isti i da se Amerikancima nije mogli reći ‘ne’ (oni su ti koji su naložili Trojki politiku dogovora sa HDZ-om, a ovi objeručke prihvatili).

Međutim, ne može se naći opravdanja politici Trojke jer uzdati se samo u pomoć stranaca izraz je političkog amaterizma i još važnije svi prethodni dugogodišnji potezi i poruke SNSD-a i HDZ-a, kao i njima bliskih ljudi, jasno su govorili da je taj savez neraskidiv. Samo je trebalo čitati.

Ovdje ćemo navesti jedan mali, ali itekako značajan primjer u moru drugih.

Jedan od najbližih saradnika Milorada Dodika, Slavko Mitrović, koji je jedno vrijeme bio i njegov savjetnik, u septembru 2020. godine, u jeku najvećeg sukoba DF i SDA sa HDZ-om, napisao je tekst za portal “Nova srpska politička misao” iz kojeg je i laiku bilo vidljivo koliko je snažan savez Dragana Čovića i Milorada Dodika, i koliko su srpska i hrvatska politika u BiH nadopunjuju i zavise jedna od druge.

“Najnovija buka i bijes povodom Dodikove posjete Zagrebu na poziv predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića i uz razgovore sa hrvatskim premijerom Plenkovićem, još jednom su pokazali svu ispraznost i nemoć sarajevskog kruga. U svemu tome najsmješniji je sitni šibicar Željko Komšić, koji će za koju godinu dosađivati po kafanama pričom kako je on bio bosanski heroj koga su svi izigrali, prevarili i napustili. Tako on prijeteći veli ‘Mi u BiH znamo šta nam je činiti’. Ti njegovi ‘mi’ ne žive ni u Banjoj Luci, ni u Trebinju, ni u Orašju, ni u hrvatskom Mostaru, niti na preko 70 posto prostora BiH. koje on to ‘mi’ predstavlja, kada je nevažan, ne samo Hrvatima u BiH, nego i susjednim Hrvatskoj i Srbiji, ni bilo kome ko drži do sebe u političkom smislu. Zato je Komšića hrvatski predsjednik Milanović nazvao parazitom. Kakve poruke stalno šalje Bakir Izetbegović, prijeteći Hrvatima da će uvijek birati parazita Komšića i da će taj recept za ugnjetavanje i ponižavanje Hrvata kao konstitutivnog naroda, primijeniti i na nižim nivoima vlasti. Može još jednom, na izborima 2022. godine i od tog časa BiH neće postojati, osim kao davna istorijska kategorija“, napisao je Mitrović.

Srpskoj politici bilo je od najvećeg značaja da spriječi eliminaciju HDZ-a iz vlasti i pomogne da se izvrši pritisak za postizanje izborne reforme po mjeri Dragana Čovića. Ovakvim prijetnjama su davali podršku HDZ-u, a što je upotpunjeno HDZ-ovim prijetnjama o “nemirima na jugu” tokom pregovora o izbornoj reformi.

Dvije godine kasnije visoki predstavnik je intervenisao u Ustav FBiH ojačavši HDZ. To je dovelo upravo do suprotnog efekta od onog kojeg su najavljivali stranci, analitičari i predstavnici Trojke, ne raskidu koalicije HDZ-a i SNSD-a, već jačanju, ne samo kao izraz politike saradnje, već i zahvalnosti. U najtežim trenucima SNSD je ostao uz svog najvažnijeg partnera i to ne prvi put.

Oni koji su u zanosu borbe za vlast bili spremni opravdati svaki prethodni potez HDZ-a svaljujući krivicu samo na Sarajevo i zanemarivali širi kontekst dobrim dijeli snose odgovornost za današnju situaciju.

Ulazak u vlast sa HDZ-om u realnosti je za Trojku bio nužan, ali zanijekati prijetnju koju za ovu državu nosi njihova politika, a što su predstavnici Trojke radili i rade, napravilo je trajno štetu. Da su svaku saradnju sa HDZ-om ranije uslovili prekidom saradnje sa SNSD-om, ušli u krizu koju su sa dvije godine zakašnjenja pokrenuli, ne samo da bi imali veću šansu za uspjeh s obzirom da je podrška Amerikanaca bila jasna, predstavnici Trojke danas bi u očima javnosti bez obzira na ishod bili pobjednici.