Puno toga je rečeno o nedavnom Svesrpskom saboru u Beogradu. Analogije sa dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji pred njen raspad su neminovne. Milošević je po svaku cijenu htio da zaštiti navodno ugrožene Srbe ma gdje živjeli. Sada to isto radi i Vučić. Bivši haški optuženik je organizirao tzv “događanja naroda” vodajući plaćene i ucjenjene mitingaše od Kosova Polja, preko Knina, pa sve do Ljubljane.
Za sada ih Vučić još nigdje ne vodi, već ih po potrebi dovodi u Beograd.
Ali, kao što rekosmo, ZA SADA. I tada i sada cilj je isti: ohrabriti i homogenizirati svoje i uplašiti i demoralizirati one druge.Milošević je tada imao svoje Martiće, Babiće, Karadžiće, Bulatoviće, a aktuelni srbijanski predsjednik kao svoje instrumente unutrašnje destabilizacije susjednih država koristi Dodika, Mandića, Kneževića i druge dajkoviće i stanivukoviće.
Kako bez djevera svadba ne biva, tu je, u oba slućaja, SPC koja daje moralnu, duhovnu, ideološku i objediniteljsku platformu za čitav velikodržavni projekat. Naravno, neizostavni dio cjelokupnog plana je medijska priprema i indoktrinacija već sluđenog i prepariranog puka.
Milošević je u tom pogledu bio malo dijete u odnosu na Vučića. Doduše, tehnološki napredak mu je omogućio da koristi više sredstava komunikacije nego što se to moglo prije više od 30 godina.
U trenucima kada je zvanična politika Beograda pripremala svoj ratni pohod na bivše jugoslovenske repulike, na međunarodnom planu se rušio Berlinski zid, a samim tim i bipolarni poredak koji smo to tada poznavali.
Sada, također, prisustvujemo promjeni međunarodne paradigme, sa jačanjem Kine i Rusije i slabljenjem SAD i EU, sa porastom autoritarizma i krizom liberalne demokratije, sa čestim ekonomskim i finansijskim krizama i vrlo rijetkim, novim političkim idejama i konceptima. Ako tome dodamo rat u Ukrajini i genocid koji se sprovodi nad Palestincima, onda je slika globalnog svijeta, pa i međunarodnog poretka više nego sumorna. Ruku na srce, u tom vaktu imali ste zvučna politička imena na čelu mnogih država, od Helmuta Kola, preko Mejdžora i Miterana do Klintona.
Danas imate dva starca koja se takmiče na američkim predsjedničkim izborima, blijedunjave i politički oslabljene Šolca i Makrona, a mislim da 95% građana u BiH i regiji i ne znaju ko je premijer Velike Britanije. Dakle, kada sve poslažete, jasno je da su prilike, u mnogo čemu gore nego što su bile devedesetih godina.
Srazmjerno tome i rastu opasnosti za reprizu tog scenarija, naravno, u nesto drugačijem i reduciranijem obliku.
Međutim, jedna meta je ostala ista. To je Bosna i Hercegovina.
I Milošević je najviše svojih vojnih snaga skincetrirao upravo u Bosni, kao što je sve svoje političke i druge resurse Vučić trenutno uperio prema nama. Miloševiću je dio Bosne bio potreban kao teritorijalna kompezacija za evidentni vojni poraz u Hrvatskoj, baš kao što je i Vučiću potrebna Rs kao kompezacija za izgubljeno Kosovo.
Svesrpski sabor je samo potvrdio da Rs, a ne Kosovo, postaju pitanje svih pitanja za zvanični Beograd. Jedino šta je opasnije od usvojene Deklaracije na spomenutom saboru je njeno minimiziranje i krivo čitanje. Ili pak, svođenje cijelog performansa na jeftinu nacionalističku predstavu, folklorni performans ili Vučićevu potrebu za dodatnom ličnom propagandom.
To su samo sporedni i nus-efekti, jednog jako opasnog scenarija u najavi. Pažljivo čitanje Deklaracije, između redova, jasno pokazuje da Srbija želi biti mala Rusija na Balkanu od koje zavise i mir i stabilnost u regiji.
Ili će biti onako kako Srbija hoće ili će Balkan biti zona permanentne nestabilnosti i potencijalnih sukoba.
Drugo, Vučićeva Srbija nije odustala od teritorijalnih pretenzija prema susjedima,prije svih prema Bosni, dok će se Crna Gora uglavnom baviti sama sobom zbog unutrašnjih podjela podstaknutih iz Beograda, a Kosovo će tražiti svoje mjesto pod suncem zbog neriješenog statusa i nemogućnosti dogovora sa Srbijom. I tako dobijamo ono što smo kroz historiju imali, jedan neuralgični i potencijalno opasni region. Baš onakav kakav odgovara Vučićevoj Srbiji, da bi mogla izigravati regionalnog policajca. I da Srbija u očima svijeta izgleda bolje i stabilnije od njenih komšija.
Njena elita, a i veći dio javnosti, ne žele vidjeti zemlju u EU, ali zato neće ni drugima dozvoliti, izazivajući stalne tenzije i podjele, da postanu punopravni članovi tog saveza.
Treće, Deklaracija je svim nevjernim Tomama, po ko zna koji put, dokazala da je Vučić izašao iz Radikala, ali radikal iz njega nikad!
Ne trebamo se više zavaravati, već prihvatiti kao činjenicu da Šešelj nije na vlasti u Srbiji, ali jeste njegova ideologija srpskog nacionalizma. Koju sprovodi njegov učenik koji obnaša i funkciju predsjednika Srbije. Ni manje ni više.
A sada mu je i to malo, pa je po uzoru na svog političkog oca krenuo da svoj uticaj širi i van granica Srbije.
Za to je potrebno nekoliko preduslova.
Da Rusija pobjedi u Ukrajini, Tramp u Americi i sada Le Pen u Francuskoj. Što gore u Evropi to bolje po Vučića. I njegov plan u 49 tačaka poredanih u Deklaraciji.
Milošević je imao Memorandum koji je bio platforma za stvaranje Velike Srbije, Vučić ima Deklaraciju kao novo Načertanije za stvaranje “srpskog sveta”.
