Pravosuđe, mediji i javno mnijenje u Bosni i Hercegovini potpuno su podijeljeni i razjedinjeni, danas, kao i prije 25 godina kada se u Bijeljini sudilo Bošnjacima iz grupe „Zvornik 7“ koji su preživjeli genocid u Srebrenici i predali se pripadnicima međunarodnih mirovnih snaga, 11. maja 1996. godine. Nedžad Hasić, Behudin Husić, Ahmo Harbaš, Vahdet Avdić, Samir Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić odlučili su se predati pripadnicima IFOR-a na Crnom Vrhu, na putu Kalesija – Zvornik, nakon 10 mjeseci koje su preživjeli u opustošenom podrinjskom kraju nakon genocida u Srebrenici počinjenog u julu 1995. godine. Vojnici iz američkog kontingenta IFOR-a su im obećali prebacivanje u Tuzlu, slagali, i predali ih patroli policije CSB u Zvorniku. Kasnije će se pojaviti famozni izvještaj na sudu u kome je navedeno da su preživjeli iz srebreničke golgote izašli pred pripadnike IFOR-a do zuba naoružani dugim cijevima, noževima i Kur'anima. Očito friziran izvještaj poslužio je kao alibi za počinjenu grešku neukih američkih vojnika, kojima niko nije mogao objasniti da je mogao neko preživjeti 10 mjeseci u šumama i opljačkanim i spaljenim bespućima. Grešku zbunjenih američkih vojnika platili su najviše preživjeli Srebreničani, a njihovi životi ni 25 godina poslije nisu legalni.
Prividni mir
U netom okončanom krvavom ratu, i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, zaraćene strane su preimenovane u mirnodopski suprotsavljene strane, počinjale su se otvarati tržnice na granicama entiteta u Bosni i Hercegovini, pa međunarodna zajednica nije smjela dati ni najmanje prostora za sukobljavanje. Objavljivanjem informacije u medijima da su,deset mjeseci nakon okupacije Srebrenice na svjetlo dana izašla sedmorica preživjelih, potpirile su nade da bi mnogi drugi mogli biti živi negdje u srbijanskim rudnicima, zatočeni u skrivenim logorima… Preživjeli stradalnici iz „zaštićene zona UN-a“ u Srebrenici tada još nisu htjeli prihvatiti istinu da su hiljade zatočenih likvidirani po kratkom postupku.
Zbog toga je suđenje Bošnjacima iz grupe poznate u medijima kao „Zvornik 7“ u Okružnom sudu u Bijeljni prihvaćeno kao kompromis, uz brojne apsurde u toku, ali i nakon okončaog procesa. Međunarodni zvaničnici su pomno pratili proces iz publike i ohrabrivali zvaničnika dviju suprotstavljenih strana (dva eniteta u državi Bosni i Hercegovini) da se dogovaraju i prave kompromise.
Transparentno suđenje
Samo suđenje je bilo najtransparentniji događaj do tada zabilježen u našoj zemlji. Novinari su prisustvovali svakom ročištu, pomno bilježili i potpuno različite izvještaje objavljivali u svojim medijima, u zavisnosti s koje strane entitetske granice su dolazili. U Republici Srpskoj su Nedžad Hasić, Behudin Husić, Ahmo Harbaš, Vahdet Avdić, Samir Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić imenovani okorjelim zločincima i muslimanskim tero
Pripadnicima grupe „Zvornik 7“ izrečene su presude za ubistvo četverice „srpskih drvosječa“: Đorđa Petrovića, Nikole Modrakovića, Momčila Ristanovića i Vlajka Zekića navodno počinjeno 2. maja 1996. godine u selu Krušev Do, udaljenom 40 kilometara južno od centra Srebrenice. Ništa sudiji Ljubomiru Kitiću i sudskom vijeću na čijem je čelu bio nisu značili prigovori da dr. Zoran Stanković ne može forenzičkom analizom ugljenisanih dijelova tijela utvrditi čiji su posmrtni ostaci, niti dati tačne procjene uzroka smrti. Džaba su bile sumnje o podmetnutim dokaznim materijalima, ugljenisanim dijelovima tijela, sudu predočenim puškama, pod prijetnjama, uz psihičko i fizičko zlostavljanje iznuđenim izjavama optuženih… Žurilo se da se okonča suđenje. Početkom decembra 1998. godine izrečena je prvostepena presuda u Okružnom sudu u Bijeljini za ubistvo četverice drvosječa po kojoj su Ahmo Harbaš i Nedžad Hasić osuđeni na po 20, Behudin Husić na 11, Samir Avdić, po optužbi za ubistvo Muniba Mustafića na 10 godina zatvora. Vahdet Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić su oslobođeni krivice i pušteni na slobodu.
Kompromis
Uslijedili su mukotrpni pregovori entitetskih političkih zvaničnika koji su našli kompromis u razmjeni osuđenih Harbaša, Hasića i Husića za trojicu osuđenih srpskih zločinaca iz zeničkog zatvora. Bošnjaci su prebačeni na navodno izdržavanje kazne u zatvor u Tuzlu, a Srbi u Kula u Istočnom Sarajevu. Odmah nakon dolaska u Kulu trojica srpskih zatvorenika su puštena na slobodu uz pomilovanje tadašnjeg predsjednika RS, Nikole Poplašena, a nedugo zatim su i trojica osuđenih preživjelih Bošnjaka genocida u Srebrenici pušteni na slobodu. Advokati iz Tuzle Bakir Pašić i Mensur Radončić, šaptači kolegama, braniteljima po službenoj dužnosti Nenadu Živkoviću, Nadeždi Milošević i Biljani Simeunović, advokatima iz Zvornika, ocijenili su da ništa u ovom predmetu nije gotovo, i da pušteni na slobodu nisu slobodni dok sud to ne kaže. Bili su u pravu.
Nakon 22 godine, prije nekoliko dana uhapšen je u Tinji Nedžad Hasić, čovjek bez ličnih dokumenata, čije ime je na Interpolovoj potjernici.
Švicarske vlasti odbijaju izručiti Ahmu Harbaša, koji je dobio azil u ovoj zemlji, uprkos upornom insistiranju sudskih vlasti naše zemlje, dok je Behudin Husić i dalje bez identiteta na nepoznatoj adresi.
Nedžad Avdić je prošao trnovit put od svjedoka pokajnika protiv više osumnjičenih Bošnjaka za navodne ratne zločine nad Srbima u Srebrenici i Podrinju, do saradnika obavještajnih struktura Srbije u progonu Nasera Orića. Usput je odležao nekoliko godina zatvora, deportiran iz Sjedinjenih Američkih Država po Interpolovoj potjernici, a njegov otac ga je smatrao ludim.
