“Ponavlja se Belveder 36.”, govori kroz megafon srednjovječni muškarac odjeven u crno, s kačketom na glavi i ruksakom na leđima. Na ramenu mu je bila radio stanica koje je povremeno prekidala tišinu. Putem nje je dobijao informacije sa drugih barikada.
“Ovdje neće proći”, odgovarao je svojim sagovornicima.
Kada se potpuno razvidnilo, na okolnim stijenama što čine klanac kroz koji prolazi cesta koja spaja Podgoricu sa Cetinjem, ukazali su se mladići sa kapama i maskama preko lica. Dolje, na cesti, sjedile su djevojke. Ispred njih je bilo kamenje, a iza njih poredane gume.
“One će prve reagirati”, objašnjava nam lokalna novinarka.
A poslije, u slučaju incidenata, reagirat će ovi sa stijena. Kamenje je spremno. I molotovljevi kokteli.
Belvederske demonstracije 1936. godine, objašnjava nam kolegica, bile su reakcija crnogorskog naroda na obespravljeni položaj u Kraljevini Jugoslaviji. Demonstracije su ugušene u krvi. Ubijeno je šest Crnogoraca.
Osamdeset i pet godina kasnije, na istom su mjestu okupljeni Crnogorci. Proveli smo noć s njima. Poneka baklja i skandiranje da “ovo nije Srbija”. Većina demonstranata noć je provela uz vatre. Nekoliko lažnih uzbuna da je uz Podgorice krenula kolona vozila sa mitropolitom Joanikijem unosile su nemir u masu. No, ubrzo se sve smirilo. Ali nemiri su izbili u centru Cetinja. Suzavci i nemiri na trgu ispred Cetinjskog manastira gdje bi ovog subotnjeg jutra trebalo biti održano ustoličenje mitropolita Joanikija.
Već je bilo prošlo sedam sati kada se, po ko zna koji put, pojavila informacija da je u Podgorice krenula kolona prema Cerinju. Onda je došla (dez)informacija da će mitropolit doći helikopterom. I tako ukrug.
Prošlo je 45 minuta od posljednje glasine da je kolona krenula iz Podgorice. Patrijarh Porfirije negdje oko ponoći najavio je da će sveštenstvo u nedjelju ujutro krenuti prema Cetinju.
