“Čestitam Nataši Kandić, njena politika je pobedila.”
Ovo je sinoć rekao Aleksandar Vučić priznavši uvjerljivu pobjedu Studentske liste na vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji. Zašto je od svih svojih mnogobrojnih političkih oponenata dugogodišnji neprikosnoveni vladar Srbije u noći izbornog poraza spomenuo upravo Natašu Kandić, počasnu građanku Sarajeva, jednu od najistaknutijih srbijanskih aktivistkinja i boraca za ljudska prava?
Dvadesetog jula 1995., samo devet dana nakon pada Srebrenice, Aleksandar Vučić, tada mladi poslanik Srpske radikalne stranke, u Narodnoj skupštini Srbije izgovorio je rečenicu koja je postala jedno od ključnih obilježja njegove političke biografije: „Pa, vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana, pa da vidimo smije li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje.“ Ni nakon gotovo tri decenije učešća u vlasti, u koju je prvi put zvanično ušao 1998. godine kao ministar informisanja u vrijeme režima Slobodana Miloševića, Vučić nikada nije napravio jasan i nedvosmislen raskid s politikom Miloševićeve Srbije, što je najjasnije vidljivo u njegovom odnosu prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, ratnim zločinima i zločincima, genocidu u Srebrenici… Dok je kao mlađahni Šešeljev propagandista tokom rata, kako kaže, samo “radio svoj posao”, s nadmoćne visine posmatrajući opkoljeno Sarajevo, Nataša Kandić je iz Beograda vodila jednu drugačiju bitku – onu protiv Miloševićeve agresije, ubistava, mučenja, logora, autokratije, cijele te pogubne politike čije je temelje i suštinu Aleksandar Vučić tvrdoglavo zadržao i u mirnodopsko vrijeme uporno odbijajući da ih se odrekne, kao nekog teškog, ali ipak neizbježnog balasta.
Lice Miloševićeve i „Vučićeve Srbije“, međutim, svih ovih godina imalo je i svoje naličje. Postojala je i ona druga Srbija – Srbija ljudi koji su se, često uz ogromnu ličnu cijenu, odlučno suprotstavljali velikosrpskom nacionalizmu, zločinima i sistematskom poricanju odgovornosti. U vrijeme kada je bilo mnogo lakše i sigurnije šutjeti, javno su govorili o zločinima počinjenim u ime srpskog naroda, odlazili na mjesta stradanja, dokumentovali sudbine žrtava i insistirali na tome da bez prihvatanja istine i istorijskih činjenica nema ni pravde ni pomirenja u regionu.
Nataša Kandić i njen Fond za humanitarno pravo, koji je osnovala 1992. godine, među najvažnijim su simbolima tog otpora. Njihov rad na dokumentovanju ratnih zločina, prikupljanju dokaza i traganju za nestalima predstavljao je direktan izazov političkoj matrici u kojoj su srpske žrtve bile jedine priznate žrtve, dok su zločini počinjeni nad Bošnjacima, Hrvatima, Albancima prešućivani, relativizirani, opravdavani… Kandić, koja je zbog svog angažmana u Srbiji postala sinonim za “izdaju nacionalnih interesa”, nije bila sama. Tu su bili i Filip David, Petar Luković, Staša Zajović, Sonja Biserko, Borka Pavićević i mnogi drugi hrabri intelektualci, pisci, umjetnici, novinari, koji su odbijali da žive zarobljeni u okovima nedosanjanog sna o velikoj Srbiji i modernim idejama „srpskog sveta“. Upravo iz tog lica Srbije nakon tragične smrti 16 ljudi u padu nadstrešnice u Novom Sadu prije dvije godine rođen je studentski pokret, koji je sada uspio konačno srušiti dominaciju Vučića i njegovog SNS-a.
Ipak, njihovu pobjedu na izborima ne treba romantizirati niti je unaprijed proglašavati konačnim obračunom s politikom koja je Srbiju obilježila posljednjih decenija. Za Bosnu i Hercegovinu će biti posebno važno šta će ta promjena značiti izvan granica Srbije. Hoće li nova vlast napraviti jasan raskid s politikom negiranja genocida u Srebrenici? Hoće li prestati politički štititi osuđene ratne zločince i tolerirati njihovo veličanje? I hoće li se konačno otvoriti prostor za građenje odnosa između Srba i Bošnjaka koji neće zavisiti od dnevnopolitičkih potreba Beograda i Banje Luke? Na ta pitanja još nemamo odgovor, iako je Vučić u sinoćnjem obraćanju najavio promjenu u odnosima nove vlasti prema Sarajevu i Republici Srpskoj koja će, po njegovom mišljenju, biti negativna za Srbiju i njene interese.
Treba svakako imati u vidu i da Vučićeva politička moć nije nestala preko noći, a kontrola nad institucijama i sistem koji je gradio godinama neće se nužno u potpunosti raspasti samo zato što je izgubio izbore.
„Na neki trenutak ste uspeli. Dokle? Videćemo. Nagledao sam se ovoga i 2000. godine“, poručio je Vučić studentima, praveći direktnu referencu na 5. oktobar 2000. godine i pad režima Slobodana Miloševića.
Iz te poruke je sasvim jasno da im neće lako prepustiti vlast i političku scenu unatoč jučerašnjem (za mnoge neočekivano mirnom) priznanju izbornog poraza. Za sada mu ostaje gorka, ali upečatljiva simbolika – Milošević je srušen 5. oktobra, Vučić je srušen 25-og.
Možda je izgovorio ime Nataše Kandić kao upozorenje, ali istorija ima nezgodnu naviku da upozorenja pretvara u ironiju. Ako je politika Nataše Kandić zaista pobijedila, onda to nije pobjeda protiv Srbije, kako bi je Vučić želio predstaviti, nego mogućnost da Srbija konačno postane država koja se ne plaši suočavanja sa vlastitom prošlošću. A za građane Bosne i Hercegovine, upravo bi to bila najvažnija promjena od svih.
