Kada su 10. oktobra prošle godine predsjednik Azerbejdžana i premijer Armenije potpisali sporazum kojim je posredovao ruski predsjednik Vladimir Putin, smatralo se da su time, faktički, okončane borbe u regiji Nagorno-Karabah. Potpisivanje ovog sporazuma doživljavavao se kao pobjeda u Bakua i poraz Jerevana. Međutim, iako su vojne operacije privedene kraju, odnosi u regiji će vjerojatno biti složeniji, zamršeniji i tenzije će trajati mnogo tuže od 44-dnevnog rata. Rusija je tokom sukoba bila spremna vojno intervenirati, ali su, ipak, vlasti u Moskvi iskoristile svoj politički uticaj kako bi se potpisao Sporazum koji je uključivao brzo raspoređivanje ruskih mirovnih snaga u regiju. Procjene međunarodnih sigurnosnih stručnjaka su da bi i postojeće tenzije na Zapadnom Balkanu, prvenstveno na Kosovu, mogle biti savršeno tlo za sličnu operaciju Ruske Federacije. Politija Ruske Federacije se često zasniva na tome da koriste međunarodne sporove između suverenih država te da se pojavljuju kao posrednici. Upravo ruske operacije na Nagorno-Karabaha mogle bi poslužiti državana Zapadnog Balkana kao kako Rusija koristi sukobe među državama i kako bi manipulirala stanjem na terenu kako bi ojačala svoj uticaj. Baš kao što Moskva pokušava iskoristiti sporenja između Srbije i Kosova kako bi zadržala svoj utjecaj u regiji zapadnog Balkana, mirovni sporazum između Azerbajdžana i Armenije uz posredovanje Moskve omogućava Kremlju da proširi svoj utjecaj na Kavkazu i, u konačnici, smijeniti armensko rukovodstvo na člije bi mjesto instalirali Rusiji odanije zvaničnike. Armenija je, inače, članica ODKB-a, ruske verzije NATO-a, čiji su članovi zemlje bivšeg Svojetskog saveza. Kremlj je, u osnovi, ignorisao status Armenije kao članice ODKB-a i nije im pružio pomoć tjerajući ih tako da prihvate ponižavajući dogovor koji se smatra porazom u Jerevanu i pobjedom u Bakuu. Sada će ruski “mirovnjaci” biti prisutni u regiji i, faktički, prisiljavati Armeniju da svoju vanjsku politiku provodi onako kako to Rusija želi. Ubacivanje takozvanih mirovnih ruskih trupa u spor oko Nagorno-Karabaha Rusiji, zapravo, daje novo uporište koje joj omogućava djelovanje u toj regiji, utičući i na Azerbejdžan i Armeniju. Rusija opet pokazuju da su iznad svega samo njihovi vanjskopolitički interesi.
Isto tako, kada je u pitanju Balkan, Rusika Federacija podrazumijeva i vjeruje da bi Srbija trebala biti podređena isključivo vladavini Moskve i prošlogodišnji proteste protiv Aleksandra Vučića, uglavnom su koordinirale organizacije povezane sa Moskvom. Na taj način Ruska Federacija nastoji ojačati svoj uticaj u Beogradu.
Pojačanii izolacionizam američke vanjske politike i nezainteresiranost Evropske unije i evropskih zemalja u regiji, zajedno sa globalnom pandemijom COVID-19 i usmjeravanjem pažnje većine zemalja na domaće probleme javnog zdravstva, pružili su priliku Rusiji da indirektno intervenira na Nagorno-Karabahu. Da li je na redu Balkan?
