Šta znači članstvo u NATO savezu? Da li je zemlja bezbjednija, ili postaje legitimni cilj protivnika NATO alijanse? Je li moralno postati član vojne organizacije čije akcije proizvode i “kolateralne” žrtve? Možda je najbolje biti vojno neutralan, tako će zemlja biti najbezbjednija od svih mogućih prijetnji. Ovo su dileme o kojima se debatiralo decenijama prije konačnog makedonskog članstva u NATO-u  2019 godine, Dileme su, po pravilu, postavljali protivnici NATO-a, protivnici svih ideoloških, političkih, religioznih i etničkih profila. Ali dileme su bile lažne.  Protivnici makedonskog članstva u Savezu nisu uvijek bili iskreni.  I često su imali skrivene motive, iza kojih je, po pravilu stajao, Beograd ili Moskva, ali ne tako rijetko i Atina i Sofija. Tirana i Priština su posebna, specifična priča. Republika Makedonija je od osamostaljenja imala probleme sa svojim susjedima. I to nisu bili uobičajeni problemi, oko demarkacije granica, već vrlo specifični, rijetko viđeni u međunarodnim odnosima. Južni susjed, Grčka, nije priznavala ime zemlje, a time ni makedonsku naciju i jezik. Istočni susjed Bugarska nije priznavala makedonsku naciju, i još uvijek tvrdi da su Makedonci ustvari Bugari koji su preuzeli regionali identitet i podigli na etničku razinu. Sjeverni susjed Srbija ne priznaje makedonsku crkvu, a Albanija i Kosovo formalnu nemaju identitesko – teritorijalne sporove sa susjedom, ali Makedonci strahuju da oni svoje skrivene aspiracije probaju da ostvare preko Albanaca koji žive u Sjevernoj Makedoniji.

Dio grčkih političara je prije rješenja spora oko imena u 2018 godini, otvoreno poručivao da je grčka strategija jednostavno čekanje da se Makedonija raspadne, usljed etničko – socijalnih tenzija i nemogućnosti da uđe u EU i NATO. Srpski i bugarski političari to nisu nikada otvoreno rekli, ali nema sumnje da su imali sličnu strategiju, propraćenu špijunskim I subverzivnim aktivnostima tokom decenija da bi se proces raspada ubrzao. Bugarska je uvijek sanjala da ako dođe do raspada zemlje, da bi se dio makedonskog naroda koji bi ostao u jednom dijelu zemlje,  vratio u zagrljaj Sofije. Dok se Srbija, pod jakim ruskim uticajem grčevito borila protiv proširenja NATO-a do južnih granica Srbije i zaokruživanje južnog krila Alijanse, od Portugala do Turske i definitivno protjerivanje Rusije sa tog djela Sredozemnog mora.

Ono sto je jasno je da je Republika Makedonija  sada Republika Sjeverna Makedonija opstala isključivo zbog jake američke zaštite od samog proglašenja nezavisne države 8. septembra, 1991. godine. Samo je jaki američki interes spasio malu i siromašnu balkansku zemlju, oko koje su se otimali svi susjedi, a koja je došla i na radar velikih sila zbog globalnih geopolitičkih dešavanja. “Šarena revolucija”, svrgavanje sa vlasti Nikole Gruevskog u 2016, dolazak Zorana Zaeva je najveća prekretnica u makedonskoj politici. Zaev radi ono za sta hrabrost nije imao niti jedan premijer ili predsjednik u makedonskoj politici. Rješava spor oko imena sa Grčkom i otvara put zemlji u NATO. Budno oko Vasingtona tokom cijelog procesa sprječava nekoliko pokušaja za subverziju konačnog procesa i sa postajanjem tridesete članice NATO alijanse, Sjeverna Makedonija konačno sjeda na zapadnu stranu istorije. Je li zapadna strana pravilna strana, je li SAD svjetlo a Rusija tama? Stvari u životu nisu crno-bijele to je svima jasno, ali jasnije je da je Skoplje riješilo da prihvati najbolje norme i prakse koje čovječanstvo može u momentu da ponudi. Može li bolje, moralnije, pravednije, naravno da može. Ali real politika i pragma su važniji od idealizma kada treba sačuvati tlo pod nogama. Istorija ima mnogo primjera sta se dešava sa zemljama i narodima koji stanu na pogrešnu stranu istorije i to je Zaev veoma dobro shvatio. Primjeri o neutralnoj Švajcarskoj ili Norveškoj koji se serviraju kao kontra-punkt članstvu u NATO su toliko banalne i ne treba gubiti vrijeme i energiju na raspravu o različitim okolnostima, istorijama, okruženjima i politikama.

Članstvo u NATO-u je stabilizovalo Sjevernu Makedoniju. Član 5. povelje Alijanse kaže da je napad na jednu zemlju napad na sve članice, ali je nejasno sta bi se desilo ukoliko se radi o unutrašnjoj destabilizaciji. Može li se NATO onda miješati? Odgovor je jednostavan, članstvo u NATO-u znači da veoma teško može doći do unutrašnje destabilizacije. I u članicama alijanse su moguće etničke tenzije, pa njih vidimo i u Španiji, moguće su nesuglasice i između samih članica, kao sto su one između Turske I Grčke, ali uvijek na kraju bude medijacija, savezništvo, interesi. I te vrijednosti Saveza uspijevaju da sačuvaju mir. Posljednji primjer za to su dešavanja u Crnoj Gori. Sjeverna Makedonija 8. septembra slavi Dan nezavisnosti, 29 godina kao samostalna država, a prvi put se praznik obilježava pod zastavom NATO alijanse. Jasno je da su pokušaji da se država raspadne propali, bar dok postoji i NATO, a uprkos proruskoj propagandi da će to biti brzo, ja se ne bih kladio na tu varijantu. Barem ne sljedećih 50 godina.

(autor teksta je poznati makedonski novinar i urednik Sead Rizvanović)

Prethodni članakAkcija SIPA-e u Ugljeviku i Doboju: Uhapšen osumnjičeni za ratne zločine na Bošnjacima kod Teočaka
Naredni članakIstraga o lažnim bh. pasošima se nastavlja: I narko boss Davor Trajković ima važeći bh. pasoš