Izborna kampanja je u punom jeku i gdje god se okrenemo, bombardovani smo slikama i zavodljivim obećanjima mnogobrojnih stranačkih kandidata. Krenete ujutro na posao, a sa bilborda i okolnih fasada vam se smiješe fotošopirani budući funkcioneri. Pođete na pijacu po fasungu, na prvoj raskrsnici vas zaskoče entuzijastični omladinci-aktivisti sa partijskog štanda i utrpaju vam u cekere sa povrćem propagandni materijal. Kliknete na naslov na nekom portalu da pročitate tekst, automatski vam iskoči plakat kandidata koji, jasno, ima samo jednu poruku za vas – da glasate za njega i njegovu stranku. Siđete do sandučića da pokupite poštu, u haustoru vas iz mraka vreba Peđa Kojović. Izađete u noćnu šetnju da malo razbistrite mozak, sudarite se s Dijom i Harisom koji u naletu kreativnosti snimaju novi spot…
U televizijskim debatama i saopćenjima stranačke centrale i kandidati međusobno se takmiče ko će koga više uvrijediti, poniziti, ismijati, oklevetati, javno osramotiti bez imalo obzira prema protivniku, ne štedeći ni porodice, ni privatne živote. Jer, zna se – u ljubavi, ratu i mjesecu uoči izbora, dozvoljeno je apsolutno sve.
(NE)KULTURA DIJALOGA
Ako pitate sugrađane i sugrađanke, nemali broj njih će vam bez sumnje reći kako sav ovaj predizborni cirkus doživljavaju kao ništa drugo do čisto i nepatvoreno psihičko nasilje, od kojeg ne mogu pobjeći čak ni u vlastitoj kući. No, kada se u tom svakodnevnom silovanju uma i zdravog razuma obični građanin, to jest potencijalni birač usudi izraziti verbalnu kritiku i frustraciju prema određenom političaru/ki ili stranci, moglo bi mu se veoma lako desiti da završi iza rešetaka. I to, nećete vjerovati, pod optužbom za psihičko nasilje! Upravo to se, evo, (opet) dogodilo Amiru Pašiću Faći, koji je (opet) uhapšen jer ga je (ovog puta) za psihičko nasilje prijavila načelnica Općine Novo Sarajevo Benjamina Karić. Usred stranačkih tribina, užurbanih asfaltiranja ulica, navrat-nanos otvaranja mostova i posebno zahtjevnih druženja sa „populacijom“ koja crpe energiju i onim najžilavijima, načelnica Karić pronašla je vremena da podnese krivičnu prijavu protiv građanina Faće. Koji je, jasno, promptnom reakcijom policijskih snaga odmah priveden zbog vrijeđanja i javnog prozivanja iste.
Pašić je, podsjetit ćemo, u julu ove godine prvostepeno osuđen na dvije godine i osam mjeseci zatvora zbog psihičkog nasilja nad više osoba, među kojima su federalni ministar policije Ramo Isak, zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Duška Jurišić te supruga predsjednika NiP-a i ministra vanjskih poslova Dalija Hasanbegović-Konaković. Prije toga je u pritvoru odležao punih devet mjeseci (više i od nekih osumnjičenih ratnih zločinaca), a sud mu je pritvor ukinuo tek nakon ozbiljno narušenog zdravstvenog stanja. Sada će se, po svemu sudeći, vjerovatno vratiti u zatvor.
Da je Pašić jedini koji na društvenim mrežama vrijeđa Benjaminu, Ramu, Dušku i druge, ovo bi bila zemlja sretnih ljudi. Sigurno je da nam u tom slučaju ne bi trebali ni izbori svake dvije godine. Ali, nije jedini. On je tek pojedinac među hiljadama nezadovoljnih, iznevjerenih, ljutitih, frustriranih građana i građanki koji svakodnevno kritikuju i aktuelnu vlast i opoziciju koja teži da ponovo postane vlast. Neko to radi trudeći se da u komentarima i raspravama na internetu bude koliko-toliko pristojan, da poštuje kulturu dijaloga i snagu argumenata, a mnogi – poput Faće – sipaju vulgarnosti i psovke kao „ispušni ventil“. I to je naprosto tako. Ipak, nekako se, eto, (u)desi da organi reda uvijek pokucaju upravo na vrata „influensera“ Faće, inače bivšeg dobrog prijatelja pojedinih istaknutih sarajevskih političara i stranačkih lidera, i bez imalo milosti ga „spengaju“ (što bi rekao premijer Nikšić) zbog izgovorene riječi.
JURE, KREŠIMIR I TITO
Oni koji danas sebe predstavljaju kao čuvare demokratije često vole posegnuti za pričom o bivšem komunističkom sistemu kao moćnim argumentom da su, ovakvi samo naizgled nesposobni kakvi jesu, ipak uspjeli izgraditi državu i društvo slobodnomislećih ljudi i građana koji, na koncu, na biračkim mjestima sami odlučuju o vlastitoj sudbini. U tim bolnim prisjećanjima na „mračni“ režim teška srca priznat će vam da, jeste, imali smo jaku i razvijenu namjensku industriju, jeste, imali smo ogromno međunarodno uvažavanje, jeste, imali smo stanove za radnike i javno zdravstvo koje nije zaostajalo za svjetskim centrima, sve smo to imali, ali zato nismo smjeli pisnuti nijedne protiv Tita! Ispričaš negdje u kafani vic o Maršalu, ili ga ne daj Bože opsuješ, i eto te već sutradan gdje pokajnički tucaš kamen na Golom otoku dok ti sunce nemilosrdno prži kožu – tako barem tvrde naši demokratski političari. Pa, hajde da malo prekopamo sudske arhive i vidimo da li je baš bilo tako.
Slučaj prvi: Jure Njegovan, Dalmatinac. Četvrtog maja 1980. godine, na dan Titove smrti, u privatnoj kući, pred nekoliko ljudi i pod uticajem alkohola, rekao je: “Krepao je onaj pas Maršal Tito.“ Okružni sud u Zadru proglasio ga je krivim za povredu ugleda SFRJ. Kazna: pet mjeseci zatvora.
Slučaj drugi: Krešimir Imbriovčan, Zagrepčanin. U kafani govorio da “je… mater Titu…, tko je.. državu, Tito je lopov i lažov…“. Osuđen 1984. prvostepeno na jednu godinu zatvora. Vrhovni sud Hrvatske, uzimajući u obzir smanjenu uračunljivost zbog alkohola, kaznu mu je smanjio na šest mjeseci zatvora.
Dakle, verbalni prijestupnici Jure i Krešimir su u Jugoslaviji zbog psovanja i vrijeđanja tada već pokojnog Josipa Broza zajedno dobili manju kaznu nego što je Amir Pašić Faćo u demokratskoj Bosni i Hercegovini dobio zbog psovanja i vrijeđanja Rame, Duške i ostalih. Pojedinačno, Jure i Krešimir su osuđeni na manje kazne nego što je Faćo do sada proveo samo u pritvoru zbog verbalnog delikta.
I ne, ne trebate imati nikakvu dilemu – ono zbog čega svako malo zatvaraju Faću je isključivo verbalni delikt. To je ujedno i poruka vlasti građanima, jasna i direktna – danas je to Faćo, a već sutra, kada vaš komentar na Facebooku, X-u ili TikToku posebno iznervira nekog predstavnika vlasti, to ćete biti vi. A psihičko nasilje? To su vam, između ostalog, ove parole i obećanja o svijetloj budućnosti koje čitate sa predizbornih plakata dok nemate vode da se okupate kad dođete kući s posla. Ili, da se malo našalimo pod prijetnjom pritvora: plakati su im samo Bogu plakat’!
