Bosna i Hercegovina je (konačno!) dobila status kandidata za Evropsku uniju. I to je – opet, konačno! – jako dobra vijest, jer otvara procese koje toliko čekamo i kojima vlasti ove zemlje, na svim nivoima, uspješno odolijevaju već dosta dugo. U ovom času najmanje su važne jalove debate o tome ko kome više treba, BiH Evropi ili Evropa nama, srećom po sav normalan svijet, svi oni koji imaju ovu vrstu dilema davno su se deklarirali kao licemjerni zagovaratelji principa što gore, to (njima) bolje, a jednako su degutantne i samohvale k’o fol zaslužnih, ala Bisera Turković.

Najveći doprinos

Ovoj zemlji ministrica vanjskih poslova najviše će doprinijeti istekom mandata, što bi se – za divno čudo – trebalo dogoditi već početkom naredne godine, kada bi realno trebalo očekivati novo Vijeće ministara.

U odnosu na ranije postizborne procese, ispraćaj družine Zorana Tegeltije, koju zaista niko po dobru neće upamtiti, doima se ekspeditivnim, a po svemu onome što se od budućih partnera u vlasti (izraz na kome insistira Milorad Dodik, negirajući koaliciju) može čuti, slična brzina svjetlosti trebala bi pratiti i entitete. U Republici Srpskoj sve se manje-više već zna, a procesi u Federaciji ovise o SDA, koja će dobiti priliku da na djelu pokaže je li joj zaista Bosna i Hercegovina važnija od uskostranačkih interesa.

Lider ove partije Bakir Izetbegović prijeti blokadom, pa unaprijed krivcima proglašava osmorku kojoj zamjera ignoriranje biračke volje. Istina je da je SDA u oktobru izvojevala ubjedljivu izbornu pobjedu, a sam Izetbegović doživio još ubjedljiviji poraz, što je pomoglo osmorci da se i doslovno sabere i odvaži da preuzme odgovornost s obzirom na to da je Denis Bećirović, kao kandidat združene opozicije, ušao u Predsjedništvo BiH. Što, naravno, i dalje ne umanjuje biračku volju, odnosno stranačku opredijeljenost, no podvala je tvrditi kako su (združeni) birači osmorke manje vrijedni od glasača najmoćnije bošnjačke partije. Demokracija kao legalan (i legitiman) model podrazumijeva brojanje ruku u parlamentima, a osmorka – pokazalo se to i na izboru rukovodstva federalnog Zastupničkog doma – ima većinu. Tako se opet vraćamo na Dom naroda Federacije BiH, onaj oko kojeg se od prošlog ljeta lome koplja (i) zbog odluke visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta da poveća broj zastupnika u klubovima i tako provede odluku Ustavnog suda BiH iz slučaja Ljubić. Ogorčenost partija sa sjedištem u Sarajevu ovom Schmidtovom odlukom svodila se na objašnjenje kako je HDZ dobio doživotnu priliku da blokira Federaciju, a danas, zahvaljujući i ovim izmjenama, Izetbegović prijeti kako će to učiniti SDA?!

Naravno, sad nam se otvara prilika da na djelu vidimo i učinkovitost izmjena u domenu deblokade Federacije i, kako rekoh, da izvagamo snagu probosanskog angažmana SDA. Ko gubi, ima pravo da se ljuti, ali ima i obavezu da se pogleda u ogledalo: u procesima postizbornog dogovaranja došla je na naplatu stranačka (ili Izetbegovićeva?) nespremnost za bilo kakvu suradnju i ispostavilo se da SDA ne samo da nema saveznika u strankama bošnjačke orijentacije nego nema ni minimum uvažavanja od onih s kojima je godinama vladala. Ovih dana se nemilice dijeli Dodikova fotka s pogledom u mobitel i potpisom “95 propuštenih poziva od Izetbegovića”. Iskreno, teško mi je povjerovati u tvrdnju lidera SNSD-a da ga je Izetbegović zvao, a on se kao nije htio javiti, javna je tajna, naime, da SDA nema ni pregovarački tim za razgovore o vlasti, ima samo najavu svog lidera kako se kani susresti sa Željkom Komšićem. Rezultate susreta, ako ga je bilo, nismo saznali. No, jesmo čuli Dragana Čovića kako u ime HDZ-a odustaje od jednog ministarskog mjesta u Vijeću ministara (do sada je važio princip 3+3+3+predsjedatelj) o kome će se dogovoriti SNSD i osmorka, dok će se HDZ zadovoljiti s predsjedateljem i dva ministra. I valjda niko nema dileme da je ovaj velikodušni Čovićev istup rezultat njegove namjere da upravo Izetbegoviću i SDA fakturiše i dosadašnju blokadu Federacije kojom je osobno dirigirao.

Slično se ponaša i Dodik, koji posljednjih dana javno okrivljuje SDA što su zaustavljeni evropski projekti finansiranja na prostoru RS-a, pokušavajući na taj način sprati svoju krivicu bahatog kršenja Dejtonskog mira i Ustava BiH. No, da Dodik umije oprezno dijeliti odgovornost, pokazuje podatak da, recimo, o svojim dvostrukim američkim sankcijama mudro šuti, ne zato što mu niko neće povjerovati da mu ih je isposlovao Izetbegović, već zato što njegove poluge moći debelo osjete učinkovitost sankcija, pa ih ne želi dodatno iritirati. Zato Dodik jedno govori na presu povodom potpisivanja partnerstva sa Čovićem i osmorkom, a posve drugo u intervjuu za Sputnjik, osobno glasilo Vladimira Putina na Balkanu. No, koliko god on iritirao svojim izjavama, i dalje su važnija djela, poput onog jednoglasnog usvajanja ANP-a za narednu godinu, pardon programa reformi za put u NATO, koji “ide svojim tokom, iako se SNSD ne slaže sa HDZ-om i strankama osmorke da ga treba ubrzavati”. Naravno, za ovu zemlju i sve nas koji živimo u njoj bilo bi mnogo bolje da i SNSD nema koalicijske partnere kakvog Dodik nesumnjivo ima u Čoviću, ali u Dodikovoj nasušnoj potrebi da saučestvuje u državnoj vlasti valja prepoznati dvije jako važne činjenice: prva je da njegova moć rapidno slabi, što savršeno ilustrira podatak o količini izbornih prevara za kojima je morao posegnuti da bi pobijedio, u odnosu na sebe gotovo anonimnu protukandidatkinju. A druga je upravo ta njegova nasušna potreba da SNSD bude dio vlasti, za koju više i ne krije da je doživljava kao pitanje vlastitog opstanka. I upravo se na tome kani pogađati, vidljivo je i golim okom.

Osmorki stoga nimalo neće biti lako. SDP, Narod i pravda, Naša stranka, Stranka za BiH, BH inicijativa – Fuad Kasumović, Pokret demokratske akcije, Narodni evropski savez i stranka Za nove generacije, šarolika su družina za koju nimalo nije nevažno da ih je čak pet nastalo odvajanjem iz SDA, pri čemu je jedan od pet – Mirsad Kukić, PDA – pod američkim sankcijama zbog zloupotrebe službenog položaja. No, ideološko razumijevanje među ovom petorkom nesumnjivo postoji. SDP je lider pa unaprijed ima opravdanja za ustupke ove vrste, ali baš zato treba razumjeti Našu stranku koja je već usamljena sa svojim stavovima o gender korektnoj kadrovskoj politici. Najteži zadatak će svakako biti doskočiti iskustvu starih lisaca i infrastrukturno vrlo organiziranih stranačkih mehanizama, kakvim raspolažu i Dodik i Čović. Na njihovoj su strani zapravo tek ambicija da donesu promjene, što je veliko, i potpisani sporazumi koji sve obavezuju na ispunjavanje zahtjeva Evropske komisije, za početak onih famoznih 14. Kako god, svi zajedno, a nove vlade prvenstveno, zaslužuju onih 100 dana da pokažu šta hoće i mogu učiniti. A građani BiH čestitke za kandidatski status, koji smo konačno i dobili. Pa i ako je Evropa malo progledala kroz prste našim vlastima, sad je zaista do nas.