Šta je starije – kokoš ili jaje, već odavno nije pitanje bez odgovora barem kada je riječ o politici Milorada Dodika. Dakle, prvo lider SNSD-a – i da ne zaboravimo, član Predsjedništva BiH – proglasi Aleksandra Zolaka “neprijateljem broj 1 Republike Srpske”, pa onda Vlada RS-a podnese krivičnu prijavu protiv njega, da bi onda opet nastupio Dodik s obećanjem kako će Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine čiji je Zolak direktor, biti ukinuta već ove sedmice na prostoru RS-a, što prati i najava iz Skupštine RS-a da očekuju lex specialis kojim će nadležnost državne agencije biti protjerana s prostora entiteta. Za sve koji vjeruju kako je riječ o retoričkim vježbama, malo podsjećanje: Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, prošle je sedmice donijela ukaz prema kojem u RS-u ne važe izmjene Krivičnog zakona BiH, koje je donio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, a kojima se krivično kažnjava negiranje genocida i drugih ratnih zločina od 1945. do danas.
Sankcije
U Službenom glasniku RS-a ovaj je ukaz objavljen uz proglašenje dva zakona u RS-u, jedan se odnosi na neprimjenjivanje Inzkovog zakona, a drugi na zabranu “omalovažavanja i izrugivanja” RS-a.
Receptura, dakle, postoji, primjenjuje se i zato treba ozbiljno razmotriti i ostala Dodikova obećanja slične vrste – ukidanje OSBiH, Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, Uprave za indirektno oporezivanje… Ministarstvo odbrane naše zemlje oštro je demantiralo da je u Oružanim snagama ili bilo kojem segmentu odbrambenog sistema sprovedena anketa o raspadu OSBiH (bilo bi to eklatantno kršenje Zakona o odbrani i Zakona o službi u OSBiH, podsjećaju), no polujavno se već govori kako je osobno Dodik obećao srpskim dužnosnicima da “neće ostati bez posla, RS će za njih napraviti dvije vatrogasne brigade”, što zapravo znači da bi vatrogasci i Civilna zaštita RS-a mogli biti pojačani s vrhunski obučenim vojnicima, po svim NATO standardima. Ako je suditi po nastupima bivšeg (smijenjenog) predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, danas Dodikovog pravnog savjetnika, pravosuđe ima samo jedan aksiom: praviti (zakonsku) razliku između Srba i Srba koji podržavaju Dodika. Vijest da Gordana Tadić, (još) glavna državna tužiteljica, ignorira zahtjeve svojih kolega za procesuiranje Milorada Dodika zbog ovih pothvata, nije samo doprinos argumentima za njezinu smjenu već mnogo više pokazatelj političkog upravljanja Tužiteljstvom BiH iz onih centara moći čiji je Tegeltija bio nesumnjiva produžena ruka. Njegov, sada i formalni šef istovremeno se hvali međunarodnim centrima moći koji – kako to objašnjava – podržavaju nezavisnost i samostalnost RS-a (u Bosni i Hercegovini). Ova zagrada zapravo stoji iz samo jednog i jedinog razloga: gotovo sam sigurna da su je Dodiku sugerirali upravo oni koji zdušno okreću glavu od njegovih prijetnji ratom, puštajući ga da zakonima u NSRS-u otcjepljuje RS.
OHR neće reagirati, pohvalio se novi visoki predstavnik Christian Schmidt u intervjuu na N1 sve pitajući se naglas čemu sve to služi. Bit će da je upravo on, čudom se čudeći, i inicirao saopćenje veleposlanika Upravnog vijeća za provedbu mira u BiH (PIC), koji je – vjerovali ili ne – pozvao sve političare da “odbace retoriku koja vodi destabilizaciji i podjelama te da prekinu sve aktivnosti u tom pogledu, uključujući i prijetnje otcjepljenjem i osporavanje postojanja BiH kao jedinstvene, suverene države koja se sastoji od dva entiteta”. Ruska ambasada se nije potpisala čak ni ispod ove bljedunjave retoričke vježbe, u kojoj je – za razliku od nekadašnjih PIC-ovih saopćenja – izostala i već poslovična zabrinutost. Umjesto nje, 11 ambasadora odazvalo se na Dodikov sastanak poslije kojeg je bilo više no jasno da se oglušio o zahtjev PIC-a i netom nakon saopćenja nastavio sa zapaljivom retorikom i još zapaljivijim prijetnjama miru. Vrijedi zato pobrojati tih 11 Dodikovih sugovornika, da ne kažem ekselencija: to su ambasadori Mađarske, Hrvatske, Švedske, Slovenije, Grčke, Švicarske, Rumunije, Poljske, Norveške, Slovačke, Bugarske plus zamjenik šefa Delegacije EU u BiH. Nakon sastanka Dodik je kazao: “Dat ću državnim sudijama i tužiocima rok da napuste RS. Ako to ne učine, poduzet ćemo aktivnosti. Kasarne Oružanih snaga ćemo preuzeti kao Slovenci kasarne JNA 1992. godine.”
Sastanku u Istočnom Sarajevu nisu prisustvovale delegacije ambasada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, kao ni Francuske, Italije i Njemačke, te još najmanje desetak pozvanih, a neki su – ganjajući zlatnu sredinu – poslali niže diplomatske službenike. Dva su momenta bitna: i među onima koji nisu imali petlje da se ne odazovu na Dodikov poziv, važan faktor je bio Vučić, odnosno bliskost srbijanskog predsjednika sa, naprimjer, mađarskim premijerom Victorom Orbanom. Ali valja kazati da ni cijela Višegradska grupa nije bila zastupljena na ambasadorskom nivou: Češka je, recimo, ostala odana svom principijelnom stavu u uvažavanju Bosne i Hercegovine i mira u njoj, odnosno istrajnosti u nemiješanju u unutarnje stvari drugih zemalja. Što svaka podrška Dodikovim stavovima izravno jeste, s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata zemlja u punom suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Na što se precizno osvrnula jedino Ambasada SAD-a u BiH, podsjećajući da “ne postoji ustavni put kojim bi se jedan entitet jednostrano povukao iz državnih institucija”. Američki ambasador Eric Nelson je nedavno najavio i nove sankcije, a ovih dana – odgovarajući na novinarska pitanja – iz Ambasade je stigla i vijest da su “SAD spremne da koriste sve raspoložive sankcije protiv onih koji podrivaju ili omogućavaju podrivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma”. Velika Britanija je stala uz SAD, a u kuloarima se šuška kako ozbiljne zemlje Zapadne Evrope, one koje uistinu baštine evropske vrijednosti, razmatraju mogućnost da pojedinačno podrže sankcije kako ne bi zavisile od usaglašavanja unutar EU, suočene zapravo sa istinom da ima zemalja i u samoj EU koje na pijedestal civilizacijskih vrijednosti podižu argumente sile, u koje se, uostalom, zaklinju i njihovi (populistički) lideri.
Važi i danas …
No, gdje je tu postmerkelovska Njemačka i njezin istureni igrač na Balkanu Christian Schmidt? Ne treba biti pretjerano strog prema ovom najnovijem visokom predstavniku: na riječ sankcije ne pale se samo njegovi alarmi. I prije nego je došao, još u doba kada je Dodik započeo prelaz s retorike na konkretna djela, njemačka ambasadorica u našoj zemlji požurila se pohvaliti kako ne samo Berlin već ni EU neće podržati sankcije i na taj način zapravo dala zeleno svjetlo Dodiku da nastavi, ali i minimizirala angažman Misije EU u BiH čiji šef Johann Sattler nastoji udahnuti više Evrope na Balkan. U međuvremenu se dogodio Schmidt, koji se ponosno hvali Vučićevom podrškom i ne osvrće se na uvrede koje mu sipa Dodik. Baš kao da se Vučić, neki dan u Raškoj, nije podjednako zabrinuo zbog pritiska na Dodika i RS, koji eto očekuje od zapadnih zemalja, prvenstveno SAD-a. Ne mora se visoki predstavnik baviti baš takvim trivijalnostima, ali trebao bi makar svojim poslom. I to ne onako kako to bilo ko od njega očekuje, već unutar mandata koji mu je dao PIC. Njegova lična uloga – u suprotnom – mogla bi postati historijska, onako kako je svijet, recimo, upamtio generalnog sekretara UN-a Butros Butros Galija, koji je posljednji saznao ko to ratuje na Balkanu. A Raif Dizdarević mu je, 10. aprila 1992. godine, pisao o ratu u BiH, rušenju gradova i sela, i upozorio ga: “Ako se brzo ne zaustavi rat u BiH, uvjeravam Vas da će njegove posljedice po mir i odnose na ovom prostoru i širem balkanskom i južnoevropskom području, biti katastrofalne. Ovo će postati trajno žarište širih sukoba i velikih nesreća.”
Može se reći da slično važi i danas. Ko ne vjeruje nek’ pažljivo pročita Dodikovo poređenje RS-a i Slovenije iz 1992.
