„Eno ti Dude Čampare u Istočnom Sarajevu, sjedi sa Acom Makedoncem u njegovom restoranu“. Ovo mi je prije skoro tri godine poručio poznanik tvrdeći da je svojim očima vidio državnog tužitelja Dubravka Čamparu u krajnje neprimjerenom, kompromitantnom društvu sa ozloglašenim „kontroverznim biznismenom“, da baš ne kažem – kriminalcem. Bilo je u podtekstu te poruke i nevješto skrivenog predbacivanja na mene adresiranog ( „eno ti…“) koje je podrazumijevalo moju blisku povezanost sa Čamparom, po principu „prijatelj tvog prijatelja je kriminalac“.
Nisam zamjerio pošiljatelju poruke, ne bi on bio ni prvi ni posljednji koji je uzeo zdravo za gotovo (pošto kupio na medijskom buvljaku, po to i prod'o) višegodišnju medijsku („Avazovu“) neutemeljenu kampanju uvjeravanja javnosti da sam pripadnik tzv. „Gatačkog klana“, tobožnje maligne, zavjereničke pravosudno-policijske družine na čijem je čelu familija Čampara. Nekako u isto vrijeme, jedan dobri čovjek iz Hercegovine poslao mi je u Sarajevo vrijedan poklon – dvije tegle ljekovitog meda iz osobne radinosti. „Kuriru“ koji je poklon nosio u Sarajevo rekao je da ne zna moju kućnu adresu, ali je najsigurnije da poklon odnese u kabinet ministra policije Aljoše Čampare, a tamo ću ga ja brzo preuzeti. „Čitajući ‘Avaz’ stekao sam dojam da ti ne izlaziš iz Čamparinog kabineta“, objasnio je naknadno izvinjavajući se nakon što sam mu rekao da sam ministra policije vidio 2-3 puta u životu, a u njegov ministarski kabinet nikad nogom kročio nisam.
VJERUJEM, NE VJERUJEM
Nego, da se vratimo na početak teksta. Odavno nisam bio u kontaktu sa Dubravkom Čamparom („Je li to Senči nešto ljut na mene?“, pitao je zajedničkog poznanika u kafiću „Bugatti“ prije 3-4 godine). Nisam želio taj „odnos“ prekinuti/odmrznuti provjeravajući kod njega osobno da li je zbilja sjedio u kafani sa Aleksandrom Mičićem – Acom Makedoncem. Pokušavao sam cijelu tu stvar objektivizirati, sagledati je iz nekoliko uglova. Makedonac Mičić je nekoliko mjeseci ranije sudjelovao u krvavom incidentu u Istočnom Sarajevu u kojem je i pucao i bio upucan. Taj je slučaj preuzelo Tužiteljstvo BiH, odnosno tužitelj Čampara, pa ima logike i razloga da razgovara sa jednim od aktera tog revolveraškog obračuna; i to je u opisu tužiteljskog posla. Međutim, ono što jeste sporno, ako je do susreta došlo, je zašto sa osumnjičenim akterom pucnjave nije razgovarao u službenim prostorijama Tužiteljstva BiH, nego je to učinio u Makedončevom luksuznom restoranu?! Ali, dumao sam dalje, da je bilo išta suspektno u njihovom odnosu, da li bi u tom slučaju postupajući tužitelj koji nimalo nije naivan sebi dopustio luksuz da se u po’ bijela dana susretom sa kriminalcem izloži znatiželjnim pogledima stanovnika Istočnog Sarajeva? Uostalom, popularna kultura, filmografija i krimi-književna baština krcate su primjerima boraca za pravnu državu (policajaca, tužitelja) koji se prerušavaju u mafijaše i intimiziraju sa njima, naravno i obrnuto, mafijaša u redovima policije i drugih zaštitnika pravnog poretka. Rečeno jezikom filmskog sladokusca; referirajući se na Scorseseov film „Departed“ (odnosno honkonške „Paklene poslove“, kojeg je veliki holivudski majstor „prepisao“ i prepakovao), želio sam vjerovati da je u spornom događaju Dubravko Čampara – Leo De Caprio, a ne Matt Damon, paklena mafijaška guja u policijskim njedrima.
Da skratim: nisam potcijenio informaciju (i njene turobne implikacije) o spornom susretu državnog tužitelja sa među-državnim kriminalcem, ali nisam bio sasvim uvjeren da je tačna.
I nije to bilo prvi put da sam bio rezerviran prema sličnim haberima koji su mi upućivani sa raznih, manje ili više relevantnih mjesta. Bio sam, dakle, pristrasno sumnjičav prema takvim vijestima i neoprezno benevolentan prema tužitelju Čampari. Kada mi je prije nekoliko godina dojavljeno da su on (ili brat mu, svejedno) u nekoj kafani sjedili sa Milanom Tegeltijom, tada predsjednikom VSTV-a BiH i Muhamedom Ajanovićem, sveprisutnim zubarom, nisam vjerovao. Više sam vjere poklonio njegovim pisanim porukama u kojima je Čampara iznosio mnogo gore (i stručnije) mišljenje o toj dvojici opskurnih tipova nego što sam ga ja imao i javno prezentirao.
Nakon što mi je „mreža pomagača“ došapnula da su se braća Čampara pomirila sa Fahrudinom Radončićem sklapajući pakt o međusobnom nenapadanju, ponovo sam bio skeptičan vjerujući da ljudi koji raspolažu sa mrvom samopoštovanja, ljudske časti i profesionalnog digniteta, takve stvari ne rade ni po koju cijenu nakon svega što im je on napisao i izgovorio.
SLUČAJEVI KOJIH NEMA
Da ne govorim o tome kako mi je nerazumno i neprihvatljivo djelovalo upozorenje jednog njegovog kolege od prije petnaestak godina da sam naivan ako vjerujem da Dubravko Čampara nije sudjelovao u, kako je kazao, „posušivanju“ slučaja „Reket“. Sjetit ćete se, to je ona nikada procesuirana kriminalna svinjarija vrha SDP-a BiH predvođenog Zlatkom Lagumdžijom i Damirom Hadžićem u kojoj su oni tražili pare od sarajevskih biznismena. Slučaj je bio u nadležnosti Tužiteljstva BiH, gdje se kiselio u nečijim ladicama godinama, da bi kasnije bio spušten na lokalno, sarajevsko pravosuđe, gdje je vuk pojeo magarca, poput slučaja optužnice protiv Dragana Čovića…
“Dudo tvrdi da je ‘Reket’ zaštekao glavni tužitelj Milorad Barašin, ali prije će biti da je to on obavio“, glasilo je to „rano upozoravanje“ na koje sam se također oglušio.
„Eno ti Dude Čampare kod Mustafe u SOS-u sa Kemalom Čauševićem“, govorio mi je prije 10-12 godina dobro neupućeni izvor iz kafane. U to vrijeme Čampara je zastupao optužnicu na suđenju bivšem direktoru Uprave za indirektno oporezivanje. Laknulo mi je kada mi je odgovorio da nije tačno da je sjedio sa njim, nego da je taj neko ko mi je rekao pomiješao Čauševića i Asima Sarajlića, sa kojim jeste kafenisao… Kasnije će se pokazati da između te dvojice SDA-ovih kapitalaca baš i nema neke velike razlike, s tim da jedan jeste, a drugi nije uhvaćen sa rukama u pekmezu…
Nego, kada sam i zbog čega sam prekinuo komunikaciju sa tužiteljem Čamparom?
Ovako je to bilo. Prije 3-4 godine u sudnici sarajevskog Općinskog suda Oleg Čavka, državni tužitelj koji me je tužio za klevetu i druge navodne laži o njemu pisane, kaže: „Tuženi Senad Avdić po nalogu braće Čampara kontinuirano radi na mojoj diskreditaciji“.
Kako sam diskreditirao tužitelja Čavku? Tako što sam napisao da je „otuđio dokazni materijal iz jednog aktuelnog sudskog predmeta i donio ga kući… odnosno ukrao iz Suda BiH mobitel optuženom (krupnom) kriminalcu Anesu Kurbegoviću“.
Kada sam pisao tekst, a ni dok sam slušao Čavkine riječi u sudnici, nisam pojma imao da on nije snosio nikakvu odgovornost za taj kriminalni čin samo zato što ga je amnestirao postupajući tužitelj. A državni tužitelj je bio, pazi sad: Dubravko Čampara!? Nakon što sam na portalu „Istraga“ pročitao (policijskim putem utvrđenu dokumentiranu storiju) da su dva državna tužitelja u noći kad je jedan trebao hapsiti drugoga sjedili zajedno u kafani, pitao sam njihovog bivšeg šefa Božu Mihajlovića da li je to moguće. „Nažalost, jeste, Dudo ga je spasio od zatvora“, odgovorio mi je. I to bi bilo, to; nećemo tako, Dudo, nećemo, nećemo… što bi rekao Campo/Šintor u „Dolly Bell“…
(ČAM)PARA VRTI GDJE BURGIJA NEĆE
Dubravku Čampari, državnom tužitelju, koji je to formalno još koji dan, u sklopu opsežne istrage koja se vodi protiv njega u nekoliko ozbiljnih predmeta i teških sumnji jučer su oduzeti mobiteli. Ako su u nekom od njih sačuvane poruke koje je svojedobno razmjenjivao sa mnom, mogle bi one za njega predstavljati određenu olakšavajuću okolnost. Njihovim vještačenjem bi istražitelji mogli saznati šta je ne tako davno državni tužitelj mislio, pisao i govorio o brojnim akterima iz političkog, kriminalnog i pravosudnog miljea sa kojima ga posljednjih mjeseci povezuju. Bi li se i mene tim putem moglo kompromitirati? Da, vjerovatno bi ta forenzika mogla isčačkati i ponešto. Recimo, kako sam ga, nemajući drugog izbora i načina molio da preko direktora Hitne pomoći („Aljošinog čovjeka“, kako se govorilo) omogući moje evakuiranje iz stana u bolnicu, što je i učinjeno: (Čam)para vrti gdje burgija neće…
Kako god se okončala istraga, došlo, ili ne došlo do njegovog sudskog sankcioniranja, tužno je, nedolično je, neoprostivo je biti ono za šta se sumnjiči državni tužitelj Dubravko Čampara. Naročito ako se zna da je imao sve pretpostavke i prerogative da bude na drugoj strani, profesijom i etikom trajno odvojenoj od Ace Makedonca, Gordana Memije i sličnih tipova sa kojim ga se, navodno osnovano, povezuje.
