Kada je prije nešto više od godinu dana Milorad Dodik na glavu stavio kačket sa sloganom „Make America Great Again“ i ispred Palate RS u Banjoj Luci slavio pobjedu predsjednika Donalda Trumpa, svi su mu se smijali. Dobro – ne baš svi, ali većina političara i medija u Federaciji BiH. Godinu dana kasnije, Milorad Dodik je u Washingtonu zajedno sa svojom najbližom saradnicom Željkom Cvijanović i sutra će prisustvovati Molitvenom doručku koji će okupiti više od 3.000 zvanica iz preko 100 zemalja, uključujući i predsjednika SAD, koji će tradicionalno održati govor.
OD NETANYAHUA DO TRUMPA
U proteklih sedam dana, Željka Cvijanović se u Washingtonu susrela i srdačno ispričala sa nekima od najbližih Trumpovih saradnika, uključujući sekretara za ekonomiju Howarda Lutnicka, kongresmenke Claudiu Tenney i Annu Paulinu Lunu te senatora iz Wisconsina Rona Johnsona. Za to vrijeme, Milorad Dodik je, u svojstvu predsjednika SNSD-a, otputovao u Jerusalem i sastao se sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, od kojeg je tražio – i po svemu sudeći dobio – podršku za svoje secesionističke planove. Sama činjenica da je Netanyahu pristao da primi Dodika iako on više ne obnaša funkciju predsjednika RS-a, šalje jasnu poruku da politički vrh Izraela ne polaže mnogo na suverenitet Bosne i Hercegovine.
“Sastanak sa premijerom Izraela Benjaminom Netanyahuom bio je jedan od najboljih sastanaka na kojima sam učestvovao u posljednjim decenijama”, zadovoljno je zaključio Dodik.
Potom je produžio u Budimpeštu po dodatnu dozu podrške od svog saveznika Viktora Orbana, a odatle se ekspresno ukrcao na avion za Washington. Dodik i Cvijanović danas su se zajedno sastali sa republikancem Andyjem Oglesom, jednim od najodanijih Trumpovih saveznika u Kongresu.
Kada je nakon pobjede Donalda Trumpa i njegovog zvaničnog preuzimanja mandata u Bijeloj kući Milorad Dodik počeo bjesomučno “tagovati” američkog predsjednika u objavama na mreži X, svi su mu se smijali. Dobro – ne baš svi, ali većina političara i medija u Federaciji BiH. Već u to vrijeme, Vlada RS-a angažovala je lobističku kompaniju RRB Strategies LLC, čiji je vlasnik Rod Blagojevich, za promociju i zastupanje (Dodikovih) interesa entiteta RS kod nove Trumpove administracije. Samo u prvoj polovici 2025., Republika Srpska je toj kompaniji isplatila oko 625.000 dolara. Pored ove, angažovane su još tri kompanije, kojima su tokom prošle godine iz budžeta RS-a također isplaćene stotine hiljada dolara. Rekordni iznosi novca koje su Milorad Dodik i Vlada RS uložili u lobiranje rezultirali su, između ostalog, ukidanjem američkih sankcija Dodiku i drugim entitetskim zvaničnicima i firmama iz RS-a. Za sve to vrijeme, predstavnici vladajuće Trojke u Federaciji mjesecima su dosljedno uvjeravali građane kako je Dodik politički mrtav čovjek. Pometen bagerom, poražen, zauvijek nestao sa scene. Na Dodikovo sve intenzivnije umrežavanje sa novom američkom administracijom, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković odgovorio je navrat-nanos potpisujući ugovor sa „lobističkom kućom iz SAD-a“ koju, kako se ispostavilo, čine vlasnici porodične firme za instalaciju i popravku klima-uređaja.
Kada se Milorad Dodik u Banjoj Luci, kao „bjegunac od pravosuđa“, družio sa Trumpovim odanim prijateljima, Rudyjem Giulianijem i Rodom Blagojevichem, svi su mu se smijali. Dobro – ne baš svi, ali većina političara i medija u Federaciji BiH. Blagojevich i Giuliani su politički potpuno nebitni, osramoćeni ljudi urušenog kredibiliteta, govorili su. U januaru 2026., Donald Trump nazvao je Giulianija „najvećim gradonačelnikom u istoriji New Yorka“ i najavioda će ga odlikovati Predsjedničkom medaljom slobode, najvišim civilnim odlikovanjem Sjedinjenih Država. Dva mjeseca ranije, nakon što je Dodik ispregovarao da se njemu i njegovim saradnicima i porodičnim firmama ukinu sankcije, Sabina Ćudić iznijela je čvrst stav da je takav potez OFAC-a potvrda „povlačenja Milorada Dodika“.
MIRNO „RASPAKIVANJE“ BiH
„Moj glavni cilj – nezavisna Republika Srpska, nije nestao i do tog cilja želim doći kroz miran politički proces koristeći međunarodni tajming koji se stvara. Republiku Srpsku će, kada bude proglašena nezavisnost, u roku od nekoliko dana priznati 15 zemalja“, rekao je prije tri dana, nakon posjete Izraelu, Milorad Dodik.
Prije tri decenije, Dejtonski mirovni sporazum je kao primarno „američki proizvod“ učvrstio u to vrijeme prilično poljuljanu vanjskopolitičku reputaciju tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona, koji se pripremao za utrku za novi mandat u Bijeloj kući. Iako za prosječnog američkog birača dešavanja u Bosni nikada nisu spadala u top-teme, parafiranje sporazuma u Dejtonu kojim je okončan četvorogodišnji rat donijelo je Clintonu i njegovoj administraciji imidž efikasnog međunarodnog posrednika i pokazalo da SAD mogu nametnuti rješenje tamo gdje Evropa nije mogla. Kreiranje istog takvog imidža danas je primarni fokus aktuelnog predsjednika Sjedinjenih Država. A dok se sve glasnije priča o „raspakivanju“ Dejtona, Milorad Dodik nepogrešivo je prepoznao politički trenutak u kojem će Amerikancima otvoreno skrenuti pažnju na mogući novi „projekat“ Donalda Trumpa – davanje zelenog svjetla iz Washingtona za proglašenje nezavisnosti entiteta RS.
Niko sa zrncem zdravog razuma i političke trezvenosti više se ne smije Miloradu Dodiku i njegovim planovima, naprotiv. Samo nas još Dino Konaković, negdje sa egzotičnih pješčanih plaža Dubaija, ubjeđuje da je Dodik tek obična „bučna varalica“ i kako je „maknut sa političke scene“.
U ovom trenutku Dodika bi u njegovim secesionističkim namjerama „raspakivanja“ ne samo Dejtona, već i cjelovitosti Bosne i Hercegovine, mogli ozbiljno poremetiti samo predstojeći ponovljeni izbori za predsjednika Republike Srpske i eventualna pobjeda opozicionog kandidata Branka Blanuše. Kakav god da bude ishod, porazna je pomisao da će o dugoročnoj budućnosti i stabilnosti države možda odlučivati tek nekoliko hiljada glasova razlike sa biračkih mjesta u RS-u. Dok Milorad Dodik što direktno, što putem svoje razgranate lobističke mreže pregovara s Netanyahuom i Trumpom, Trojka u Federaciji i dalje ne uspijeva da organizuje ni Zoom sastanak s realnošću. A tu cijenu njihove naivnosti i upornog zabijanja glave u pijesak u konačnici će platiti građani – i država.
