Ove sedmice Evropski sud za ljudska prava objavio je cijeli sadržaj presude u predmetu Kovačević donesene u junu 2025. godine¸, a kojom je odbacio aplikaciju Slavena Kovačevića. Sudija Velikog vijeća Suda Faris Vehabović izdvojio je mišljene. Najvažnije dijelove njegovog protivljenja većinskom zaključku prenosimo u ovom tekstu.
Pitanje mandata v.d. agentica BiH pri Evropskom sudu
Govoreći o tome da li su v.d. agentice Bosne i Hercegovine imale mandat da zastupaju zemlju pred Sudom, koji je aplikant osporavao, a Sud prihvatio kao važeći, Vehabović povlači paralelu sa slučajem postupka revizije u predmetu Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore koji se vodio pred Međunarodnim sudom pravde (MSP).
“Kontroverza je nastala kada je u maju 2016. godine g. S. Softić, prvobitni punomoćnik Bosne i Hercegovine u tom predmetu, zatražio pojašnjenje da li njegovo imenovanje ostaje važeće i za pokretanje postupka revizije presude donesene 26. februara 2007. godine. Sekretar MSP-a ga je obavijestio da je za pokretanje postupka revizije potrebno novo imenovanje. Uprkos tome što nije postojao dokument kojim bi sva tri člana Predsjedništva imenovala g. Softića za punomoćnika u postupku revizije presude iz 2007. godine, dana 23. februara 2017. godine podnesen je zahtjev za reviziju – potpisan od strane g. Softića kao punomoćnika Bosne i Hercegovine – pred MSP. Na zahtjev Suda za pojašnjenjem, dva člana Predsjedništva, uključujući i predsjedavajućeg, izjavila su da Predsjedništvo niti bilo koji drugi nadležni organ nisu donijeli odluku o pokretanju postupka revizije. Treći član je, međutim, smatrao da prvobitna odluka o imenovanju g. Softića ostaje važeća i da je zahtjev za reviziju u okviru njegovog mandata. MSP je zaključio, na osnovu dostavljene korespondencije, da nadležni organi Bosne i Hercegovine kao države nisu donijeli odluku o podnošenju zahtjeva za reviziju presude od 26. februara 2007. godine i da stoga Sud nije bio pravilno nadležan da odlučuje o tom pitanju. U predmetu koji je sada pred nama, a koji je procesno bio veoma sličan, Sud je prihvatio da punomoćnici ne trebaju odobrenje Vlade koju zastupaju, što predstavlja apsurdnu i nemoguću situaciju u bilo kojoj državi (posebno u predmetima poput ovog, gdje je ustavna struktura države dovedena u pitanje). Komunikacija između Suda i Vlade bila je ograničena isključivo na Kancelariju punomoćnika, a Sud nikada nije dobio odgovarajuće odobrenje Vlade za upućivanje predmeta Velikom vijeću”, napisao je Vehabović u izdvojeno mišljenju.
Sukob interesa OHR-a
U smislu aktivnosti OHR-a koji je kao “treća strana” sudjelovao u postupku Vehabović smatra da presude ne pojašnjava sukob interesa Kancelarije visokog predstavnika.
“OHR ima očigledan interes za ishod ovog predmeta, budući da je razmatranje drugih predmeta pokrenutih protiv odluka koje je nametnuo OHR – a koje su se odnosile na izmjene Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona, donesene petnaest minuta nakon zatvaranja biračkih mjesta 2. oktobra 2022. godine – odgođeno od strane Četvrtog vijeća (a stranke su o tome obaviještene) sve dok se ne okonča ovaj predmet”, ističe Vehabović.
Vehabović OHR naziva “državnom na steroidima” sa ogromnim ovlastima da donosi i mijenja zakone, a zbog ističe da se teško može smatrati objektivnom stranom u postupku već prije svega surogatom državnih vlasti.
“Sama ova činjenica bila bi dovoljna da se OHR isključi iz učešća u ovom predmetu, a da se i ne govori o očiglednom sukobu interesa u vezi s drugim predmetima koji se trenutno vode pred Sudom. Ovo predstavlja još jednu ozbiljnu procesnu grešku u ovom predmetu”, smatra Vehabović.
Selektivni pristup Suda
Nadalje, Vehabović navodi da presuda Velikog vijeća namerno ograničava svoje razmatranje podnosiočevih pritužbi, koje su se temeljile na kombinaciji etničkog i geografskog kriterija, te se bavi isključivo teritorijalnim aspektom njegovih pritužbi, potpuno zanemarujući “etnički aspekt”.
“Zašto? U cjelini gledano, u ovom predmetu Veliko vijeće je selektivno biralo argumente koji vode u određenom pravcu, ostavljajući po strani one argumente koji su bili od značaja za ispravan ishod postupka. Tako je podnosilac tvrdio da je njegovo pravo da ne bude diskriminisan kao običan građanin/birač povrijeđeno time što mu je izbor bio ograničen na etnički unaprijed određene kandidate. Nadalje, isticao je da nije mogao izabrati kandidate koji najbolje predstavljaju njegove političke stavove. Svi njegovi argumenti „prevedeni“ su u kontekst diskriminatornog izbornog sistema (što je Sud potvrdio u više presuda) i stavljena je isključiva pažnja na njegovu etničku pripadnost, sa rezultatom da je cijela njegova pritužba na diskriminaciju ocijenjena iz pogrešne perspektive”, navodi se.
Status žrtve
Govoreći o statusu žrtve koji je Sud odbio primijeniti na Kovačevića sudija Vehabović je rekao da je presuda ispunjena netačanim pretpostavkama i da se poziva na sudsku praksu koja je irelevantna za pritužbe koje se odnose na diskriminaciju.
“Presuda ograničava obim podnosiočeve pritužbe prije svega tretirajući diskriminatorni ustroj ukorijenjen u samom Ustavu kao legitiman. Podnosilac je svoje pritužbe temeljio na odbijanju da se izjasni o svojoj etničkoj pripadnosti, svrstavajući sebe u kategoriju „Ostalih“ (koji nisu ni na koji način zastupljeni ni u Predsjedništvu ni u Domu naroda). Međutim, to je potpuno zanemareno u presudi, koja se fokusira isključivo na teritorijalne aspekte (zanemarujući pritužbu kako je navedena u obrascu predstavke). Priroda izbornih pravila je takva da ona ograničavaju čak i izbor osoba koje pripadaju konstitutivnim narodima (ako žele glasati po etničkoj liniji, a čine više od samo malog dijela populacije) i koje žive na „pogrešnom“ teritoriju (za tu situaciju vidjeti predmet Pudarić, koji se bavi isključivo tim (teritorijalnim) aspektom; u tom predmetu podnosilac, Srbin iz Federacije, nije mogao biti kandidat za Predsjedništvo u ime teritorija Republike Srpske). Ovaj aspekt je također potpuno zanemaren”, ističe Vehabović.
Dodaje da je opasna praksa pokušati opravdati sistem koji umjetno dijeli biračko tijelo po isključivo imaginarnim i nerealnim etničkim linijama ako se prihvati da Dom naroda kao tijelo postoji isključivo radi zaštite etničkih interesa.
“Ako prihvatimo da Dom naroda kao tijelo postoji isključivo radi zaštite etničkih interesa, minimalni zahtjev bi morao biti da taj Dom predstavlja veliku većinu konkretne etničke grupe, što u Bosni i Hercegovini nije slučaj jer je biračko tijelo administrativno podijeljeno u dva multietnička entiteta (situacija koja bi mogla imati ogromne posljedice u pojedinim dijelovima Evrope u mogućem procesu legitimiranja zahtjeva secesionističkih pokreta)”, ističe Vehabović.
Vještačka razlika između aktivnog i pasivnog biračkog prava
Vehabović smatra da zaključak Suda da su isključivo pasivna izborna prava do sada opravdala status žrtve u predmetima diskriminacije u BiH vještački sužava obim zaštite koju pruža Konvencija.
“U predmetima Sejdić i Finci, Pilav i Pudarić (svi citirani ranije), Sud je priznao podnosioce kao žrtve iako im nije bilo uskraćeno pravo glasanja, već pravo kandidiranja. Diskriminatorna struktura koja onemogućava pojedince da se ili kandidiraju, ili da na smislen način glasaju za predstavnike po vlastitom izboru, potiče iz istog izvora: etničkog i teritorijalnog isključivanja ustanovljenog Dejtonskim ustavom. Ako je pravo kandidiranja (pasivno pravo) zaštićeno od etničke diskriminacije prema Protokolu br. 12, isto tako bi trebalo biti zaštićeno i pravo glasa (aktivno pravo)”, ističe Vehabović.
Napominje da poticanje aktivnog biračkog prava predstavlja neopravdano cjepidlačenje i ostavlja pojedince bez pravnog lijeka protiv strukturne izborne diskriminacije koja ograničava smislen izbor birača.
“Zamijenimo Srbe, Hrvate i Bošnjake sa ženama i zamislimo biračicu iz Federacije ili Republike Srpske koja ne može glasati za žensku kandidatkinju ni u Federaciji ni u Republici Srpskoj. Teoretski, slijedeći logiku presude, njena pritužba bi nedostajala preciznost i uporedna grupa, te bi stoga bila lišena statusa žrtve…Moja logika je vrlo jednostavna: ako bi svim ženama bilo diskriminatorno zabranjeno kandidiranje (pasivno biračko pravo), tada bi izbor žena biračica (ali i svakog muškarca koji bi želio glasati za žensku kandidatkinju) bio ograničen na diskriminatornim osnovama – dakle, sve žene koje žele glasati za žensku kandidatkinju bile bi automatski diskriminisane kao biračice sa aktivnim biračkim pravom”, ističe Vehabović.
Dodaje da koristeći važeći ustavni aranžman u BiH, ukoliko su kandidati iz manjinskih grupa isključeni iz kandidature na diskriminatorskoj osnovi (što je potvrđeno u grupi predmeta Sejdić i Finci), tada ne samo da su svi Jevreji i Romi diskriminisani, već i svi ostali registrirani birači koji žele glasati za te kandidate (što je reflektirano u predmetima Zornić, Pilav i Pudarić) automatski bivaju diskriminisani jer se nalaze u situaciji ograničenog izbora na osnovu diskriminatorskog kriterija.
“Niko ne može diskriminisati određenu etničku, političku, vjersku ili rasnu grupu isključujući njene članove iz kandidature, a da istovremeno ne diskriminiše birače koji žele glasati za određenog kandidata ili kandidate iz te grupe. U takvim okolnostima, kao u BiH, kada takvo isključenje proizilazi iz samog Ustava, ono automatski zadire i u aktivna biračka prava onih koji žele glasati za određenog kandidata ili kandidate koji pripadaju diskriminatorskoj grupi”, navodi se.
Vehabović smatra da Kovačević, a kako je Sud zaključio, ne osporava sistem na apstraktan način, već ukazuje na konkretno, lično lišavanje prava: ograničenje njegovog prava na slobodno glasanja usljed etničkih i teritorijalnih kriterija.
“Veliko vijeće je ignorisalo činjenicu da ovo isključenje funkcioniše putem zakonske zabrane, a ne kao puka subjektivna politička frustracija”, navodi sudija Vehabović.
On smatra da Veliko vijeće u ovom predmetu za razliku od predmeta “Sejdić i Finci” ili “Baralija” nameće viši prag Kovačeviću u smislu dobijanja statusa žrtve, zahtjevajući lično isključenje uz postojanje uporedne grupe, a za koji pristup smatra da nije dosljedan ranijim presudama.
“Obrazloženje Suda uvodi dvostruke standarde: prihvatio je potencijalnu kandidaturu kao dovoljnu za status žrtve u “Sejdić i Finci”, ali odbacuje stvarno lišavanje prava glasa u “Kovačević” kao previše apstraktno. Time se potkopava pravna predvidljivost i koherentnost”, tvrdi Vehabović.
Dodaje da se Veliko vijeće očigledno ustručava da prizna pritužbu Kovačevića jer bi to, teoretski, otvorilo vrata prigovorima “svih birača”.
“Ali upravo je tu suština, strukturna diskriminacija pogađa sve birače, a široki obim posljedica ne negira pojedinačnu žrtvenost. Konvencija ne isključuje “masovnu viktimizaciju”. Na primjer, u predmetima koji se odnose na zaštitu okoliša ili uslove pritvora, Sud je dosljedno dopuštao brojnim pojedincima da osporavaju zajedničke uzroke povreda”, stoji u izdvojenom mišljenju.
Napominje se da presuda daje težinu činjenici da je Kovačević mogao glasati, implicirajući da mu izborna prava nisu uskraćena, međutim, smatra Vehabović, Konvencija zahtijeva ne samo formalni pristup, već jednako i djelotvorno uživanje prava.
“Nemogućnost gospodina Kovačevića da glasa za sve članove Predsjedništva predstavlja nejednak tretman, a naglasak Suda na formalno učešću zanemaruju suštinu i dostojanstvo političke jednakosti zagarantovane članom 1. Protokola br. 12.”, napisao je Vehabović, te dodao da Sud time sužava domet Protokola br. 12. čineći ga neučinkovitim protiv ukorijenjenih sistema izborne isključenosti.
“Presuda Suda rizikuje da pošalje poruku da samo najeklatantniji i individualizirani oblici isključenja zaslužuju zaštitu – pristup koji podriva progresivne ciljeve Konvencije u oblasti ljudskih prava”, navodi se.
