Ima već petnaest godina kako nisam ni u kakvom kontaktu s Enverom Kazazom. A i da sam bio, ne bih se usudio, bar u trenucima kad sam ozbiljan, kazati da ga poznajem; da znam šta su njegove najdublje težnje, čime je motivisan u životu. Svaki čovjek je tajna, pa i Kazaz; to je dio njegovog dostojanstva.

Bilo mi je zato donekle zanimljivo vidjeti kako on, u svom polemičkom osvrtu na Prometeju, hrli da saopći svijetu kako on mene posve poznaje, kako zna šta su moje težnje, pa zna čak i šta vidim kao suštinu vlastitog života. Nisam vidio čovjeka 15 godina, a evo on zna sve o meni; i sve na osnovu toga što sam bio savjetnik u Predsjedništvu.

Neko je opazio da je moderna književnost počela, kada je Flaubert napisao da je njegova junakinja možda nešto pomislila. Ona je njegova junakinja, njegova izmišljotina, ali Flaubert se ne usuđuje kazati da je ona mislila to i to, da je ona takva i takva. Možda je mislila, kaže on, jer je svjestan kolika se arogancija (tj. spoznajna slabost) krije iza tog bezuslovnog: mislila je.

Modernom pripovjedaču ostaje da nagađa šta njegovi junaci misle. Ili da ne nagađa, već da jednostavno pripovijeda o tome šta čine, ne otkrivajući njihove misli i osjećaje. Neki će pak moderni pisci pustiti junake da sami otkriju šta im sve prolazi kroz glavu, kroz tok svijesti i sl.

Kad razmišljam, recimo, o tome šta je Enver Kazaz, šta su njegove životne ambicije nalazim da bi bilo neozbiljno da pođem od pretpostavke da je on postao to što je htio; da je ispunio svoje ambicije.

To i on sam u jednom razgovoru otkriva. “Želio sam”, veli, “biti uzgajivač konja i jahač na trkama, jer sam imao moje ždrijebe kojemu sam dao ime Buruška kosmatuška, po ždrebetu iz jedne divne knjige.”

Lijepo zaista. Cinik bi rekao da se, po Kazazovom profesorskom stilu, vidi da je zaista htio biti uzgajivač konja. Nekada sam i sam imao sličan dojam: da Kazaz savršenog studenta zamišlja kao Burušku kosmatušku, te da neki sa liste saradnika portala Prometej, kao i urednik Franjo Šarčević, nisu ništa drugo ni postali.

Ako bih sada to pomislio, znao bih da time više izražavam vlastitu ljutnju, nego što govorim šta Kazaz i njegovi bivši studenti-današnji istomišljenici zaista jesu. Otkud znam šta jesu. Ne vjerujem zapravo ni da mogu biti nešto stabilno, prozirno, dovršeno, lako obuhvatljivo. Nešto u skladu sa vlastitim ambicijima. Niti da npr. imaju suštinu života.

Suština (οὐσία, substantia) je gruba, u savremenoj misli prevaziđena kategorija.

Svodeći se na suštinu, čovjek postaje karikatura. Kao Valéryjev Monsieur Teste, koji se sav pretvorio u glavu (intelekt, svijest) ili onaj Bičevalac u Procesu koji nije ništa drugo osim to; ili pak glavni Kafkini junaci, čija je suština u tome da su to čime se bave: šta je geometar K, šta je Jozef K.?

Oslanjajući se na jednu činjenicu iz mog profesionalnog života, to što sam prije 2 godine bio savjetnik u Predsjedništvu, Kazaz prepoznaje (profesionalnu) ambiciju kao suštinu mog života, kao ono što ja vidim kao suštinu svog života.

Obraćajući mi se skoro pa izravno (u čudnom vokativu), Kazaz veli da imam ambiciju da budem “stranački ideolog, glavni kadrovik [SDA] i na koncu potrčko koji se dodvorava onima iznad sebe, jer tvoja karijera je suština života”.

Zanimljiva teorija, iako je u svojim pretpostavkama blago retardirana.

Naime, da bi neko imao ambiciju da bude stranački ideolog ili glavni kadrovik, da bi gradio takvu karijeru, morao bi najprije postati član stranke, što ja nikad nisam bio.

Svako ko iole prati politiku, kao i onaj ko je uopće ne prati, zna da ne možeš biti ni stranački ideolog, niti kadrovik, ako nisi član stranke. To možda i Kazaz, sa svojim dugogodišnjim stranačkim iskustvom, razumije.

Za razliku od mene, Kazaz je 90-ih bio član tada vladajuće SDA; ne znam je li bio ideolog i kadrovik, ali u tom periodu je dobio posao na Filozofskom fakultetu (mjesečna plata: 2.835 KM). Ne znam da li je dobio posao na osnovu toga što je bio funkcioner sarajevske SDA. Možda i nije.

Kasnije je bio član rukovodstva Naše stranke, a zatim korifej SBB-a, iako je svojevremeno iznosio najteže optužbe na račun predsjednika te stranke. Danas je kadar vladajućeg SDP-a. Imenovan je, na prijedlog te stranke, u upravu Televizije Sarajevo. Jedan je od najrevnijih režimskih intelektualaca trenutno.

Nakon što je utvrdio da mi je karijera suština života, Kazaz se, u narednoj rečenici, pita: “Zašto sam zapeo za oko tako moćnoj pojavi kakva je Haris Imamović?”

Ta ocjena da sam moćna pojava zvuči budalasto (čak i ako je ironično intonirana), jer niti sam to, niti želim biti.

Osim što nisam član nijedne stranke, trenutno sam i nezaposlen. Po svom izboru (ne žalim se). Pišem novi roman (nadam se da će biti objavljen iduće godine). To je nešto kao uzgoj konja; nije atraktivan posao, kao biti univerzitetski profesor ili član upravnog odbora.

Nisam siguran da li je Kazaz ironičan, kad me naziva “tako moćnom pojavom”. Bilo bi normalno da se šali. Ali teško je znati. Jer on, čini se, i samog sebe doživljava kao moćnu pojavu.

Odgovarajući na pitanje zašto mi je zapeo za oko, on veli: ”Naprosto zato što sam u emisiji Polis na TVSA 26. decembra argumentirano razorio ublehu Željka Komšića o tobožnoj građanskoj državi.”

Zato mi je, dakle, Kazaz zapeo za oko. Zato što je “argumentirano razorio, itd” Zar ovo svakome ne zapinje za oko?

Zamislite sebe kako kažete da ste “argumentirano razorili” tuđe teze. Zvuči budalasto, zar ne?

Kako to neko, govoreći o sebi, može napisati?!

Kakogod, i dalje ne želim kazati da znam ko je Kazaz; možda su mu, kad se bolje osjeća, misli koherentnije, a ocjene o drugim ljudima širokogrudnije. Možda nisu.

U svakom slučaju, dolazeći do pitanje građanske države, otvaramo drugi, manje ličan i čitaocu vjerovatno zanimljiviji, dio polemike.

Milošević protiv vladavine većine u Jugoslaviji

U spomenutoj televizijskoj emisiji, Kazaz je poistovijetio Željka Komšića sa Slobodanom Miloševićem. Jer obojica su, kako veli, zagovarali princip “jedan čovjek – jedan glas”, u uslovima višenacionalne države, što može voditi samo ka dominaciji jedne nacije.

Reagirao sam na Twitteru, jer me pogodio takav napad iz vladajućeg SDP-a na Komšića. Istaknuo sam da Milošević nije bio za princip jedan čovjek – jedan glas. Kao argument sam naveo njegovo ponašanje na 14. kongresu SKJ, kada se, u jednom trenutku, usprotivio volji proste većine i tražio kvalificiranu.

Kazaz u svom polemičkom odvraćku veli da sam pomiješao “babe i žabe, partijsku organizaciju i ustavno uređenje zemlje”. On nije pomiješao babe i žabe, poredeći Komšića i Miloševića, ali, eto, jamačno ja jesam. Nisam, naravno.

Partijska organizacija i ustavno uređenje jednopartijske države, poput Jugoslavije, nisu “babe i žabe”, već su međusobno isprepleteni i po sebi izmiješani elementi.

Kako primjećuje Dejan Jović: “Srbija je očekivala da ako igdje može ostvariti prevlast, to je unutar Partije, zbog tog principa [jedan čovjek jedan glas, H. I.]. I to baš na Kongresu. Ne u Centralnom komitetu, gdje su svi zastupljeni jednako, nego baš na Kongresu.”

Dakle, Jović govori o poziciji Srbije u Partiji. Kazaz bi rekao, “miješa babe i žabe”, a zapravo je Milošević (a zatim i Slovenija) demonstrirala da se partijsko i državno uređenje prepliću.

“Partijske vođe od Tita pa nadalje”, veli Jović, “naglašavale su da federalizacija Jugoslavije ne znači federalizaciju Partije, nego se tu radi o članovima Partije koji su predstavljeni po principu – jedan član jedan glas”.

Slovenci su na 14. kongresu i formalno tražili federalizaciju Partije, što je većina delegata odbacila.

Jović zaključuje da je Srbija, osim (1) što je htjela ostvariti prevlast, na Kongresu (2) htjela “pokazati Slovencima da neće dobiti ništa, dok je “Slovencima cilj ne da zavladaju cjelinom SKJ nego da spriječe Srbiju da zavlada cjelinom”.

Tok Kongresa je pokazao da Milošević može ostvariti samo jedan od tih ciljeva (osujetiti Slovence da federaliziraju Partiju), ali da ne može ostvariti drugi (srpsku prevlast), čak ni uz pomoć načela jedan čovjek – jedan glas.

Kada je slovenački delegat Marko Bulc, na 14. kongresu, predložio amandman na glavnu deklaraciju, kojim bi se osudila ekonomska blokada koje je Milošević ranije uveo na slovenačke proizveo, većina je bila za.

Kako svjedoči makedonski komunista Petar Grošev, Milošević je tada počeo da se nervira, jer se suočio s činjenicom da ne kontroliše većinu.

Za je glasalo 755 delegata, protiv je bilo 589.

Tada je intervenisalo radno Predsjedništvo Kongresa, te je na insistiranje Miloševićevih ljudi osporilo odluku, jer je po njihovom tumačenju bila potrebna kvalifikovana većina od 828.

Dakle, odjednom Milošević više nije bio za vladavinu većine. Tražili su se dodatni uslovi, kvalificirana većina.

Kako kaže Ciril Ribičić, stvoren je dojam da ništa slovenačko ne može biti usvojeno (čak i kad ima podršku većine).

Bulčev amanamdan bio je dobro osmišljen manevar, koji je prokazao da je Miloševićevo zagovaranje vladavine većine nedosljedno i neiskreno, te da on želi nametnuti svoju volju, pa makar bio i u manjini. To je pravo lice Miloševića.

On je uvijek bio spreman prihvatiti volju većine, samo pod uslovom da je u njegovu korist. Ali ni u SKJ, ni u Jugoslaviji, nije mogao računati da će imati podršku većine birača, ako se svi ujedine protiv njega.

Od oko 1400 delegata, pod njegovom kontrolom je, kako kaže Jović, bilo oko 500. Dakle, nešto više od ⅓, što je manje-više srazmjerno broju Srba u Jugoslaviji (36%) u tom trenutku.

(Uzgred, zamislimo da je Bošnjaka u današnjoj BiH 36%; da li bi mogli dominirati, ako ne mogu ni kada ih je 50%!?)

Ako nije mogao okupiti većinu u SKJ, što je vidio na primjeru Bulčevog amandmana, znao je da ne može računati na sigurnu podršku 64% nesrpskog stanovništva Jugoslavije.

Milošević jeste, u nekim trenucima, davao izjave da traži princip jedan čovjek – jedan glas. Moj argument je da tim izjavama, kao ni mnogo čemu drugome što je Milošević govorio, ne treba vjerovati; da on nije bio za taj princip. Treba gledati šta je radio, a ne šta je govorio.

Na kraju krajeva, kao što je dobro poznato Miloševićev politički projekat nije bio izborna dominacija u Jugoslaviji (za što nije imao demografske pretpostavke), već razbijanje Jugoslavije i izgradnja Velike Srbije, kroz nasilnu eliminaciju nesrpskog stanovništva sa njene zamišljene teritorije.

Milošević protiv jednake vrijednosti glasa u Srbiji

Da Milošević nikad nije bio za princip jedan čovjek – jedan glas, pa čak ni za demokratizaciju, pokazuje i njegova praksa u Srbiji.

Podsjećanje na to da je Milošević zagovarao jedan čovjek – jedan glas, treba uvijek biti praćena podsjećanjem da se on do kraja žestoko opirao demokratizaciji. Inače će se implicirati (kao što Kazaz čini, nesvjesno) da je Milošević bio demokrata.

Kako u dokumentarcu “Sricanje demokratije” pojašnjava Dragoljub Mićunović, Milošević je dugo sprečavao uvođenje demokratije, te je popustio tek nakon pada Čaušeskua.

Uoči izbora u Srbiji 1990, njegovi ljudi, na čelu sa profesorom beogradskog Pravnog fakulteta Ratkom Markovićem, napravili su izborni sistem koji je potpuno privilegirao vladajući SPS.

Srbija je najprije podijeljena na čak 250 izbornih jedinica, što je bila poteškoća za opoziciju, tako da je npr. Demokratska stranka uspjela naći kandidate za samo 177 izbornih jedinica, dok u preko 70 nije ni učestvovala.

Miloševićevi ljudi su postavili izborni zakon na taj način da je SPS sa 46% glasova osvojio 77% mandata u Skupštini.

Istovremeno, vodeći opozicioni SPO je sa 16% glasova osvojio samo 7,6% mandata. Dakle, duplo manje mandata od glasova.

Manipulativnu prirodu izbornog sistema najbolje odslikava činjenica da je SPS-u bilo potrebno 12 hiljada glasova za jedan mandat, dok je Demokratskoj stranci za jedan mandat bilo potrebno čak 53 hiljade glasova.

Dakle, jedan čovjek – jedan glas; drugi čovjek – četiri glasa.

Demokratska stranka je imala 7 mandata, a Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara 8 mandata, iako je prva stranka imala tri puta više glasova od druge.

Prema tome, Milošević bi u Jugoslaviji bio za građansku državu, samo ako bi Ratko Marković pisao izborni zakon, po kojem bi 36% srpskog stanovništva imalo preko 50% mandata u skupštini.

S obzirom na to da je glas glasača SPS-a učinio 4-5 vrednijim od glasa glasača opozicije, Miloševićev izborni sistem se lakše može uporediti sa HDZ-ovim konceptom Izbornog zakona, nego sa zahtjevom Slavena Kovačevića ili Željka Komšića za jednakom vrijednošću glasa.

Je li 1. mart greška?

Ako po Kazazu građanski princip u višenacionalnoj državi, u svakom mogućem kontekstu, predstavlja nepravednu dominaciju većinskog nad manjinskim narodom, koje je njegovo mišljenje o 1. martu 1992? Kako je Kazaz glasao tada? Da li je po njemu i SDP-u 1. mart greška?

Na koncu, ako se građanski koncept, jednako kao i konstitutivnost naroda, pokazao bitnim za spas ove države, u pojedinim kontekstima, ko kaže da se nešto slično ne bi moglo ponoviti, iako se trenutno čini nerealnim.

Nisam žustar zagovornik ni oponent građanske države, zato što mi se ne čini realnom u dogledno vrijeme (naročito nakon što su SDP i NS odustali od tog koncepta). Ona može ostati kao dugoročni cilj, daleko ideal, ali najprije treba štititi trenutni Ustav, koji je mješavina etničkog i građanskog; prije svega kada je u pitanju način donošenja odluka u Ustavnom sudu i način izbora članova Predsjedništva.

Mogućnost da se izabere neko poput Željka Komšića zamišljena je, kad je pisan Dejtonski sporazum i ciljano ugrađena u njega, o čemu je pisao jedan od njegovih autora Jim O’Brien. Također, odluke se u Ustavnom sudu, prema Dejtonu, donose prostom većinom, po zamisli Lloyda Cutlera.

U slučaju razgovora o reformi Dejtonskog ustava, mislim da cilj treba biti zastupljenost konstitutivnih naroda srazmjerna udjelu svakog od naroda u ukupnoj populaciji (50%, 31%, 15,5%).

Takav princip proporcionalnosti je već na snazi u Vladi Federacije, gdje je 9 Bošnjaka, 5 Hrvata i 3 Srba. Probosanske stranke, čiji su glasači u najvećoj mjeri Bošnjaci, po Ustavu Federacije kontrolišu 11 pozicija, a hrvatska koalicija 6. Čak ni Schmidt nije doveo u pitanje takvu strukturu 2022, čime je dao do znanja da je smatra osnovanom.

Dakle, stranke s podrškom mahom bošnjačkih glasača kontrolišu 65% Vlade, a legitimni predstavnici Hrvata 35%. To je realni power-sharing, nije dominacija.

Ako bi se mijenjalo postojeće stanje, na državnom nivou bi trebalo napraviti slično uređenje onom u Vladu FBiH. U skladu s popisom, Bošnjaci bi trebali imati 50% članova Vijeća ministara, Predsjedništva BiH i direktora državnih agencija; Srbi 31%; Hrvati 15,5%.

Insistiranje na paritetu, tj. na principu da svakom narodu treba pripadati 33% vlasti, bez obzira na njegovu brojnost (bilo ga 70% ili 7%), predstavlja nerealnu, frustrirajuću, politiku, kao uostalom i insistiranje na ukidanju konstitutivnih naroda.

U svakom slučaju, mislim da je deplasirano poistovjećivati Željka Komšića sa Miloševićem, zbog svega rečenog, ali prije svega zato što Komšić nije odgovaran sa ratne zločine i nije provodio svoju politiku nasiljem. Cilj paralele, koja se povlači među njima dvojicom, jeste kontaminirati Komšića negativnim konotacijama, koje Miloševićevo ime nosi sa sobom, zbog zločina koje je njegov režim počinio. Prišivati Komšiću Miloševićevo zločinačko naslijeđe je nepravedno i neukusno.