Aleksandar Vučić, potomak Vlaha, odnosno Cincara – koji su bili temelj srpske građanske klase i nacionalne elite, i koji su se naseljavali širom slavenskog juga, kao korisne zanatlije i trgovci unutar Osmanske imperije; uzdrmani autokrata razapet između svih strana svijeta, istovremeno zagledan i u Washington i Peking, i u Ankaru i Moskvu; nekadašnji radikal i ađutant najodvratnijih ratnih zločinaca; ratni turist po brdima iznad opkoljenog Sarajeva, majstor političkih predstava i cirkusa… jučer je, u filmski režiranoj atmosferi, posjetio rodnu kuću svoga oca u bugojanskom selu Čipuljić.
Dirljiva je to i poučna scena jednog savremenog čina u drami stoljetnog rješavanja srpskog pitanja.
Gledanje Vučićeve domaćinske posjete selu u koje je dolazio kao dječak ne može, barem na trenutak, ne probuditi neku malu simpatiju, neku komšijsku radoznalost i potrebu da se ako ne učestvuje a ono svjedoči barem.
Seljačka državotvorna agilnost
Srbija je zanimljiva zemlja i Srbi su živopisan narnasionalizamod. Moj najveći problem s tom državom i njenom političkom filozofijom i praksom naprosto je u tome što smo komšije, što međimo.
Srbi su bili i ostali najmnogobrojniji narod među Južnim Slavenima, prvi su uskočili u voz nacionalnog samoodređenja i stvaranja nacionalnih država i kao takvi nisu odustali od želje da postanu regionalni mali hegemon. Racionalno politički gledajući, zašto bi i odustajali.
Kako pokazuje izvrsna historijska sinteza Marka Attile Hoarea Serbia: A Modern History (London: C. Hurst & Co., 2024), srpska državotvorna misao već od samog stjecanja autonomije pod Turcima teži teritorijalnom širenju. Teritorije ne bi osvajala asimiliranjem manjih ili srodnih etničkih grupa (poput Francuske, recimo) nego njihovim progonom, uz određeno toleriranje manjina. Zato su Cincari, Vučićevi preci, unutar Srbije ili tamo gdje su živjeli sa Srbima, mogli postati Srbi, ali muslimani iz Užica ili Beograda – nikada.
Ako su Vuk Karadžić a posebice Dositej Obradović još i vjerovali u mogućnost Srbina muslimana ili Srbina katolika, Srbija je u 20. stoljeće ušla kao srpska nacionalna država fiksiranog identiteta i nefiksiranih granica: Srbi su svi pravoslavni Južni Slaveni štokavskog narječja i svi drugi pravoslavni elementi voljni uklopiti se (poput Vučićevih predaka Cincara), a srpska država je posvuda gdje takvi žive.
Takva, kako je ironično zapisao Krleža, „srbijanska seljačka državotvorna agilnost“, vodit će ovu državu kroz različite oblike unutrašnjeg uređenja, regionalnih odnosa i međunarodnih saveza, ali se nikada neće riješiti cilja teritorijalnog širenja. Knjiga srbijanske historičarke Olge Popović-Obradović Kakva ili kolika država upravo razjašnjava korijene i posljedice takvog temelja.
Tradicija političkog nasilja
Bosna i Hercegovina je od druge polovine 19. stoljeća logičan izbor za širenje srpske države: slabljenje Osmanskog carstva, nacionalna homogenizacija bosanskog pravoslavnog stanovništva, a od svih pravaca širenja jedini u kojem se srpsko stanovništvo već nalazi i u kojem je granica najkraća. Berlinski kongres 1878. tu će ambiciju na četiri decenije zaključati pod drugu imperiju, a sve će, u jednoj zavjeri odmetnutih dijelova vrha države Srbije, dovesti do Principa i 1914.
Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat Srbiji će obezbijediti položaj i ugled pobjednika i otvoriti put da hegemoniju ostvaruje u okvirima modernih, versajskih parametara nacionalnog suvereniteta, savezništva i zaštite položaja manjina.
Srbija se, ulaskom u Kraljevinu SHS, čak odriče komfora svog nepodijeljenog suvereniteta, pristajući dijeliti moć s malobrojnijim narodima, samo da bi stekla realnu šansu da se proširi ne samo zapadno od Drine nego i zapadno od Une i ovlada najvećim dijelom istočnog Jadrana.
Odricanje od nepodijeljenog suvereniteta unutar ograničenog teritorija – kojem bi vjerovatno pripali dijelovi Bosne – ostat će jedna od temeljnih drama srpskog političkog identiteta. Jer padom prve i stvaranjem druge Jugoslavije, uz komunističku doktrinu nacionalnog i narodnosnog samoopredjeljenja i autonomije, te uz federalistički Ustav iz 1974, Srbiji će među instrumentima teritorijalnog širenja, nakon Memoranduma, antibirokratske revolucije, ukidanja pokrajinskih autonomija, ostati samo nasilje.
Ratovi 1990-ih, agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima bili su zakašnjeli i već u modernom, liberalnom uređenju zapadne hemisfere neprihvatljive metode širenja jedne države.
Srbija je sve manja, ali je i dalje najveća
Srbija se, dakle, kroz više od jednog stoljeća, nastojeći se teritorijalno proširiti, geografski smanjivala, a broj Srba izvan granica Srbije konstantno opada, koliko zbog progona iz Hrvatske i odseljavanja s Kosova, toliko zbog činjenice da Beograd i Novi Sad privlače i usisavaju sve vrjednije Srbe od Bosanskog Novog do Kosovske Mitrovice.
Srbija, u trećoj deceniji 21. stoljeća, nema izlaz na Jadransko more, ma koliko Crna Gora bila politički srpska u ovom trenutku; nema Kosova; izlaz do Soluna preko Makedonije ostaje samo sjetna historijska epizoda. U dijelu Bosne i Hercegovine, RS-u, Srbija ima politički utjecaj ali ne i suverenitet, jer je Drina, već stoljećima, ipak granica. Entitet zato i nije teritorijalni nego jedini trajni politički dobitak srpskog projekta od Prvog srpskog ustanka do Dejtona.
Tako je 20. stoljeće Južnih Slavena, obilježeno genocidom, agresijom, brutalnim političkim nasiljem, bratoubilačkim građanskim ratovima unutar same Srbije i među samim Srbima – doba rješavanja srpskog pitanja.
Zato što međimo
Svi mi sve svoje historijske i političke nedaće živimo ne samo zato što smo mali i manji, unutra nesložni, muslimani ili katolici, Albanci ili Crnogorci kojima se osporava nacionalni identitet – nego zato što se rješavalo srpsko pitanje. Za njega su strani hegemoni pokatkad imali razumijevanja (Francuzi, donekle i ostali Saveznici), iskorištavali ga u geopolitičkim igrama (Rusi i Britanci); panično i nasilno ga nastojali skinuti s dnevnog reda (Nijemci) ili ga početi razumijevati u doba njegovih najkrvavijih epizoda (Amerikanci).
I sve je ovo važno reći, i sebi priznati da su nama naša pitanja najvažnija, ali da ne živimo na ostrvu niti na arhipelazima nego na poluostrvu. Zapadni svijet, onaj koji nas finansijski i geopolitički oblikuje, racionalno djelujući, sve naše nesporazume i sporove nastoji riješiti razgovarajući prvo sa Srbijom. Racionalno po sebi, ne po nama, jer se stabilnost jeftinije kupuje u Beogradu. Srbija jeste izgubila teritorij, ali nije težinu i masu: ostala je najveća i jedina koja može destabilizirati sve susjede odjednom.
Vučićeva predstava u Čipuljića možda zavodi i odaje dojam komšije koji se neće ponovo odati nasilju. Možda on govori lijepo i komšijski, ali tamo ga je pratio nepopravljivi mrzilac Milorad Dodik. Uostalom, oružani incident u Banjskoj prije nepune tri godine i novi val ozbiljnog naoružavanja govore drugačije.
U konačnici nije naš posao da utvrđujemo šta Vučić osjeća pred očevom kućom. Naš je posao da gledamo šta Srbija radi dok on tamo stoji. Dvjesto se godina ta država mijenjala u metodama i nijednom u cilju. Zato je gledamo. Zato što međimo. Dobrim dijelom krvavom Drinom.
Odgovor.ba
