Šef hrvatske diplomatije Gordan Grlić Radman, pod krinkom izmišljene neravnopravnosti Hrvata traži implementaciju etničkog predstavljanja u Bosni i Hercegovini formiranjem hrvatske izborne jedinice.
On je u kratkom vremenu, tokom jučerašnje posjete našoj zemlji, iznio niz neutemeljenih tvrdnji uz poruku, praktično indirektnu prijetnju, da se Zagreb “neće umoriti” u svojim zahtjevima za izmjenom Dejtona.
“Matematika ne smije biti polazište jer može stvoriti jako loše implikacije u raspravi”, rekao je Grlić Radman, aludirajući na činjenicu da su Bošnjaci pet puta brojniji od Hrvata, pa da nekako tu činjenicu treba zanemariti.
“Ako je Hrvatska garant suverenosti BiH onda tu nema nekakvog miješanja“, dodao je.
Vrhunac je poruka da Dejtonski mirovni sporazum treba mijenjati jer nikad nije značio trajno rješenje, potpuno zanemarivši da je ranije govorio da je bilo kakav pokušaj njegove promjene neprihvatljiv i potencijalno vodi u rat.
“Ovdje asimetričan Dejtonski sporazum je zapravo bio rezultat jednog trenutka, zaustavljen je rat, ali on nikada nije značio da je to trajno rješenje, možda ni za unapređenje sustava u BiH, a osobito ne za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Ako mi vidimo da je položaj Hrvata u BiH ugrožen, da oni ne mogu birati svoga legitimnog političkog predstavnika pa naravno da moramo upozoriti na to”, poručio je jučer Grlić Radman.
“Važnost Dejtonsko-pariškog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu i danas je nemjerljiva i bilo kakav pokušaj njegove promjene neprihvatljiv je za Republiku Hrvatsku. U zadnje vrijeme svjedočimo pokušajima nekih političkih struktura unutar BiH da dovedu u pitanje bit Dejtonsko-pariškog sporazuma. Posljedice toga bile bi katastrofalne za mir i sigurnost u cijeloj Evropi”, kazao je 2021. godine Grlić Radman.
Suština njegovog obraćanja bila je da su Hrvati “ugroženi”, da matematika “nije bitna”, da suverenost BiH “garantuje” Zagreb i da neće odustati s pritiskom na Sarajevo. Krenimo redom.
Umor Zagreba
Istina je da Hrvatska neće odustati od svog cilja da kontroliše političke procese u Federaciji BiH i Bosni i Hercegovini u cjelini, ali smo nakon bitke u Gornjem Vakufu i Mostaru svjedočili da je umor može privremeno savladati. Umor Hrvatske je bio koristan za stabilnost regiona.
Umor je doveo do potpisivanja Washingtonskog pa onda, kao posljedicu, i Dejtonskog sporazuma koji je Hrvatima omogućio ravnopravnost na način da će hrvatske stranke, bez obzira na malobrojnost hrvatskih glasova, biti uvijek jedan od presudnih faktora za formiranje vlasti. Ravnopravnost u tom smislu nije značila apsolutnu jednakost u političkoj moći, već određeni balans koji se može oslikati čitajući Ustav Federacije BiH, temelj hrvatske pozicije.
S tim u vezi potrebno je dublje analizirati tu poziciju.
Garancije netaknute
Garanciju Hrvatima da neće biti politički marginalizovani omogućava način formiranja Vlade Federacije, odnosno Ustav Federacije koji gotovo garantuje da će dio hrvatskih nacionalnih stranaka sudjelovati u vlasti. Apsolutna garancija ne postoji, ali činjenica da ni jedna Vlada Federacije od njenog formiranja 1994. godine nije bila bez hrvatskih nacionalnih stranaka govori sama za sebe. Odvraćajući mehanizmi su toliko jaki da je izbacivanje svih hrvatskih stranaka praktično nemoguće.
Garanciju pruža činjenica da je broj delegata Hrvata srazmjeran broju stanovnika kantona u odnosu na ukupni broj pripadnika tog naroda u Federaciji. Također i činjenica da se broj delegata određuje po posljednjem popisu stanovništva.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Oni se biraju iz reda njihovih predstavnika, ako drugačije nije predviđeno zakonom.
Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom.
Objavljeni rezultati posljednjeg popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini koristit će se za izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke a potrebna su za izbor delegata u Dom naroda“, stoji u Ustavu Federacije.
Matematika je bitna, ali ne i presudna
Potencijalno manji broj Hrvata u pojedinim kantonima paradoksalno jača hrvatsku političku poziciju jer daje kantonima sa većim procentom hrvatskog stanovništva veći broj delegata Hrvata. Tako se naprimjer broj delegata Hrvata iz Zeničko dobojskog kantona, usljed smanjenja procenta Hrvata u njemu, smanjio, a “višak” prebacio kantonima sa većinskim hrvatskim stanovništvom.
To je potvrda da je matematika itekako bitna, kako za Hrvate tako i za Bošnjake, ali nije na svim nivoima podjednako, niti treba biti.
Da “matematika” u ovom smislu ne bi postala presudna, a Dom naroda postao najvažnija institucija u Federaciji, Ustav je uveo također odvraćajući mehanizam na način da svi građani bez obzira na etničku pripadnost mogu indirektno utjecati na izbor delegata tako što direktno u kantonalnim skupštinama biraju zastupnike. Dodatno, Ustav daje svakom kantonu po jednog delegata iz reda Hrvata, Srba i Bošnjaka, ako je takav izabran u kantonalnu skupštinu.
“U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan delegat iz reda Ostalih iz svakog kantona koji ima najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu“.
Dok “matematika” Hrvatima omogućava političku snagu kroz domove naroda svim nabrojanim, većini građana Federacije omogućava kroz Predsjedništvo, jer mogu značajno utjecati na izbor dva od tri člana. Time država nije samo zbir tri etničke političke volje, već mješavina etničkog i građanskog principa. Kroz činjenicu da svi građani biraju zastupnike u kantonalnim skupštinama, a onda ti zastupnici između sebe delegate u Dom naroda, Federacija je, makar formalno, građanski entitet.
To je priznao i prvi predsjednik Federacije Krešimir Zubak u intervjuu za Klix.
“Tvrdi se da mi ovdje imamo nacionalitet kao prevagu u BiH, što nije točno. Delegate u Dom naroda FBiH biraju građani. Prvo se biraju zastupnici u kantonalne skupštine, a onda tako izabrani od građana, zastupnici iz svojih redova biraju određeni broj Hrvata, Bošnjaka, Srba”.
Ipak, Federacija veću moć daje etničkim zajednicama, a ne građanima u cjelini, jer nabrojani mehanizmi indirektno oblikuju takvu stvarnost.
Ustav FBiH kao bedem
Također, garanciju pružaju i zahtjevni mehanizmi izmjene Ustava Federacije. Da bi se Ustav mijenjao potrebna je podrška većine delegata u svakom od klubova konstitutivnih naroda. S tim u vezi nemoguće je mijenjati njegov sadržaj bez volje većine hrvatskih delegata u Domu naroda FBiH.
“Amandmane na Ustav može predlagati predsjednik Federacije, u saglasnosti sa potpredsjednicima, Vlada Federacije, većina delegata u Zastupničkom domu ili većina bošnjačkih, hrvatskih i srpskih delegata u Domu naroda.
Predloženi amandman usvaja se:
u Domu naroda prostorom većinom uključujući većinu bošnjačkih, većinu hrvatskih i većinu srpskih delegata;
u Zastupničkom domu dvotrećinskom većinom zastupnika“, stoji u Ustavu Federacije.
Na kraju, nije riječ o ugroženosti Hrvata već želji Zagreba da pod krinkom lažnog narativa dobije mehanizam kontrole nad svim političkim procesima u Federaciji i BiH u cjelini. “Jednakopravnost” kako je tumači Zagreb nema veze sa dejtonskom jednakopravnošću koja nudi ogromnu političku moć, ali ne i potpunu kontrolu političkih procesa hrvatskih nacionalnih stranaka nad svim ostalim građanima u Federaciji, a koja bi se ogledala u tome da ni jednu odluku nije moguće donijeti bez volje manjine.
Suverenitet BiH ne može garantovati zemlja koja je taj suverenitet rušila, a što je jasno iz presuda Haškog tribunala. Na kraju potpuno je jasno da Hrvatskoj Dejton ne odgovara, i da ima želju mijenjati ga, jer Ustav BiH, kao dio Dejtona, jasno određuje da građani biraju članove Predsjedništva, a ne narodi kao izdvojene zajednice. Etnička pripadnost kandidata to ne mijenja. To je rezultat odnosa moći na kraju rata, a ne smetenosti hrvatske delegacije tokom pregovora.
S obzirom na indirektnu prijetnju Radmana da se Zagreb “neće umoriti”, vrijeme je da se kriza prihvati kao jedina trajna činjenica u Bosni i Hercegovini. Treba je prigriliti, a ne od nje bježati.
Govorimo o zemlji čiji su politički predstavnici, kao naprimjer Franjo Tuđman ili još bolji primjer Slobodan Praljak, a koji je imao dvostruke funkcije, kako u paradržavi HZ HB tako i u Hrvatskoj, učestvovali u provođenju Udruženog zločinačkog poduhvata na teritoriju Republike BiH. Govorimo o zemlji koja je okupirala dijelove BiH tokom rata, kako je to utvrdilo Žalbeno vijeće Haškog tribunala u predmetu “Prlić i drugi”.
