U kapitalnu knjigu objavljenu prošle godine „Karakazandžiluk“ („Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici u djelima pisaca Bosne i Hercegovine“) pisac i profesor Nenad Veličković uvrstio je i polemiku koju je prije nekoliko godina vodio sa profesorom Zoranom Milutinovićem iz Londona, povodom njegove knjige „Borba za prošlost“. Milutinović je napravio opsežnu panoramu bošnjačke nacionalističke kritike posvećene Ivi Andriću. Neposredni, formalni povod mu je bila knjiga Rusmira Mahmutćehajića „Andrićevstvo“ objavljena nešto ranije u Beogradu.
SKAKAVAC MU ZAŠ`O U RUKAVAC
U kolekciji odgovora na Milutinovićev provokativni rad našao se i polemički tekst prof. Envera Kazaza u kojem je tvrdio da pored bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića postoji i „srpski nacionalistički narativ o Andriću“.
Budući da Kazaz nije iznio argumente za u tvoju tvrdnju, piše Veličković, „učinit ću to ja“. Nakon toga je akademski uzorno podastro pregršt argumenata i neporecivih dokaza o nacionalističkim zloupotrebama i politikantskim manipuliranjem Andrićevim djelom u radovima brojnih srpskih književnih kritičara i historičara.
Hiperprodukcija apodiktičkih tvrdnji, sa jedne i podcjenjivačko zaobilaženje argumenata, sa druge strane jesu koordinate u kojima se kreće dominantan tok ovdašnjeg javnog komunikativnog diskursa. U logici je taj „fenomen“ poznat kao „dokazivanje tvrdnjom“. Nešto je tako, i nikako drugačije, samo zato što je on to rekao. Autoritet, često upitan, govornika je zamjena za bilo koju drugu argumentaciju. U politici je taj dogmatski princip čest i sveprisutan, jer njime počinje i zatvara se svaka diskusija. Kada, recimo, aktuelni ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković (lokalni šampion u „disciplini“ dokazivanja tvrdnjama) poruči da je, zahvaljujući njemu (a kome bi drugom?!) „ugled Bosne i Hercegovine u svijetu veći nego ikada do sada“, preostaje vam jedino da (mu)se ili kiselo nasmijete, ili pokorno vjerujete u retoriku koja je tvrdnja bez dokaza, dakle nemjerljiva.
U nauci se takve retoričke i logičke „figure“ ne toleriraju, osim kada ste „naučnik u politici“ kakav je Enver Kazaz, makar on to bio volonterski entuzijastično.
POLITIČKI KAZAZDŽILUK
Tako je nedavno ovaj univerzitetski profesor književnosti napisao u „Dnevnom Avazu“ da je „kriminalna hobotnica SDA pojela državu kao skakavci godine u čuvenom romanu Borislava Pekića“. Ukoliko biste ga dobronamjerno ispravili i upozorili da „čuveni roman“ Borisava Pekića „Godine koje su pojeli skakavci“, nije roman nego ljetopis, dnevnik Pekićevog robijaškog stradanja, (što je poznato čak i ponekom čitatelju „Avaza“), dočekala bi vas baražna vatra optužbi da ste „SDA-ov bot“, ili još bolje „SDFA ublehaš“.
Teško je i zamisliti kakav bi Kazazov odgovor bio kada bi ga neko upitao zbog čega je, kako je sam priznao, često i radosno išao na razgovore sa višegodišnjim šefom „kriminalne hobotnice SDA“ Sulejmanom Tihićem. U Kazazovom akademsko- političkom imaginariju Tihić je drugačiji od njegovih prethodnika i nasljednika jer je otvorio vrata „pivu u Stranci demokratske akcije“. (Kao da je Tihić prvi i jedini boss „mafijaških hobotnica“ koji je bio tolerantan prema pivu?!)
Dakle, još jedna teška tvrdnja koja se klati na klimavim dokazima i nikakvim argumentima. (Najkrupniji do sada presuđeni kriminalac iz redova SDA, Kemal Čaušević izabran je za direktora Uprave za indirektno oporezivanje upravo za Tihićevog starog-dobrog „reformatorsko-antimafijaškog vakta“).
U televizijskoj emisiji, u kojoj je prije dvije noći nastupao, Enver Kazaz je objašnjavao neukom puku zbog čega je predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto u pravu kada odbija da prihvati prijedlog dijela političkih stranaka za kandidaturu Nebojše Vukanovića na upražnjeno mjesto ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine.
„Priča o gospodinu (Nebojši) Vukanoviću je naprosto besmislena. Evo, gospođa Borjana Krišto postavi gospodina Vukanovića i dođe taj izbor u Dom naroda. I SNSD povuče svoja tri delegata iz Doma naroda i nemate odluku. To je naivno, politički vrlo neporomišljeno, iako su namjere odlične“, objasnio proceduru profesor Kazaz.
PATRIOTSKA LEGITIMACIJA
Budući da, po svom starom-lošem akademskom običaju Enver Kazaz ne nudi niti jedan dokaz/argument (ni) za ovu svoju (kategoričku) tvrdnju, nego samo činjenicu da to govori on, treba priznati da mu ne fale „dobre namjere“, samo što je sve što je rekao „politički naivno i vrlo nepromišljeno“.
Predsjedavajuća Borjana Krišto: a) ne može „postaviti“ nikoga, može ga samo predložiti. B) tri delegata SNSD-a iz Doma naroda Parlamenta BiH ne mogu srušiti njenu „odluku“ jer oni u procesu izbora ministar u Vijeću ministra BiH ne sudjeluju. Dakle, C) Borjana Krišto je da je poštovala zakone, kao što je obavezna, morala 15 dana nakon ostavke bivšeg ministra Nenada Nešića poslati prijedlog za njegovog nasljednika i dostaviti ga Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH.
Kad neko ko ne poznaje najprostiju političku radnju-izbor ministara-to svoje neznanje javno nesamokritički distribuira, kada takav neuk i samouvjeren naturuščik u stvarima prava, političke prakse, licitira izbornim zakonom, ustavnom materijom… , onda cijela stvar postaje krajnje zabrinjavajuća.
„Enver Kazaz je prije svega patriota“, kazati će njegov politički mecena Nermin Nikšić, lider SDP-a i premijer Federacije BiH.
Istom logikom i kriterijima patriotizma se rukovodio najbučniji galamdžija „mafijaške hobotnice SDA“ kada je nedavno nakon jedne fudbalske utakmice zahtijevao da kapiten FK Sarajeva bude jedini njihov prvotimac koji je držao ruku na srcu dok je svirala bosanskohercegovačka himna. Prijedlog nije za odbaciti, samo treba imati na umu da je taj nogometaš-patriota jedini državljanin BiH u sastavu sarajevskog tima i da bi glupo bilo da Gruzijci, Hrvati, Srbijanci, Kamerunci.. pridržavaju razigrano srce dok se svira himna druge države…
„Reci ti nama, Danice, šta je to patriotizam?“, upitao bio Ilija Čvorović svoju ljepšu polovinu.
„Pa, ja mislim da je patriotizam utočište za hulje“, odgovorit će tiho nenametljiva gospođa Čvorović.
Slobodna Bosna
