U Sarajevu postoje dva viđenja trenutne krize u BiH. Nazovimo ih mekim i tvrdim pristupom (što možda najbolje odgovara razlici u američkom političkom jeziku između dovish i hawkish policy). Dok zagovornici mekog pristupa pozivaju na dijalog s Miloradom Dodikom, oni drugi smatraju da je potreban obračun s njime.
Meki pristup
Pogledajmo izbliza kako zvuče argumenti jednih i drugih. Krenimo od tumačenja samog razloga krize. Zagovornici mekog pristupa, poput Kasima Trnke, smatraju da odgovornost za početak krize leži na OHR-u. U trenutku kada je „ojačan evropski put, uslijedila je skoro diverzantska akcija da se pokuša zaustaviti taj evropski put“, ocijenio je Trnka.
Slično viđenje iznio je i Enver Kazaz. „Schmitovo nametanje Izbornog zakona u trenucima kada je BiH dobila otvaranje pregovora sa EU u potpunosti je kontroverzno i veoma štetno po napredak BiH na daljnjem (!) evropskom putu“, kazao je Kazaz.
Dodao je da „iza Schmidta očigledno stoje SAD, koje lome Dodika“. Iako navija za pad predsjednika RS-a, kazao je da to ne smatra izglednom opcijom, jer „mi nemamo instrumente da u RS-u provedemoo Schmidtovu odluku“. Stoga navedenom odlukom se, kako predviđa Kazaz, Dodik neće biti oslabljen, već osnažen.
Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je, u svojoj varijanti mekog pristupa, kazao da će Schmidtova odluka „sigurno usporiti evropski put“. Pojasnio je i da podržava sadržaj odluke, kao i Schmidtovo pravo da mijenja Izborni zakon, ali je – kao da se s naročitom pažnjom obraća SNSD-u i HDZ-u – potcrtao da nije sretan što je došlo do takvog ishoda.
„Moramo biti svjesni – kompromis nije bilo moguće ostvariti bez Dodika i Čovića. Koliko god se mi upinjali, i oni su morali biti dio iste priče, koju smo završili da dobiijemo otvaranje pregovora“, kazao je Nikšić.
Na koncu, Evropska komisija je neizravno osudila Schmidtov potez, istaknuvši u svojoj reakciji da bonske ovlasti treba koristiti „isključivo kao krajnju mjeru protiv nepopravljivih nezakonitiih radnji“. Drugim riječima, po mišljenju Brisela, Schmidt može samo da djeluje reaktivno, recimo, da poništava neustavne propise koje donesu vlasti RS-a. Ne bi smio da djeluje proaktivno, kao u ovom slučaju, unapređujući Izborni zakon.
Sasvim drugačiju ocjenu dala je Ambasada SAD, kao i pomoćnik američkog državnog sekretara Jim O'Brien, te Ambasada Ujedinjenog Kraljevstva u BiH, kao i ambasade Njemačke i Nizozemske koje su osjetile potrebu da se oglase posebnim saopćenjima i, na izvjestan način, ograde od ocjene Evropske komisije.
Tvrdi pristup
Američka ambasada je bezrezervno pozdravila odluku visokog predstavnika, naglasivši da je „vitalno osigurati da izbori budu slobodni i pošteni“, a njihov stav je podebljao i O'Brien. Slično saopćenje su izdale Britanska i Njemačka ambasada, kao i specijalni izaslanik njemačke vlade za Zapadni Balkan Manuel Sarrazin.
Nizozemski ambasador u BiH Henk van den Dool je Schmidtov potez ocijenio čak kao ispunjavanje jednog od 14 ključnih prioriteta, koji su stavljeni pred BiH na evropskom putu.
Nakon što je Narodna skupština RS usvojila zaključke, kojima osporava odluku OHR-a, uslijedila je dodatna, još bitnija reakcija Ambasade SAD-a, u kojoj se ističe da su ovi zaključci direktan napad na Dejtonski sporazum. Za Amerikance, izvor krize nije u Schmidtovom potezu, već u neprimjerenim reakcijama iz RS-a.
Na kraju saopćenja su prijetećim tonom poručili da će SAD „nastaviti koristiti sredstva kojima raspolažu kao odgovor na anti-dejtonsko djelovanje“. Saopćenje je objavljeno, kada su bh. mediji bili preplavljeni detaljima o zatvaranju bankovnih računa zvaničnika RS-a, članova Dodikove porodice i kompanija bliskih režimu, poput Integral Inžinjeringa.
Značajan dio političkih komentatora podržao je navedeni, tvrdi pristup. Urednik portala Klix Semir Hambo je ocijenio da je Dodik svjestan da će se, ako krene u eskalaciju sa međunarodnom koalicijom voljnih okupljenom oko SAD-a, sučiti s posljedicama koje bi „mogle biti mnogo ozbiljnije“ nego ranije. Podsjetio je na snažan efekat koji je proizveo gašenje računa u RS-u, kao i na to da je u toku već jedan krivični proces protiv Dodika zbog nepoštivanja odluka OHR-a.
Sličnu je ocjenu dao i Jasmin Mujanović, kazavši da „sada postoji šansa da se dokrajči Dodik, ali to zahtijeva konfrontaciju s njime, a ne kompromis“. Dodao je da je Dodik „slab i uplašen“, te da je od najvećeg značaja da mu se ne dodaje pojas za spašavanje. Kazao je da „omanji američki pritisak i njime izazvana panika vlasti u RS-u“ dokazuju da se problem zvani Dodik može lako riješiti kada postoji politička volja za to.
Jeste li primijetili da se Dodik promijenio?
Tačno prije godinu dana, kada su Amerikanci još uvijek bili optimistični u vezi s novoformiranom koalicijom na državnom nivou, na ovom portalu sam napisao: „Prije ili kasnije Washington će shvatiti da se Dodik neće smiriti, čak i ako mu Trojka bude popuštala.“
Ostavio sam kao otvorenu mogućnost da su Amerikanci već tada bili svjesni toga, te da će krenuti u njegovo uklanjanje, nakon što se pokaže da Dodik neće deradikalizirati svoju politiku.
Posve drugačiju ocjenu su davali analitičari, poput Žarka Papića ili spomenutog Envera Kazaza. Papić je tada uočio da se Dodik promijenio. „Primjećujete li promjenu kod Dodika? Odjednom je veoma otvoren za saradnju s Bošnjacima u RS-u“, kazao je.
Kazaz je podijelio s javnošću da od Dejtona po pravi put osjeća nadu u bolji život za građane. „Nema više onako radikalnih Milorada Dodika i Dragana Čovića. Formiranju vlasti se pristupilo na drugačiji način“, zaključio je.
Možda Kazaz i Papić i danas misle da je otvaranje pregovora sa EU dokaz da se SNSD i HDZ zaista jesu promijenili, te da se njihov optimizam pokazao opravdanim.
Ja mislim da bi navedeno tumčenje bilo iluzorno, te se slažem s ocjenom Američke ambasade da je napredak na evropskom putu „ostvaren uprkos, a ne zahvaljujući Dodiku“. Čak i ako je postojala određena spremnost unutar SNSD-a na dijalog, ona se pokazala nedovoljnom, te je svakako bila rezultat straha od Bidenove administracije i taktičkog odgađanja eskalacije, tj. čekanja američkih izbora i eventualne Trumpove pobjede.
Šta dalje?
Da li će Amerikanci ukloniti Dodika, nakon što su zaključili da se nije promijenio (kako sam priželjkivao prije godinu)? Ili je u pravu Kazaz, kada kaže: „Navijam za Dodikov pad, ali ovo [Schmidtova intervencija] nije način da Dodik padne već da ga se ojača.“
Ne znam. Ne bih se usudio tvrditi da će navedena kriza sigurno ojačati Dodika. Niti da će on, u predstojećem periodu, sigurno biti uklonjen (tako što će npr. biti osuđen za nepoštivanje odluka OHR-a, te smijenjen i eventualno uhapšen, ako ne bude prihvatao sudsku presudu).
U knjizi Kako države misle Sebastian Rosato i John Mearsheimer vele da je svijet (međunarodne) politike obilježen radikalnom neizvjesnošću, te da smo uvijek u informacijskom deficitu.
Jedini način da se, u tako neizvjesnom okružju, vodimo racionalnu politiku jeste da se oslonimo na kredibilne teorije. Rosato i Mearsheimer ističu da čak ni takav pristup nije garant da ćete biti uspješni, ali je manja šansa za promašaj, ako se oslonite na kredibilnu, umjesto na nekredibilnu teoriju.
Nekredibilne teorije o budućem razvoju događaja su, po pravilu, prožete optimizmom. Rosato i Mearsheimer navode primjer Chamberlainove „miroljubive“ nespremnosti da povećava vojne kapacitete nakon dolaska nacista na vlast 1933; ili slijepe vjere Bushove administracije da će se, nakon svrgavanja Sadamove tiranije, Irak brzo i lako demokratizirati.
U našem kontekstu, duboko nekredibilna teorija je da su Dodik i Čović spremni na dijalog i kompromis, na dobrovoljnom principu. Drugim riječima, mora ih se tjerati na to. Ali čak i tada će naći načina kako da izbjegnu konstruktivan dijalog, što potvrđuje ocjena Amerikanaca da se otvaranje pregovora s EU desilo uprkos, a ne zahvaljujući Dodiku. Sličan je i Čovićev odnos prema Južnoj interkonekciji.
Zato smatram promašenim pozive Nermina Nikšića, Delegacije EU u Sarajevu, kao i analitičarara poput Papića i Kazaza da se nastavi sa politikom, koja je bila na djelu u proteklih godinu, te podržavam spremnost američke vlada se krene drugim putem. Ne znam hoće li ta promjena dovesti do uklanjanja Dodika, ali talas sankcija ga sigurno neće ojačati. U svakom slučaju, obračun s Dodikom je znatno bolja politika nego status quo, uz kreiranje iluzije o napretku.
Najgori Biden je bolji za nas od najboljeg Trumpa
U predstojećem periodu, očekuju nas (najmanje) dva važna događaja na međunarodnom planu. Prvi je najavljena ljetna ofanziva ruskih snaga u Ukrajini, a drugi će biti američki izbori, na kojima izgledne šanse za pobjedu ima Donald Trump.
Na jednoj od redovnih sesija, koje u Beogradu organiziraju intelektualci bliski Dodiku, Đuro Bilbija je kazao: „Ruski svijet je preduslov za uspostavu Srpskog svijeta, a preduslov za uspostavu Ruskog svijeta jeste pobjeda Rusije u ratu protiv Ukrajine, odnosno poraz Zapada u Ukrajini.“ Sličnu ocjenu dao je Nenad Kecmanović, kazavši kako Zapad žuri da disciplinuje Srbe prije nego Rusija stigne na učšće Dunava. Drugim riječima, Kecmanovićeve (i Dodikove) nade vezane su za rusko napredovanje.
Uz eventualni kolaps Ukrajine, ogromna je opasnost i ako se Trump vrati u Bijelu kuću. Njegov prvi mandat bio je obilježen potpunom pasivnošću Američke ambasade u BiH. Možemo biti kritični prema nekim od poteza aktuelnog ambasadora Michaela Murphyja, ali on je po svim parametrima višestruko agilniji i bolji od svog prethodnika, prilično nevidljivog Erica Nelsona. Razlog nije samo u razlici između dvije ličnosti, već u podršci koju su imali u Washingtonu.
Ako uzmemo u obzir da je potencijalni kandidat za Trumpovog državnog sekretara Richard Grenell, koji otvoreno podržava regionalnu agendu velikosrpskog establišmenta, onda bi novi mandat Trumpa mogao biti još opasniji za BiH nego prvi. Ne treba zaboraviti da je Dodik ranije najavio da će proglasiti secesiju u slučaju Trumpove pobjede.
Nemam nikakve sumnje da se Dodik u prethodnih godinu primirio u određenoj mjeri. I da je spreman i do američkih izbora se primiriti, samo da politički živ dočeka nove geopolitičke okolnosti. Onaj ko, poput korifeja Trojke, to ne razumije, te optimistično vjeruje da se s Dodikom može graditi stabilnost i ići polako naprijed do američkih predsjedničkih izbora, grdno se vara.
Uvjeren sam da je Bidenova administracija, zabrinuta zbog navedenih opasnosti, krenula u obračun s Dodikom. SAD nesumnjivo imaju dovoljno snage da oslabe, pa čak i uklone Dodika, prije predstojećih američkih izbora. Pitanje je samo hoće li imati dovoljno odlučnosti, te ako budu imali koliko će ih omesti Dodikovi evropski prijatelji, kao i neke domaće snage. Ne treba zaboraviti da su Amerikanci još u januaru tražili od Schmidta da nametne izmjene Izbornog zakona, ali zahvaljujući sadejstvu Trojke i EU izgubljeno je nekoliko mjeseci.
U svakom slučaju, potrebno je u što većoj mjeri iskoristiti preostalih desetak mjeseci Bidenovog mandata, te podršku koju ambasador Murphy ima u najvišim krugovima američke politike, prije svega u ličnosti Jamesa O'Briena, kako bi se Dodik uklonio ili makar u što većoj mjeri oslabio. To je najbolji način da se ova zemlja pripremi za vrlo neizvjestan period koji slijedi. Sve ostalo, a time prije svega mislim na stvaranje iluzije da je s Dodikom moguć napredak, predstavlja egzistencijalnu opasnost za BiH. Ako ne možemo mnogo pomoći Amerikancima, nemojmo im odmagati. A možemo im pomoći.
