U zemlji u kojoj je i vazduh na javnim servisima pod partijskom koncesijom, vijest da je Amina Demić smijenjena s mjesta urednice i voditeljice dnevnika FTV-a, a na njeno mjesto instaliran Admir Pripoljac – nije vijest. To je rutina. Kao i jutarnje umivanje licemjerjem. Mediji, oni koji su smjeli, obznaniše da se sve desilo uz “pomoć” prijateljskih veza s Kenanom Uzunovićem, zastupnikom u Parlamentu FBiH, poznatijim kao “zlatni žeton aktuelne vlasti” i glas koji spašava vlade, upravne odbore i poneki nezasluženi CV.
Tako je, eto, “nesebična politička podrška” dobila svoj prirodan nastavak: “nesebično kadrovsko nagrađivanje”. Kome još trebaju konkursi, biografije i novinarske reference kad imamo kafanske preporuke i političko bratstvo & jedinstvo? Ako je neko slučajno pitao kako izgleda institucionalizovana verzija “eh, znam ti ja momka, dobar je, daj mu šansu”, upravo gledate u nju.
A gdje su sada svi ti evropski čuvari medijskih sloboda, domaći borci protiv političke kontrole medija i autocenzure i stalni twiteraši zabrinuti za “medijsku klimu na Balkanu”? Gdje su sad saopštenja, protestna pisma, evropske delegacije i panel diskusije o “opasnostima političkog uticaja na javne medije”? Nema ih. Valjda zato što je ovo slučaj u kojem “naš čovjek” dolazi na “naše mjesto”, pa je to onda, pazi sad – normalizacija, a ne degradacija.
Zanimljivo je kako su neki slučajevi napada na medijske slobode odmah prepoznati kao ozbiljna prijetnja demokratiji, dok se drugi – poput ovog na FTV-u – jednostavno ne kvalificiraju kao vrijedni pažnje. Gašenje Al Jazeere Balkans, medijski događaj s regionalnim implikacijama, izazvao je buru reakcija – od domaćih udruženja, stranih zvaničnika, međunarodnih medijskih organizacija do glasnih zagovornika slobode izražavanja. Međutim, kada javni servis – koji bi trebao biti garant pluralizma i profesionalnih standarda – padne kao plijen političkog kadrovanja, sve postaje stvar “internih odnosa” i “personalnih preraspodjela”.
Posebno upečatljiv u ovom slučaju je izostanak reakcije takozvanog civilnog sektora, onog istog koji je nerijetko najrevnosniji kada treba ukazati na problem, napisati oštro saopštenje, ili organizovati panel diskusiju s temom u naslovu poput: “Mediji pod opsadom”.
Očigledno, kad je riječ o privatnim medijima koji odstupaju od dominantnih narativa ili nisu na liniji s projektima finansijera, tada je hitna uzbuna sasvim opravdana. Ali kada javni servis – institucija koja bi trebala biti svetinja svakog demokratskog društva – bude pretvoren u produženu ruku vladajućih struktura, tišina postaje zapanjujuća. Ili, bolje rečeno, indikativna.
Nisu li upravo nevladine organizacije te koje bi morale prve reagovati na pokušaje političke kontrole nad informisanjem građana? Nisu li njihova osnovna zadaća zaštita javnog interesa, institucionalne transparentnosti i slobode medija? Ili se i ta misija aktivira selektivno – u zavisnosti od političkog trenutka, donatorskog raspoloženja ili prirode “problematičnog medija”?
Jer ako je medijska sloboda vrijednost, onda vrijedi uvijek i svuda – a ne samo kada se uklapa u narativ o regresivnim silama s kojima se treba obračunati za potrebe aplikacije za sljedeći EU fond.
U međuvremenu, na FTV-u gledamo poznati scenarij. Urednici i voditelji se ne biraju prema profesionalnim referencama, već prema političkoj prihvatljivosti. Dnevnik se ne uređuje prema vijestima, već prema aktuelnim koalicijskim potrebama. Javnost više nije korisnik, već pasivni pretplatnik servisa koji će takvom politikom sve manje da liči na medij, a sve više na interni bilten jedne vlasti.
Ono što ostaje iza ovakvih poteza nije samo narušen kredibilitet jednog javnog medija, već i poruka svim novinarima: da profesionalnost nije prednost, već potencijalna prijetnja – i da lojalnost partijskim centrima moći donosi više od godina iskustva i etike.
Uskoro ćemo gledati FTV, koji više ne informiše, nego uvjerava. Ne služi građanima, već gospodari njihovim zabludama. A najtužnije od svega – svi to znaju, ali većina šuti. Neki zbog koristi, neki zbog straha. A neki jer čekaju da njihova smjena – bude imenovanje.
(NAP)
