Uvijek se ističe da je ZAVNOBiH samo “vrijednost” u kontekstu Dana državnosti BiH. Međutim, prvenstveno, ZAVNOBiH je i nova pravna činjenica nastala 1943. godine u specifičnom kontekstu. Formiranje ZAVNOBiH-a obilježavamo kao Dan državnosti jer današnja država Bosna i Hercegovina svoje pravne temelje crpi iz odluke o formiranju ZAVNOBiH-a, i generalno “moderna” bh. državnost.
Bosanska država postajala je i u srednjem vijeku, ali ne postoji pravni kontinuitet sa današnjom, koja svoje temelje ima u ZAVNOBiH-u. Možemo govoriti o identitetu i njegovom oblikovanju kroz stotine godine, jer uvijek postoje elementi koji su sačuvani u tom dugom periodu, ali ne i o “hiljadugodišnjem kontinuitetu državnosti”, jer takav kontinuitet ne postoji.
Mnoge države za dan državnosti su uzele datume iz vremena kad su bile autonomije u okviru većih država ili ustavne monarhije, a danas su republike, ali niko od njih ne očekuje da njeguju monarhističke principe, upravo suprotno.
U tim državama razumije se kontekst, za datum obilježavanja uzima se bitan historijski događaj koji je utjecao na današnje postojanje države, ali u BiH, dio intelektualac, to nije u stanju, koji nas uvijek i iznova, gotovo dogmatski, vraćaju na vrijednosti.
Ističe se kako su vrijednosti “pogažene”, Bošnjaci, kao i Srbi i Hrvati koji ne odbacuju suverenitet države “licemjerni”, a oni koji se zalažu za državu nezahvalni jer ne slijede “vrijednosti” ZAVNOBiH-a. Kao da je “moderna” država opstala 1995. samo zbog ZAVNOBiH-a. Jednostavno, to nije tačno.
Bez ZAVNOBiH-a borba ne bi imala smisla jer ne bi bilo institucija, ali bez želje da ona opstane, oružane borbe i žrtve nikakve institucije niti vrijednosti ne bi bile dovoljne da se država odbrani. Opstala je jer je bilo dovoljno onih koji su vjerovali u njen opstanak, čak i kad nisu vjerovali u vrijednosti ZAVNOBiH-a, a neminovno je bilo i takvih.
Problem u našem kontekstu je što se vrijednost (a svi je tumače kako njima odgovara) pretpostavlja pravnoj činjenici, odnosno obilježavanje činjenice se uslovljava vrijednošću, iako nestankom Jugoslavije više nije bilo moguće, niti je danas, u punom obimu slijediti vrijednosti ZAVNOBiH-a.
Te vrijednosti dijelom se moralo i napustiti odlukom o samostalnosti jer je ZAVNOBiH nastao u jugoslavenskom kontekstu, ne izvan njega. Formirati samostalnu državu je značilo neminovno dugoročno preoblikovanje društva, identiteta i shvatanja svijeta oko sebe. To ne znači da je sve ono što je nastalo u novom okviru pozitivno, daleko od toga, ali pravni kontinuitet je sačuvan, a država je opstala.
BiH se morala prilagoditi novim okolnostima koje su se desile uvođenjem kapitalizma, formalno demokratskih institucija, raspadom Jugoslavije, ratom i agresijom na nju, novim u ratu oblikovanim Ustavom, snagom samostalnih država Srbije i Hrvatske, svim onim što nije postojalo u trenutku nastanka ZAVNOBiH. Morala je naći svoj put u stvarnosti nepostojanja zajedničke jugoslovenske države.
S tim u vezi, slijepo se voditi vrijednostima ZAVNOBiH-a, a ignorisati kontekst u kojem se nalazimo znači srljati u politički poraz. “Osuditi” BiH samo na vrijednosti ZAVNOBiH-a značilo bi onemogućiti joj vlastiti put, jer ga ona mora pronaći izvan tog konteksta. U kontekstu nastanka ZAVNOBiH BiH nije nezavisna država, niti je ZAVNOBiH formiran da bi ona to bila.
Živjeti u prošlosti ne može biti odgovor, jer vrijednosti ZAVNOBiH-a su bile odgovor na tadašnji kontekst, ali potrebno je naći odgovor na današnji. Njegovati vrijednosti ZAVNOBiH-a, koje su bez sumnje pozitivne, a ne dogmatski pristupati njima, možemo, a i ne moramo, ali činjenice priznavati moramo, da je ZAVNOBiH temelj moderne bh. državnosti bez obzira kako danas shvatamo njegove vrijednosti.
