To što muslimani ne jedu svinjetinu, ne piju alkohol, vole djecu ili idu u džamiju nije ”radikalni islamizam”
Najkraći put za nanošenje štete Bošnjacima je onaj koji vodi pričom o ”islamizaciji” i prijetnji koju muslimani iz Bosne predstavljaju za Evropu. Ratni zločinac Radovan Karadžić je o tome svjedočio: ”Jasno su nam (iz Evrope, op. a.) na koktelima i ručkovima rekli: ‘To je gospodo zato što mi nećemo da prihvatimo postojanje islamske države u Evropi’, što će reći da smo mi žrtvovani da ne bi bilo te države nego da bi bila mješovita, a da mi svoje živote i živote naših generacija trošimo na neutralizaciju islama, da Evropa bude zajednica sretnih kršćanskih naroda dok joj mi čuvamo zidine kao oklop neke prlјave vode, koji i ne postoji ni za šta drugo nego da neutralizira islam.”
Prethodno je, dakako, vršena organizovana i sistemska kampanja da se muslimani predstave radikalnima, da se ”strani faktor” uvjeri kako muslimani u Bosni žele islamsku državu, kako su Azijati, a da je sve to ozbiljna potencijalna prijetnja po Evropu. Ali, o tome nešto kasnije.
Prvo, aktuelni primjer pokušaja etiketiranja bosanskih muslimana – Bošnjaka.
”Deutsche Welle” je 18. 7. 2024. objavio tekst ”Islamistische Tendenzen auf dem Westbalkan” (Islamističke tendencije na Zapadnom Balkanu), pozivajući se na analizu Karstena Dümmela, koji predstavlja uradak naručen i pripremljen, ne kako bi se stručno obradila neka aktuelna tema, već kako bi se targetirali muslimani u Bosni i Hercegovini, odnosno Bošnjaci, te kako bi im se napravila politička šteta.
I to sve uoči još jedne dženaze u Prijedoru i sjećanja na strahote nepresuđenog genocida u dolini rijeke Sane, kada su muslimani, poput nekada jevreja, bili obilježeni trakama oko ruku i čaršafima na prozorima. Je li, dakle, jedan od zadataka ”analize” i pokušaj da se opravdaju zločini nad muslimanima Bošnjacima?
Namjera naručioca ”analize”, svakako, jeste da delegitimiše Bošnjake kao autohtoni narod u Bosni i Hercegovini, da im umanji prava koja pripadaju svakoj političkoj naciji te da ih predstavi kao ljudski plastelin koji se oblikuje s Istoka. Za tu namjenu izvođač radova, odnosno autor Karsten Dümmel, u analizi za Fondaciju Konrad Adenauer vraća se u period agresije na Bosnu i Hercegovinu (ne nazivajući je agresijom) da pronađe izvor ”islamističkih tendencija”. Piše sljedeće:
”Tokom rata u Bosni muslimanski Bošnjaci su dobili značajnu vojnu podršku, posebno islamskih zemalja, a strani borci su u zemlju doveli i radikalne islamske pokrete, koji nakon završetka rata nisu nestali. Oni čine ‘temelj političkog islamizma’ u Bosni i Hercegovini.”
Nastranu što spomenute ”grupe” odavno nisu grupe, što pojedince, kojih ima, ne veže nikakva organizacijska struktura, ali iskorišteni su kao osnov za tendenciozan konstrukt koji pali alarme u evropskim prijestolnicama. Još važnije – daje se dokaz za nakaradne narative nacionalista iz Beograda i Zagreba, koje su ranije uspješno koristili Milošević i Tuđman, kako je islam iz Bosne ”prijetnja za Evropu”… Ponovo se spominju strani borci, ali se ciljaju Bošnjaci kojima treba oduzeti politička prava. Kada ne bi bilo tako, niz država Evrope uradilo bi ”kvalitativnu” analizu vlastitih muslimana. Ipak, iako je broj muslimana u zemljama Evrope daleko veći nego onaj u Bosni i Hercegovini (cca 30 miliona naspram dva miliona), to se ne događa. Zašto? Pa, zato što su migranti manjinske grupe, bez mogućnosti da utječu na donošenje ključnih odluka u državama u kojima žive, dok su Bošnjaci u Bosni suverena nacija.
Dümmel i DW koriste sintagmu ”strani borci” jer žele emotivno uzbuditi čitaoce. Ne problematizuju se okolnosti u kojima su prije tri decenije neki od njih zaista došli u Bosnu i Hercegovinu, ne bavi se, naprimjer, muslimanima Bosne i Hercegovine kojima je bio uveden embargo na naoružanje i koji su bili žrtve istrebljenja, najtežih oblika ratnih zločina i genocida, jer im je bio namijenjen i dopušten da se desi – nestanak. Dakle, je li u filozofskom, moralnom i pravnom smislu prihvatljivo pomoći žrtvi agresivnih ratova? Šta o tome naučavaju kršćanski filozofi, poput npr. sv. Tome Akvinskog?
Karadžić, iako mu se ”analiza” nesumnjivo sviđa, ipak ne bi bio saglasan s Dümmelom. On je, naime, prijetnju ”islamizmom” pronalazio u djelima Alije Izetbegovića, jer u to vrijeme u Bosni nije bilo nikakvih stranih boraca. Ali, širio je i propagandu o bosanskim muslimanima kao Turcima, i njihovom ”demografskom oportunizmu” kao najvećoj prijetnji za Srbe.
Takozvana analiza i tekst DW-a Bošnjake podsjećaju na antiislamsku kampanju ‘80-ih godina, koja je znatno doprinijela realizaciji genocida nad njima. Aleksandar Popović, Miroljub Jevtić, Darko Tanasković su muslimane u Jugoslaviji predstavljali kao ”kulturne strance” i ”prijetnju na evropskom tlu”. Kao primjer radikalizma, neki od spomenutih autora su navodili odbijanje muslimana u JNA da jedu svinjetinu, da bi u konačnici muslimanima zamjerali ”visoku stopu nataliteta”. Tanasković je ”neobičnu” pojavu reprodukcije nazvao ”islamskim džihadom”. Nikome ne treba detaljno objašnjavati kakav odgovor na ”muslimanski radikalizam” – jer ne jedu svinjetinu i jer rađaju djecu – su muslimani doživjeli. A njihovo stradanje je po kancelarijama evropskih moćnika gledano uživo. Nije spriječeno jer se tako ”suzbijao tendenciozni islamizam”, koji bi mogao biti prijetnja Evropi…
Dakle, u Bosni i Hercegovini nema radikalnih islamističkih grupa ni manje ni više nego bilo kojih drugih radikalnih grupa i bilo gdje u Evropi. To što muslimani ne jedu svinjetinu, ne piju alkohol, vole djecu ili idu u džamiju nije ”radikalni islamizam”. To je samo islam i tradicija Bošnjaka muslimana.
